Franjo Gregurić bio je važna politička osoba devedesetih. Najviše će ga se, naravno, pamtiti po vođenju koalicijske Vlade demokratskog jedinstva, za vrijeme kad je Hrvatska postala međunarodno priznata država. Izravno je, dakle, bio uključen u sve što je prethodilo tom važnom događaju hrvatske povijesti, a dobro se sjeća i tog 15. siječnja 1992.
– Ove ćemo godine obilježavati mnoge 30. obljetnice, stvaranja borbenih jedinica Zbora narodne garde, brigada HV-a i svih njezinih rodova, pa do, nažalost, tužnih obljetnica pogibije građana i vojnika u Domovinskom ratu. Kroz tih trideset godina uspjeli smo prijeći golem put od međunarodnog priznanja Hrvatske do konačne pobjede u Domovinskom ratu. Samog 15. siječnja 1992. za nas u Vladi nije bilo slavlja. Slavlje se preselilo na Trg bana Jelačića, gdje se građanima priključio i predsjednik Republike Franjo Tuđman. U Vladi smo nastavili svoj ubrzani radni ritam jer rat je bio u tijeku.

Emotivni trenutak

Dan kasnije, 16. siječnja, održana je sjednica Vlade.

– Da, sastali smo se već u osam ujutro, a jedina točka dnevnog reda bila je – međunarodno priznanje hrvatske neovisnosti. Zamolio sam potpredsjednika Milana Ramljaka da prigodnim riječima uveliča taj značajan trenutak naše povijesti. Pokojni profesor Ramljak bio je veliki emotivac i dok je govorio iz glave, iz srca, mnogima su od nas oči zasuzile. Mislim da je dobro prisjetiti se dijela njegovog govora..: »Bilo je potrebno gotovo 900 godina da bi se stvorila suverena Hrvatska. Kroz to vrijeme mnoge su generacije u nju ugradile dio sebe.

Rijetko je kojem narodu tako dugo i tako uporno osporavano pravo na opstojnost kao što je to činjeno hrvatskom narodu. Našom državnošću ispisana je nova stranica u diplomatskoj povijesti svijeta, ispričana je nova priča o borbi dobra i zla, golorukog protiv naoružanog, Davida protiv Golijata, povučene su nove linije na zemljopisnoj karti. U ovim trenucima radosti ne smijemo zaboraviti niti jednog palog branitelja, niti jednog od onih koji su krvlju ispisali hrvatsku povijest i stečenu suverenost. Hrvatskoj ništa nije poklonjeno, ona je ustrajala na svom putu samostalnosti bez političkih sumnji i moralnih dvojbi i to je dovelo do uspjeha. Zasluga pripada cijelom hrvatskom narodu u domovini i izvan nje, pripada predsjedniku Republike, Saboru, Vladi, političkim strankama, novinarima, raznim udruženjima. Svima moramo iskazati zahvalnost…« Zatim su riječ uzeli još neki ministri, recimo Ivan Vekić, a ja sam na završetku sjednice upozorio da nemamo vremena za slavljeničku euforiju jer je pred nama ogroman posao u obrani i izgradnji Hrvatske.

Predsjednik Tuđman nije bio na toj sjednici Vlade?

– Ne, ja sam mu u ime Vlade uputio čestitku u povodu međunarodnog priznanja. »Želim Vam izraziti zahvalnost za vaš povijesni doprinos u ostvarenju vjekovnih težnji hrvatskog naroda. Samim činom priznanja međunarodnog subjektiviteta, veličanstveno su okončana najveća iskušenja hrvatskog naroda u novijoj povijesti. Prirodno pravo naroda na samoopredjeljenje i samostalnu državu, hrvatski narod i građani naše republike iskoristit će za razvoj svih duhovnih i materijalnih vrednota. Vlada, svjesna povijesnih prilika koje Hrvatskoj pruža novi demokratski poredak Europe, usmjerit će sve svoje snage na obnovu ratom razrušene domovine, na izgradnju i razvoj moderne, pravno utemeljene socijalne države, sposobne da svojim građanima osigura poštovanje njihovih prava i zadovoljavanje svih potreba na razini razvijene Europe. Tako ćemo se najbolje odužiti braniteljima….« Već 17. siječnja u Zagreb je stigao ministar vanjskih poslova Republike Austrije, gospodin Alois Mock, veliki prijatelj Hrvatske. Otvorio je austrijsko veleposlanstvo na Jabukovcu.

Uloga Svete Stolice

​Osim Mocka, i njemački državni dužnosnici Helmut Kohl i Hans-Dietrich Genscher spominju se obično među međunarodnim čimbenicima koji su pridonijeli priznanju Hrvatske. Koga još treba izdvojiti u tom kontekstu?

– Uvijek i u svakoj prilici naglašavam da je Sveta Stolica, svojom tisućljetnom diplomacijom, svojom aktivnošću, pridonijela međunarodnom priznanju Hrvatske. Mnogi posjeti naših ministara tajniku Svete Stolice monsignoru Angelu Sodanu i svakako Svetom ocu Ivanu Pavlu, omogućili su punu informiranost o događajima u Hrvatskoj. U tome su veliku ulogu imali i kardinal Franjo Kuharić i hrvatski katolički biskupi. Iz vatikanske Biskupske sinode još je 12. prosinca 1991. upućena preporuka političkim čelnicima europskih zemalja da se Hrvatskoj i Sloveniji prizna pravo na samoopredjeljenje, u skladu s međunarodnim pravilima ponašanja. Istaknuli su da narodi koji žive u Hrvatskoj i Sloveniji zaslužuju zaštitu i svako razumijevanje.

Vatikan je Hrvatsku priznao 13. siječnja 1992., znači dva dana ranije nego što je na snagu stupilo priznanje 13 zemalja Europske zajednice, temeljem mišljenja Badinterove komisije i odluke Ministarskog vijeća EZ-a iz prosinca 1991., koje se uzima kao dan međunarodnog priznanja. Sveta Stolica je svojim aktivnostima utjecala i na smanjenje stradanja građana i razaranja hrvatskih gradova, a time i na brže okončanje rata.

​Veliku smo pomoć dobivali od naših iseljenika i njihovih organizacija u Americi, Australiji, Njemačkoj i drugdje. Nije riječ samo o materijalnim sredstvima koja su oni prikupljali i slali u domovinu, nego su i u svojim zemljama kod predstavnika vlasti lobirali za Hrvatsku.

​Sudbonosne godine

Sada to više nije tema, ali devedesetih su česte bile rasprave u javnosti o tome je li Tuđman bio presudan za stvaranje samostalne Hrvatske ili je ona stjecaj povoljnih međunarodnih okolnosti, kad su se u Europi raspadale višenacionalne socijalističke države.

– Devedesete godine prošlog stoljeća bile su sudbonosne za Europu. Komunistički režimi Istočne Europe, koji su bili pod većom ili manjom dominacijom bivšeg SSSR-a, nestajali su jedan za drugim. Počelo je rušenje Berlinskog zida, 1989., što nije značilo samo ujedinjenje Njemačke, već spajanje Zapadne i Istočne Europe. Dva ideološko suprotstavljena svijeta, koji su živjeli u neprekidnoj napetosti, našla su se u posve novim odnosima.Tijekom 1990. srušeni su režimi u drugim socijalističkim zemljama Istočne Europe. Promjene su bile korjenite u političkom, ideološkom i gospodarskom pogledu. Raspada se Varšavski pakt, zabranjuje komunistička partija SSSR-a, a ta višenacionalna država se jednostavno raspala. U takvim međunarodnim odnosima, raspad Jugoslavije bio je neizbježan.
​Situacija u Hrvatskoj, u to prijelomno vrijeme, nije bila jednostavna. Partijski vrh Hrvatske prihvaća višestranačke izbore, koji su održani 22. travnja 1990.g. Na izborima premoćno pobjeđuje novostvorena stranka HDZ, čiji je utemeljitelj i vođa dr Franjo Tuđman. Iskorišten je pravi povijesni trenutak, političkog prestrojavanja u Europi, koji je išao na ruku u borbi za osamostaljivanje. Danas se to ne može dogoditi u, recimo, Španjolskoj, premda se ne može reći da katalonski narod ne želi vlastitu državu. Jednostavno ne postoje povoljne političke okolnosti da bi se to realiziralo. Europa se sada ujedinjava, višenacionalne države se ne cijepaju kao početkom devedesetih.

Jeste li krajem osamdesetih bili ste uvjereni da je Jugoslavija gotova?

– Bilo mi je u Moskvi, gdje sam tada radio, to sasvim jasno. Predsjednik Tuđman me u ljeto 1990. pozvao da se vratim u Zagreb. Upoznao sam ga po povratku, u njegovu uredu. Razgovarali smo o međunarodnim prilikama, za vrijeme i nakon zajedničkog gledanja televizijskog Dnevnika. Plijenio je svojom jednostavnošću i iskrenom željom da Hrvatska postane slobodna, demokratska, međunarodno priznata država. Za te ciljeve sam prihvatio njegov poziv da uđem u Vladu i sudjelujem u časnom, povijesnom procesu osamostaljivanja i međunarodnog priznanja Hrvatske. U višegodišnjoj suradnji i to na poslovima potpredsjednika vlade, 1990. i predsjednika Vlade u 1991. i polovini 1992. te posebnog izaslanika predsjednika za suradnju sa BiH i na kraju saborskim zastupnikom u Hrvatskom državnom saboru, bio sam stalno u kontaktu s predsjednikom Tuđmanom. Ne mogu spominjati mnoge detalje naših razgovora i komentirati važne odluke iz tog vremena. Tuđman je bio i ostao za mene čovjek vizije, te vizionar stvaranja samostalne Hrvatske. Bio je, kao i svi mi, čovjek sa vrlinama i manama, koji nije mogao ugoditi svima, kao što u ostalom ne može nitko.

Nestanak Jugoslavije

Nije vam Tuđman, kad vas je zvao u Vladu, kazao da se radi na formiranju konfederacije na prostoru Jugoslavije, o čemu je javno govorio i što je bila službena hrvatska politika?

– Izravno mi je kazao da se stvara samostalna država Hrvatska. Tuđman je bio čovjek koji je bio spreman ići korak po korak, a ideja o konfederaciji bila je samo faza na putu prema suverenoj Hrvatskoj. Šansa za uspostavu samostalne, demokratske države orijentirane na slobodno tržište ukazala se propadanjem Sovjetskog saveza i socijalističkog bloka i Tuđman je znao da je to trenutak koji treba iskoristiti.

Ali, 1990. i 1991. Zapad nije blagonaklono gledao na mogućnost nestanka Jugoslavije.

– Nije, ali bili su zadovoljni raspadom komunističkog sustava. Čitavo vrijeme Hladnog rata, poduzimali su korake i mjere u svrhu slabljenja komunizma kao sustava, koji nije bio u stanju odgovoriti pitanjima bržeg ekonomskog i socijalnog razvoja.

Bi li Hrvatska bila međunarodno priznata i u slučaju da je vojno slomljena?

– To je sada hipotetsko pitanje. Jugoslavija bi se raspala jer je bila povijesno neodrživa. Naravno, da sam cijelo vrijeme bio uvjeren u našu konačnu pobjedu

Nisu baš svi Hrvati tada bili za samostalnu državu.

– Mislim da ih je zanemarivo malo, bilo protiv. Jedino su bila razmišljanja kako i kojim bržim putem treba ostvariti samostalnu državu. Ne bih rekao da su sumnjali, da nećemo uspjeti ako ujedinimo sve naše političke snage. Vjerovao sam u taj cilj i zato sam prihvatio biti predsjednik koalicijske Vlade. Još uvijek se sjećam početka rada Vlade demokratskog jedinstva, kada smo nakon 03. kolovoza 1991.g, nakon potvrde Vlade i njezinog programa u Saboru, krenuli u obilazak Slavonije i Baranje. Posjetio sam prvo Osijek, zatim Vinkovce i Vukovar. S predsjednikom Skupštine Osijeka, Zlatkom Kramarićem i predsjednikom kriznog stožera za Slavoniju i Baranju, Vladimirom Šeksom, obišao sam nekoliko gospodarskih subjekata. S predsjednikom Skupštine Vinkovaca, Tihomirom Zovkom, i njihovim kriznim stožerom, razmotrili smo sigurnosno stanje na području Vinkovaca i okolice. Istovremeno su teroristi JNA granatirali Osijek i sela u njegovoj okolici.

Vukovar je već tada bio zahvaćen ratom. Po povratku s puta, sljedećeg dana sam napisao izvještaj predsjedniku Tuđmanu u kojem opisujem svoja zapažanja i izražavam zabrinutost u vezi uvjeta u kojima se živi i radi u Slavoniji i Baranji:”Došao sam do čvrstog zaključka da je potrebno hitno reorganizirati program obrane kao i našu strategiju nastupa prema Jugoslaviji i inozemstvu. Smatram, gospodine Predsjedniče, da je potrebno formirati vrhovnu komandu, a kako se vi po Ustavu kao predsjednik Republike i vrhovni zapovjednik, da posvetite punu pažnju ovom pitanju. Krizni štabovi trebali bi biti operativniji i obilaziti teren. Naoružanje jedinica je nedovoljno. Predlažem da se sa jednog mjesta vodi briga o osiguranju vojne opreme i oružja. Priprema se napad širih razmjera na Slavoniju i Baranju, a možda i na cijelu Hrvatsku, u narednih deset dana.

Molim vas, potrebno je poduzeti sve mjere koje vam stoje na raspolaganju, kako bi se izvršila puna obrambena priprema, uz istovremenu diplomatsku aktivnost i upoznavanju međunarodne javnosti o toj opasnosti. Također molim da se realizira plan uzimanja oružja Teritorijalne obrane Hrvatske, s preciznim planom kada, tko i kako. Intenzivirati promidžbu u svim medijima u domovini i inozemstvu o pripremi općeg frontalnog napada na Hrvatsku, time bi se neutralizirao pritisak Srbije na Hrvatsku…”

Razaranje Vukovara i Dubrovnika

Hrvati Ante Marković i Budimir Lončar bili su bitne političke figure u izvršnoj jugoslavenskoj vlasti. Ne može se za njih reći da su sanjali o hrvatskoj državi.

– Markovića sam dobro poznao još iz razdoblja dok je bio direktor Končara i imao sam o njemu visoko mišljenje kao privredniku i čovjeku koji je želio dobro. Bio je demokratski orijentiran, na toj je platformi i formirao svoju stranku, ali politički je bio neprihvatljiv kad je u pitanju bio položaj republika unutar Jugoslavije. Međutim, Beograd je organizirao srpski korpus u Hrvatskoj, izbio je rat, morali smo se braniti i više nije bilo povratka na staro. Ante Marković, predstavnik Hrvatske u Saveznm izvršnom vijeću Jugoslavije, imao je posebnu ulogu u tom vremenu. Nažalost, za vrijeme njegovog predsjedanja SIV-om počinje agresija na Hrvatsku, razaraju se Vukovar i Dubrovnik, a on ostaje i dalje u Beogradu, vjerujući u Jugoslaviju. I SAD i Europa u početku krize raspada Jugoslavije, podržavali su politiku Ante Markovića neke nove, reformirane Jugoslavije. No, nakon što je JNA otvoreno naoružala pobunjene Srbe i Hrvatskoj i stala na njihovu stranu, počela su ratna razaranja oružjem JNA, pa je podrške SAD i Europe je bilo sve manje, shvaćli su da se Jugoslavija ne može spasiti.

Hrvatska je 15. siječnja 1992. postala međunarodno priznata država, ali trebalo ju je do kraja osloboditi i urediti. Te prve godine samostalnosti dobrim su dijelom usmjerile razvoj Hrvatske, što je tada pogrešno učinjeno da nas i danas opterećuje?

– Mislim da smo postigli ciljeve predviđene međustranačkim sporazumom o Vladi, napravili smo maksimalno što smo mogli. Istina, čim smo dobili državu počele su međustranačke igre i polemike je li nešto dobro ili bi trebalo drukčije raditi. Ja u tome nisam htio sudjelovati, pa nakon što su 1992. održani parlamentarni i predsjednički izbori, nisam prihvatio ostati na čelu Vlade. Moja je procjena bila da je, unatoč većini koju je u Saboru imao HDZ, jednostranačka Vlada loše rješenje. Dio vodstva HDZ-a smatrao je da nema potrebe za nastavkom koalicijske Vlade, s obzirom na nadmoćnu parlamentarnu većinu. I danas vjerujem da je pozitivno imati u Vladi i druge stranke, koje će i kritički promatrati odluke koje se donose. Nerijetko takav pristup može usporiti provedbu mjera izvršne vlasti, ali to je cijena demokracije.