Požari otvorenog prostora i ove su godine ponovo opustošili dijelove hrvatskog priobalja, otoka i zaleđa, ostavljajući za sobom tisuće hektara opožarenog raslinja, šuma i zapuštenih površina.

Prema podacima Hrvatske vatrogasne zajednice, od početka 2026. do 10. kolovoza zabilježeno je 5.575 požara na otvorenom prostoru, od čega 3.897 požara raslinja, a opožareno je 9.646 hektara. To je skoro 75 posto više opožarenih površina nego u istom razdoblju 2025. godine, kada je bilo opožareno 5.510 hektara.

Odgovornost vlasnika

Razmjeri štete znatno se razlikuju iz godine u godinu i u pravilu ovise o vremenskim prilikama, stanju vegetacije, načinu korištenja zemljišta, kao i brzini intervencije.

U 2024. godini u Hrvatskoj je opožareno čak 26.807 hektara, dok je 2023. procijenjena opožarena površina iznosila 5.251 hektar. Na priobalnom i krškom području 2025. evidentiran je 2.821 požar raslinja, uz 6.094 hektara opožarene površine.

Ovi podaci jasno ukazuju na to da se šteta ne može promatrati samo kroz pojedinačne katastrofalne požare, već kao trajni problem upravljanja prostorom i njegove zaštite.

Stručnjaci naime smatraju da će ove godine, a s obzirom i na najavljene meteoprognoze, požara biti još, zbog čega je iznimno važno upozoriti na potrebu prevencija, gospodarenja prostorom, odgovornosti vlasnika zemljišta i načina obnove opožarenih površina.

Iako je poprište ovogodišnjeg katastrofalnog požara koji je buknuo u Lokvi Rogoznici i proširio se prema Omišu, u posljednja dva desetljeća gorjelo desetak puta s velikom materijalnom štetom i ozlijeđenim osobama, dojam je da čovjek nikada nije iz njih izvukao pouku.

Što bi bilo najefikasnije učiniti da se oni spriječe, preveniraju i da se olakša način na koji požare možemo gasiti i kontrolirati, posebno se to odnosi na šumska područja koja su u blizini naselja, pitali smo vodećeg hrvatskog stručnjaka za šumarstvo i uzgajanje šuma, akademika Igora Anića, redovitog člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, redovitog člana Akademije šumarskih znanosti, predsjednika Hrvatskog šumarskog društva i redovitog sveučilišnog profesora u trajnom izboru.

On upozorava da se u javnosti vrlo različite vrste požara često svode pod zajednički naziv »šumski požari«, iako se uzroci njihova širenja, obilježja terena i posljedice mogu bitno razlikovati.

– Treba razlikovati požar šume koja je nastala na neodržavanom poljoprivrednom zemljištu (primjer Omiš) od požara šume koja je nastala gospodarenjem na šumskom zemljištu (primjer Dinara).

Šume na šumskom zemljištu najčešće rastu na teže pristupačnom terenu u dubini teritorija i nisu glavni razlog širenju požara. Statistički podaci Hrvatske vatrogasne zajednice pokazuju da se više od 90 posto požara otvorenog prostora odnosi na neodržavane površine neutvrđenog vlasništva i privatnih vlasnika.

U priobalju i na otocima najčešće je riječ o poljoprivrednom zemljištu što nam pokazuje slika u kojoj se nakon požara jasno uočava mreža suhozidova i podzida podignutih oko takvih površina, objašnjava akademik Anić.

Akademik Igor Anić

Smatra da upravo zbog toga požar otvorenog prostora u priobalju i na otocima najčešće ne treba nazivati šumskim požarom, već njegovim pravim imenom – požarom neodržavanog, zapuštenog i zakorovljenog poljoprivrednog zemljišta.

– Prilikom gašenja takvog požara površinu treba prepustiti vatri koja je čisti od vegetacije koja tu nije niti trebala rasti. Poslije požara treba spriječiti novo zakorovljenje, a poljoprivredno zemljište vratiti izvornoj namjeni ako je to moguće, tvrdi naš sugovornik, naglasivši kako se gašenje požara mora koncentrirati na očuvanje stambenih i gospodarskih objekata, kao i na očuvanje onih šuma koje rastu na šumskom zemljištu jer su one također vrijedna imovina.

Novčane kazne

Naglašava kako u tome vatrogascima mogu puno pomoći šumari koji najbolje poznaju teren i raspolažu detaljnim digitalnim kartama.

– Medijska izvješća s pravom ističu je li u borbi s požarom bilo ozlijeđenih i jesu li obranjeni stambeni i gospodarski objekti. Na žalost, gotovo nikada ne čujemo je li prilikom gašenja požara otvorenog prostora spašen koji dio šume na šumskom zemljištu.

Ponekad se stječe dojam da je takva šuma problem, a ne blagodat. Podsjetit ću da hrvatske sredozemne šume rastu na više od 700.000 hektara šumskih zemljišta.

Vrijednost njihovih općekorisnih funkcija (protiverozijska, vodozaštitna, klimatska, okolišna, rekreativna, turistička, zdravstvena) iznosi 32 milijarde eura, podsjeća akademik Anić.

Naš sugovornik podsjeća da se prevenciju požara mora provoditi sustavno i uporno tijekom cijele godine, a ne prigodno.

– Potaknuo bih nekoliko postupaka za koje smatram kako bi uvelike pomogli. Treba rješavati probleme neodržavanja poljoprivrednog zemljišta i zapuštenog šumskog zemljišta u privatnom vlasništvu.

Važno je također poticati vlasnike parcela da redovito čiste svoje okućnice, zatim razvijati mrežu protupožarnih prometnica i prosjeka te na koncu nastaviti razvijanje sustava nadzora otvorenih površina u koji osim videonadzora i dronova ubrajamo i čuvare šuma na terenu, nabrojio je profesor Anić.

Prema njegovim riječima, za rješavati problem neodržavanja poljoprivrednog zemljišta treba konačno početi primjenjivati Zakon o poljoprivrednom zemljištu koji u članku 4. jasno propisuje da se poljoprivredno zemljište mora održavati pogodnim za poljoprivrednu proizvodnju sprječavanjem njegova zakorovljenja i obrastanja višegodišnjim raslinjem, kao i smanjenja njegove plodnosti.

Podsjeća da Zakon predviđa novčane kazne za neodržavanje poljoprivrednog zemljišta.

– Problem zapuštenog šumskog zemljišta u privatnom vlasništvu može se riješiti tako da ukoliko vlasnik nije u stanju sam obaviti potrebne šumskouzgojne radove u svojoj šumi, to može obaviti država (Hrvatske šume) koja će mu za to ispostaviti račun.

Slična praksa bila je uspostavljena 2018. u privatnim šumama Gorskog kotara nakon katastrofalnog vjetroloma i napada potkornjaka, podsjeća.

Požari se mogu prevenirati i poticanjem vlasnika parcela da redovito čiste svoje okućnice, kaže Anić, napominjući da što je očišćeni pojas širi, to je bolje.

– To najbolje znaju oni kojima je požar stigao do kućnog praga. Lijepo je imati kuću u hladovini, ali još je ljepše imati kuću sigurnu od vatre, smatra.

Nužno je također, upozorava, razvijati mrežu protupožarnih prometnica i prosjeka, a ne onemogućavati njihovu izgradnju pod krinkom štetnog utjecaja na okoliš kao što je, primjerice, bio slučaj na Dinari.

– Zbog toga danas imamo izgorjeli park prirode, podsjeća naš vodeći stručnjak za šumarstvo.

Što se pak tiče šuma koje rastu na šumskom zemljištu, ističe da provedba propisanih šumskouzgojnih radova (pošumljavanje, obnova šuma, njega šuma, čuvanje šuma, zaštita šuma, izgradnja šumskih prometnica i protupožarnih prosjeka) prema programima gospodarenja svakako pridonosi otpornosti i stabilnosti šuma, sanaciji šuma nakon šumskog požara, progresivnom razvoju šuma i sprječavanju erozijskih procesa.

– U šumama mlađih razvojnih stadija važna je redovita njega šuma bez obzira na njihovu namjenu i vlasnika. U mediteranskoj šumi to se posebice odnosi na čišćenje, rezanje donjih grana u borovim sastojinama, prorjeđivanje i zaštitu šuma od biljnih bolesti i štetnika.

Njegovana šuma svakako je otpornija na širenje požara, stabilnija, vitalnija, produktivnija i raznolikija od nenjegovane šume. Međutim, izostanak njege šuma povezan je s nedostatkom financijskih sredstava. To je direktna posljedica drastičnog smanjenja izdvajanja u fond za općekorisne funkcije šuma (OKFŠ), naglašava Anić.

Obnova šuma

Prema njemu obnova šuma nakon šumskog požara se temelji na pionirskim vrstama drveća. Na požarom ogoljelo, degradirano, izgorjelo, erodirano i humusom osiromašeno šumsko tlo može se sjetvom, sadnjom i prirodno obnoviti samo pionirska vrsta drveća.

Takva vrsta drveća je biološkim svojstvima i ekološkim zahtjevima prilagođena ekstremnim stanišnim uvjetima koji je čekaju na izgorjeloj površini.

– Dugogodišnja istraživanja progresivnog razvoja sredozemnih šuma pokazala su najboljima za tu namjenu alepski bor i crni bor. To su domaće, brzorastuće, meliorativne i izdržljive pionirske vrste drveća koje relativno brzo stvore šumski sklop i obave biološku pripremu staništa za pridolazak hrastova crnike i medunca s pratećim vrstama drveća.

Oni će postupno zamijeniti borovu šumu i stvoriti konačnu hrastovu šumu. Jedan od najboljih primjera takve progresivne dinamike sredozemne šume je Marjan u Splitu.

Stari Splićani ispravno su odabrali alepski bor kao vrstu za pošumljavanje. Prema svim pokazateljima ta je vrsta do danas uspješno obavila biološku pripremu staništa za formiranje nove šume u kojoj treba dominirati hrast crnika, pojašnjava Anić.

Uporaba drugih crnogoričnih vrsta drveća za obnovu šuma nakon požara kao što su primorski bor, pinija, čempres i cedrovi, po njemu, usko je ograničena obilježjima staništa.

– Osim toga, primorski bor i cedrovi nisu domaće vrste drveća. Ostale vrste drveća mogu se upotrebljavati u iznimnim slučajevima. Hrastovi, rašeljka, koprivić i makljen nisu pogodne vrste za neposrednu obnovu šuma nakon požara.

Crni jasen, bijeli grab i crni grab mogu se uporabiti samo u kombinaciji s borovima gdje ima dubljeg tla, nema mraza i neposredne izloženosti vjetru i suncu. Sve to šumari znaju i trebaju koristiti prilikom koordiniranja obnove šuma nakon požara na šumskom zemljištu, govori naš sugovornik.

Na našu konstataciju da mnogi krivnju za požare svaljuju na alepski bor profesor Anić objašnjava da je tu riječ o neznanju.

– Svaka šuma i sve vrste drveća na Sredozemlju bez iznimke mogu gorjeti. Dapače, požar hrastove šume daleko je opasniji od požara borove šume zbog veće kalorijske vrijednosti hrastovine.

Požar ne izaziva alepski bor nego čovjek i rijetko udar groma. Požar ne širi alepski bor, nego opet čovjek neodržavanjem zemljišta. Proglasiti alepski bor krivcem za požar je isto kao da pošaljemo poruku kako s požarima ne bismo imali problema ako potpuno ogolimo zemljište i stvorimo goli krš, slikovito objašnjava Anić.

Naglašava čak da šuma na Sredozemlju i alepski bor kao njezin sastavni dio znače uvjete za život.

– Alepski bor kao pirofit koristi požar za prirodno pomlađivanje. To je njegova biološka i ekološka osobina. On je nezamjenjiva pionirska vrsta drveća u eumediteranskoj šumi.

U nas oduvijek od prirode raste na priobalnom pojasu južno od Splita i na otocima južno od Šibenika. Zatopljenje izazvano klimatskim promjenama pogoduju širenju njegova prirodnog areala prema Zadru i Dalmatinskoj zagori.

Borova šuma je početna i prijelazna faza progresivne dinamike šume prema konačnoj hrastovoj šumi. Nažalost, požar prekida taj proces i vraća ga na početak u borovu fazu, zaključuje akademik Igor Anić.

Uništavanjem pomlatka stoka onemogućuje obnovu šume

Akademik Igor Anić, na upit može li se uvođenjem određenog stočnog fonda u idućim godinama značajnije smanjiti opasnost od požara, ističe da brst i paša ne mogu biti poželjne preventivne mjere u šumi koja raste na šumskom zemljištu.

– Stoka onemogućuje progresiju šume jer oštećuje i deformira pomladak. Posebice preferira vrste drveća iz konačne hrastove šume. Uništavanjem pomlatka stoka onemogućuje obnovu upravo hrastove šume i zatire dugogodišnji progresivni proces.

Zbog toga su šuma i stoka nespojivi pojmovi koji se ne mogu uzeti u obzir prilikom ozbiljnih razmatranja o prevenciji požara, obnovi šuma i njihovom progresivnom razvoju, poručuje Anić.