Igor Grozdanić je cijeli radni vijek proveo uz energetiku i planiranje te obnovljive izvore energije, a zadnjih osam godina i uz prometne znanosti te alternativna goriva. Studirajući na elektrotehnici stekao je diplomu upravo iz energetike, zatim je završio još dva poslijediplomska studija, kojima je dodao i onaj poslovnog upravljanja s Ekonomskog fakulteta.  Ovaj marljivi i još više entuzijastični Osječanin specijalizirao se u Njemačkoj na ekonomiji energetike, a do danas je kao autor i koautor objavio na desetke znanstvenih i stručnih članaka u inozemstvu i Hrvatskoj iz područja energetike, ekonomije te strategije naftno-plinskih kompanija. Sudjelovao je i u izradi nekoliko energetskih studija te je dobitnik nagrade Hrvoje Požar za diplomski rad iz područja energetike, piše revija HAK.

Kad i kako je započela trenutačna energetska kriza, svakako jedna od najvećih u povijesti? Svi je nekako povezujemo uz početak rusko-ukrajinskog sukoba, ali je li baš tako?

– Nije, jer se cijela priča, zapravo, odvija od kraja proljeća prošle godine, kad je došlo do značajnog gospodarskog uzleta u Europi, zbog čega je nedostajalo prvenstveno prirodnog plina, a onda i svih ostalih energenata. Cijena prirodnog plina na europskom tržištu porasla je od proljeća 2021. ponajviše zahvaljujući za četvrtinu nižim zalihama plina od 5-godišnjeg prosjeka, daljnjem rastu potreba za prirodnim plinom na azijskim tržištima, zatim rusko-EU političkim igrama povezanima s puštanjem u rad plinovoda Sjeverni tok 2, kao i premalim ulaganjima u nova nalazišta te novim rekordnim cijenama na europskom tržištu emisija CO2. Također, pretprošla je zima bila duga i hladna, što je dodatno uzrokovalo nestašicu plina krajem proljeća 2021. Dio priče je svakako otpao i na izostanak vjetra na sjeveru Njemačke, zbog čega su se morale uključivati plinske elektrane, te je cijena električne energije ubrzo značajno porasla i pokrenula spiralu povećanja ostalih energenata. S njom je odmah potom ponovno poskupio i prirodni plin, a onda posljedično i naftni derivati. Sve je to bilo koliko-toliko pod kontrolom, dok u veljači ruski predsjednik nije prekoračio crvenu liniju i tako sve nas u Europi doveo u nezgodnu situaciju.

Koliko je i Europa svojom nepripremljenošću te nedostatkom alternativnih rješenja kriva za situaciju u kojoj se trenutačno nalazi?

– Nagli skok cijena energenata većim je dijelom uzrokovan nerazumijevanjem energetskog tržišta, nedovoljno kvalitetnom valorizacijom energenata i potpunim nedostatkom konkretne vizije današnjeg, ali i budućeg energetskog sektora, industrije, zaštite okoliša i održivosti. S jedne strane je Europa cijelo vrijeme kalkulirala s energetskom tranzicijom, djelomično i zato što nije bila jedinstvena. S tehnologijama obnovljivih izvora do danas je mogla puno više napraviti. Osim toga, problem je i što Europa nije uspjela na vrijeme ili prihvatiti Rusiju ili se odmaknuti od nje. Njemačka je od 2013. do 2020. uvoz prirodnog plina podignula s 93 milijarde kubičnih metara na čak 145 milijardi, a većina plina je došla iz Rusije, pa su tako postajali sve ovisniji. Ruski je plin dosad bio najjeftiniji i najpristupačniji, a Njemačka je radila na tome da se izgradi i Sjeverni tok 2, gdje bi ona postala najvažniji plinski i energetski hub u Europi. Njemačka je kao najveći potrošač mogla dogovarati uvjete s Rusijom bez ikakvih problema, pa je to bio čisti interes za jeftinim energentima. Danas je situacija drukčija.

Ne prestane li rat u Ukrajini u dogledno vrijeme, u čemu ćemo najviše oskudijevati?

– Imat ćemo mini energetsku krizu, no građane ne treba plašiti. Trebamo ih pripremati, osvijestiti i ponuditi im alternativu u obliku obnovljivih izvora. Najveće posljedice ćemo osjetiti na prirodnom plinu. S druge strane se najviše bojim i visokih cijena električne energije. Sirovu naftu neće biti problem nadomjestiti, naročito ako ćemo uključiti naftu iz Irana i Venezuele, iako je ona transportno dosta udaljena. Rafinerije u regiji rade s manjim kapacitetima ili su potpuno ugašene unatrag pet do osam godina, ali kako će padati potrošnja derivata, tako će se i tu situacija stabilizirati. Također, i cijene nafte će u budućnosti biti manje kritične od cijena svih ostalih energenata. Zato treba tražiti bržu tranziciju na obnovljive izvore energije.

Konkretno, kakve cijene energenata možemo očekivati u drugom dijelu godine?

– Cjenovno se nikad nećemo vratiti na stanje prije ove krize po pitanju električne energije i prirodnog plina, dok će nafta uvijek biti između 80 i 100 USD/barel. Međutim, cijene naftnih derivata vjerujem da više nikad neće iznositi ispod 10 kn/litra. Ako se stvari u Ukrajini uskoro normaliziraju, cijena prirodnog plina bi mogla pasti na 50-70 EUR/MWh, dok cijene električne energije neće padati ispod 100 EUR/MWh. Usporedbe radi, nekad su cijene prirodnog plina znale pasti i do 15 EUR/MWh, a električne energije su iznosile oko 50 EUR/MWh. Sve ovo govorim pod uvjetom da se sukob u Ukrajini završi u dogledno vrijeme, jer što dulje bude trajao, tim će nas više sve iscrpiti.

Za jesen se već najavljuje drastična štednja električne energije i grijanje na puno nižim temperaturama od uobičajenih, pogotovo u Njemačkoj! Kolika je vjerojatnost da će Hrvatska i Europa dočekati kraj godine u mraku i hladnoći?

– Neće biti ni mraka ni hladnoće, toga se ne treba bojati. Međutim, Njemačka je ušla u smanjenje gospodarski aktivnosti što je zabrinjavajuće po cijelu Europu. Osim toga, u problemu je s proizvodnjom petrokemijskih produkata i proizvodnje plastičnih proizvoda, autoindustrija im je također u krizi, što nije baš lagano izdržati. Naravno, Njemačka neće krahirati, ali industrija im je definitivno u problemima, a onda i građanski sloj. Što se tiče ostatka EU, Italija bi također mogla imati dosta poteškoća jer je jako ovisna o plinu, Slovenija također, a vjerojatno i Austrija.

Hrvatsku niste spomenuli među najugroženijima… Kakvu onda jesen i zimu predviđate svima nama?

– Naša je situacija zasad relativno stabilna, jer imamo LNG terminal u Omišlju, zbog kojeg ne bismo trebali strahovati, barem sljedećih nekoliko mjeseci. Količinski i zalihosno ćemo biti sigurni, ali cjenovno baš i ne, zbog čega industrija već sad ima velikih problema. Građani neće imati toliko poteškoća, jer vjerujem da će ih država zaštititi kroz HEP, zato što su prirodni plin i, još važnije, električna energija u njihovoj nadležnosti. Nemojmo zaboraviti i dio gradova u kojima su oni važni isporučioci toplinske energije, pa ni tu neće biti velikih energetskih šokova.

Što bi hrvatska država konstruktivno trebala poduzeti da posljedice ove velike energetske krize svede na što manju razinu?

– Ovo je trenutak kad bismo napokon trebali odlučiti ubrzati energetsku tranziciju te fosilna goriva u prometu i industriji poslati barem djelomično u povijest. S tim bismo pokrenuli nove investicije u održive izvore energije i krenuli prema većoj energetskoj neovisnosti. Morali bismo početi značajnije ulagati u energetsku učinkovitost, prvenstveno na području zgradarstva. Građani bi se trebali više udruživati u građanske zajednice i zadruge, kako bi lakše povlačili sredstva i krenuli u sveobuhvatnu obnovu, a država bi morala olakšati procedure i pojednostaviti zakonsku regulativu. Poduzetnike treba ohrabriti i osvijestiti da se više može preko EU fondova te se općenito vjera u institucije i državu treba podići na višu razinu. Bilo bi izvrsno kad bi naše velike i srednje  tvrtke iz sektora brodogradnje, uz pomoć države, za početak barem na demo projektima, razmišljale o elektrifikaciji i vodiku u svojim plovilima. Elektrifikaciji na cestama već nazočimo, ali mislim da nije uređena na najučinkovitiji način. Potičemo kupnju skupih vozila, umjesto da potičemo kupnju kvantitativno većeg broja električnih automobila. Na kraju, nedavno je izašao izvještaj Centra za vozila Hrvatska, gdje se treću godinu zaredom povećava prosječna starost našeg voznog parka, koji trenutačno iznosi 14,74 godine, uz više od 70% vozila starijih od 10 godina. O vozilima na alternativna goriva koja imaju udio manji od 5% ne želim ni komentirati.

U INA-i ste radili 10-ak godina, između ostaloga i na poslovima Strategije plinskog i energetskog poslovanja INA-Naftaplina d.d. te u Projektu LNG-Energetika! Koliko bi nam bilo lakše da je ova tvrtka danas u hrvatskim rukama?

– Prilično, i to je nedvojbena činjenica koja je i te kako vidljiva u ovom trenutku. Međutim, dobra je stvar što riječka rafinerija korektno radi, pa iz toga možemo izvlačiti određenu korist. Upozoravam samo da spomenuta rafinerija trenutačno radi s maksimalnim kapacitetom.

Kakve su šanse da nas u predstojećim mjesecima ponovno dočeka štednja goriva po principu par-nepar?

– Ne vjerujem da će biti redukcije naftnih derivata i mislim da tim mitskim pričama ne trebamo plašiti građane. Međutim, da će se cijene kretati iznad 12 ili 13 kuna po litri, u to sam duboko uvjeren. Zato imamo riječku rafineriju, koja je temelj energetske sigurnosti u tom području.