Ovotjedni stručni skup predstavnika kvarnerske brodograđevne industrije i Tehničkog fakulteta u Rijeci otvorio je pitanje sve neizvjesnijih rokova nabave dviju višenamjenskih korveta za Hrvatsku ratnu mornaricu.

Dok Dugoročni plan razvoja Oružanih snaga RH-a predviđa da prva korveta bude opremljena i uvedena u operativnu uporabu do kraja 2028. godine, predsjednik Uprave riječkog »3. maja« Roko Vuletić procjenjuje da bi tek te godine mogao biti potpisan ugovor za njihovu izgradnju.

S obzirom na procjene prema kojima gradnja i testiranje takvih brodova zahtijevaju najmanje tri godine, isporuka korveta mogla bi zaći u 2031. godinu.

Bez odgovora

U Ministarstvu obrane pritom ne otkrivaju kada bi mogao biti dovršen postupak odabira brodograditelja ni kada se očekuje potpisivanje ugovora.

Odgovarajući na naš upit, potvrdili su više-manje poznate stvari – da su u prvoj fazi ispitivanja tržišta tijekom 2025. zahtjevi poslani na adrese 23 gospodarska subjekta iz 13 država.

– Nakon analize pristiglih odgovora, utvrđeno je da 12 brodova iz osam država udovoljava postavljenim zahtjevima. S obzirom na to da je postupak u tijeku, u ovom trenutku nismo u mogućnosti iznositi detaljnije informacije o daljnjim koracima, a javnost će o svim bitnim fazama i napretku projekta biti pravodobno informirana, naveli su iz MORH-a.

Tko je ostao u utrci i kada će potencijalni ponuditelji biti pozvani na dostavu konačnih, obvezujućih ponuda, ostalo je, očekivano, bez odgovora.

Premda je ministar obrane Ivan Anušić u svojim ranijim istupima među kriterijima odabira isticao upravo opciju gradnje korveta u hrvatskim brodogradilištima, MORH nije odgovorio na naša pitanja hoće li natječajnom dokumentacijom biti propisani minimalni udio domaćih radova i konkretna ugovorna jamstva za uključivanje hrvatske industrije.

Ključni projekt

Za Hrvatsku je pritom važno osigurati da se industrijska korist od projekta ne ograniči samo na brodogradilište u kojem će se brodovi graditi. Uključivanje domaćih tvrtki u proizvodnju i opremanje korveta, razvoj i integraciju sustava te isporuku opreme i komponenti moglo bi otvoriti prostor za šire sudjelovanje hrvatske brodograđevne, obrambene i tehnološke industrije.

Takav bi pristup omogućio prijenos znanja i tehnologije, razvoj domaćih dobavljača te njihovo dugoročnije uključivanje u europske obrambene industrijske lance.

Ključno je, međutim, hoće li takve obveze biti jasno definirane ugovorom, kroz konkretan udio domaćih radova i isporuka, a ne ostati samo na načelnoj najavi uključivanja hrvatske industrije.

Predstavljajući planove razvoja HRM-a na stručnom skupu o perspektivama kvarnerske brodogradnje, kapetan bojnog broda Andrija Ljulj sa Sveučilišta obrane i sigurnosti »Dr. Franjo Tuđman« nabavu dviju korveta apostrofirao je kao ključni projekt modernizacije mornarice.

Prema dinamici predviđenoj Dugoročnim planom razvoja Oružanih snaga, dokumentom koji je Sabor donio sredinom srpnja 2025. godine, opremanje i uvođenje u operativnu uporabu jedne korvete bilo je planirano do kraja prvoga trogodišnjeg razdoblja, odnosno najkasnije do konca 2028. godine.

Ljulj je priznao da je riječ o vrlo ambicioznom roku za tako složen projekt, izrazivši nadu da ga je ipak moguće ostvariti, uz mogućnost manjih kašnjenja.

Rizici odgoda

Na riječkom skupu upozoreno je i na rizike odgađanja konačnih odluka o nabavi.

U uvjetima ubrzanog naoružavanja europskih država i velike potražnje za vojnom opremom i ratnim brodovima, daljnje odugovlačenje postupka moglo bi dovesti do rasta cijena i produljenja rokova isporuke, čime bi se dodatno povećali troškovi projekta, a isporuka korveta još više odmaknula.

Podsjetimo, dosadašnje grube procjene vrijednosti nabave ovih dviju korveta kretale su se u širokom rasponu od 660 milijuna do 1,6 milijardi eura, ovisno o odabranom modelu, opremi i naoružanju.

Za riječki »3. maj« gradnja korveta značila bi vrijedan posao i priliku za oživljavanje brodograđevnih kapaciteta, a riječki su navozi već prepoznati kao moguća lokacija gradnje od strane potencijalnih ponuditelja.

Konkurencija, međutim, uključuje i pulski Uljanik 1856, koji je u međuvremenu prodan turskim investitorima.