Poznata mezzosopranistica

Martina Tomčić se nakon televizijskih izleta vratila se operi: ‘Strast je moj životni motor’

Mirna Šumberac

Počela sam »iz nule« ponovno se graditi i pripremati za ono što operno pjevanje jest. Vratiti pjevačku kondiciju nije mala stvar. U tom periodu u meni se probudila strast koja je drugačija nego ona koju sam osjećala sa 17, 18 godina, a usudila bih se reći da je puno intenzivnija jer sam imala iza sebe životno iskustvo, i privatno i poslovno



Publika u Opatiji nedavno je imala prilike slušati »BelCante«, svečani božićno-novogodišnji koncert na kojem su mezzosopranistica Martina Tomčić i sopranistica Sandra Bagarić svojim izvedbama opernih i operetnih arija, te pjesama iz mjuzikla publici u Opatiji uljepšale jednu predblagdansku noć.


Jedan je to od povoda za razgovor s Martinom Tomčić, opernom divom široj javnosti poznatom iz emisija Nove TV, »Supertalent« i »Tvoje lice zvuči poznato«.


Previše se nemilih događaja dogodilo sad već prošle godine. Kako ste?




– Sve nemile događaje promatram kao prolazne životne lekcije koje nam nitko i ništa ne šalje zato što smo nešto loše ili krivo napravili, već se u životu lijepe i loše stvari ciklički izmijenjuju, a upravo te »loše« daju nam priliku da zavirimo u sebe i stavimo naglasak na ono što smatramo kvalitetama i vrijednostima dostojnih života. Mnoge stvari nam se provuku u životu »ispod radara«, mnoge smatramo jako bitnima, ali u danim trenucima shvatimo da smo jako maleni, da na relativno malo stvari imamo utjecaja, zato bi zahvalnost i poniznost trebale biti dio naše svakodnevice. Empatija i potreba da sad i odmah pomognemo bližnjemu kojeg možda i ne poznajemo, ali je u teškoj situaciji. To je nešto što bi bilo lijepo »uklesati« u sebe i tako ići kroz život, a ne se nužno osloniti na državne ustroje i državno funkcioniranje koje je mene zaprepastilo.


Dijete sam bivše Jugoslavije, dijete koje je imalo predmet »Ništa nas ne može iznenaditi«, dijete koje je redovno imalo protupotresne i protupožarne vježbe, prvu pomoć… Bili smo široko odgajani sa sviješću da je čovjek malen i da postoji puno toga što nas može iznenaditi i na što apsolutno nemamo nikakav utjecaj. Priroda je ta koja je uvijek iznad čovjeka. Međutim, ovakve nemile događaje promatram kao priliku za »editirati« i »resetirati« same sebe, »resetirati« državne ustroje, vidjeti gdje griješimo, gdje smo u svakodnevici stavili naglasak na nebitne stvari i izvući iz svega maksimalnu poruku, a to je ljubav i zajedništvo.


Rupe u protokolu


Prošla godina frustrirajuća je za kulturnu scenu. Kakav je sustav potpore za umjetnike?


– Pandemija i potresi dočekali su nas nespremne, i logistički i organizacijski pokazali smo da imamo mnoštvo rupa u određenim, nazovimo to tako, državnim protokolima. Ne mislim da je Hrvatska jedina u tom segmentu, ali ja živim u Hrvatskoj pa se onda ne mogu tješiti lošijima, niti sam ljubomorna na one kojima je bolje od nas, situaciju promatram onakvom kakvom je. U Hrvatskoj postoji mnogo umjetnika koji su u tzv. stalnim angažmanima, njima je osigurana egzistencija na mjesečnoj razini bez obzira na odvijanje kulturnih sadržaja. Međutim, Hrvatsku u jako velikom broju čini nezavisna umjetnička scena. To su vrlo često umjetnici koji samostalno djeluju kroz različite umjetničke organizacije, udruge i zajednice. Oni su doista prepušteni sami sebi. Mislim da samo jedna mala kategorija samostalnih umjetnika sa statusom kakav primjerice imam i ja u Hrvatskoj zajednici samostalnih umjetnika, u jednom je trenutku bila zbrinuta od strane Ministarstva kulture u proljetnoj pandemiji s jednokratnim pomoćima, u trajanju od tri mjeseca. U novije se vrijeme za umjetnike grada Zagreba, također, održala jedna akcija jednokratne pomoći.


Međutim, sve to skupa je »kap u moru« za ljude koji svoju egzistenciju nemaju gdje ostvariti, za ljude koji su doista ulagali u svoje obrazovanje i gradili svoj umjetnički renome kroz desetljeća, ljude koji su primorani na određene prekvalifikacije jer ovaj period traje već jako dugo. Ono što me najviše boli je spoznaja da je cijeli svijet taj kreativni aspekt čovjeka i pojedinca jako minorizirao. Ne postoji narod bez povijesti i bez kulture, one čine narod. Narod čini čovjek, pojedinac sa svojom kreativnošću i sa svojim temperamentom koji se kroz kreativni segment demonstrira i prikazuje. Čovječanstvo je u elektronici, mehanici i robotici otišlo jako daleko, toliko da zapravo teško i pratimo brzinu tog razvoja i evolucije. Svi smo svjesni spoznaje da će nas nekakav robot ili uređaj, danas, sutra zamijeniti. Međutim, apsolutno sam sigurna da niti jedan takav uređaj nikad neće moći doseći razinu ljudske kreativnosti i izražavanja. I to je ono po čemu mi jesmo ljudi.


Neobična godina


Prošla je godina trebala biti zaokružena vašim opernim nastupima, opera bajka »Ivica i Marica« održana je bez prisustva publike, a izvedba opere »Samson i Dalila« u HNK u Osijeku prolongirana?


– Nikad ne idem po uhodanim šprancama. Nakon gotovo deset godina pauze na opernoj sceni odlučila sam se na veliki povratak. Premijera »Samsona i Dalile« s 22. svibnja prebačena je na jesen, pa sam paralelno radila dva projekta, »Ivicu i Maricu« i »Samsona i Dalilu« u dva različita grada. To je doista bilo iscrpljujuće. Suprug mi je rekao da ja što god u životu radim mora biti drugačije, pa zašto se onda ne bih vratila s dvije opere paralelno. Umjetničkih angažmana u ovoj godini nekako mi ne nedostaje, prizvala sam si tu energiju i moju strast prema glazbi, onom što ja iskonski jesam, za što sam se školovala i što živim. Nekako se ta energija toliko ustreptala u meni tako da sam valjda dobre vibracije širila i van sebe. Čak i u ovim teškim trenutcima mogu biti zahvalna. Meni će ova godina 2020. biti umjetnički, profesionalno i osobno doista jedna neobična godina, ali sam na njoj zahvalna.


Kakav je osjećaj bio ponovno zapjevati operu u kazalištu?


– Moj odlazak s operne scene bio je uzrokovan spletom različitih životnih okolnosti i činjenice da sam rodila i drugo dijete, da je meni, kao osobi, majčinstvo i obiteljski život, bez lažnog prikazivanja, životni prioritet. Neki će reći da sam isključiva ili crno-bijela, ja volim reći da sam pravi »bikić« po horoskopu, ja zbilja s četiri noge stojim na zemlji. Znala sam da je posao operne umjetnice nešto gdje u datom trenutku moram dati, ne cijelu sebe, nego moram pronaći, izvući iz sebe čak i onaj dio koji nije dio moje privatne osobnosti, ali ga moram nekako izgraditi na sceni kao lik koji predstavljam i kad to više nisam mogla raditi toliko predano, naprosto sam rekla da će opera sad na jedno vrijeme ostati po strani dok djeca ne narastu, a koncertni podij dovoljno je velik da ispunjava i hrani moju umjetničku dušu. Nisam mogla slutiti da će ta pauza toliko trajati. Kako se pauza odužila, čak sam u jednom trenutku pomislila – dobro, imala sam intenzivnu pjevačku, opernu karijeru, počela sam strašno rano, s osamnaest godina imala sam debi u opernoj kući u Grazu, prošla sam svijet, operne festivale i kuće, otpjevala jako puno uloga koje su mi bile želja, malo toga ostalo je neostvareno, i na trenutak sam pomislila to bi bilo – to.


No, prijatelji iz umjetničkog svijeta nisu se mirili s činjenicom da više neću pjevati. Bilo ih je puno, ali izdvojit ću dvoje mojih jako velikih prijatelja, redatelj Robert Bošković i redateljica Petra Radin koji su oduvijek moj glumački nerv u privatnom životu promatrali kao nešto njima jako iskoristivo na sceni i nisu mi dali mira. Tako me Robi potaknuo na razmišljanje da radimo baš »Samsona i Dalilu« i to baš u HNK Osijek, a Petra, s druge strane, čim je počela razmišljati je rekla: »Gle, ti si vještica, nitko drugi ne može biti vještica!«. Tu je onda i ravnatelj Zagrebačke filharmonije Mirko Boch koji mi je od trenutka kad je sjeo na poziciju svako toliko »baca bubu u uho« da dođem na audiciju ili pogledam neku stvar. Ja sam to nekako odgurivala, što svjesno, što nesvjesno. I tu je moja velika prijateljica Adela Golac Rilović koja je možda najveći »dosadni crv« u toj cijeloj priči te se nije se dala primiriti i stalno me naganjala. I ja sam doista počela »iz nule« ponovno sebe graditi i pripremati za ono što operno pjevanje jest. To je posao koji je trajao dvije godine. Vratiti pjevačku kondiciju nije mala stvar. U tom periodu u meni se probudila strast koja je drugačija nego ona koju sam osjećala sa 17, 18 godina, a usudila bih se reći da je puno intenzivnija jer sam imala iza sebe životno iskustvo, i privatno i poslovno, tako da sam znala za što se zapravo pripremam. Bila sam jako zahvalna i sretna na prilici da mogu ponovno raditi. Jer ta strast i ta ustreptalost iznutra jednostavno je moj životni motor koji me dan danas pokreće i u svim drugim aspektima života.


Opatija kao dom


Nedavno ste sa Sandrom Bagarić imali svečani božićno-novogodišnji koncert u opatijskom Gervaisu, iako je broj posjetitelja bio ograničen, atmosfera je bila magična. Kakvi su vaši dojmovi i volite li nastupati u Opatiji?


– Opatija mi je jako draga, s obzirom na to da sam ja po mjestu rođenja i jednom dijelu života provedenog u Istri stvorila osjećaj privučenosti tom dijelu. Kvarner nije Istra, ali je to ta atmosfera. Opatija me kroz život dovodila i privlačila k sebi u nebrojeno mnogo profesionalnih različitih prilika i situacija da je osjećam strahovito bliskom i svojom. Kad dolazim u Opatiju osjećam se kao da se vraćam doma i to nije floskula koju izgovaram, nego doista tako i osjećam. Nadalje, Opatija ima što arhitekturu, što energiju življenja koja mene strašno podsjeća na Austriju, a ja sam veliki zagovaratelj austro-ugarskog načina života.


Centar Gervais sam imala prilike upoznati netom prije pandemije, doista me dojmio. I tada sam s gradonačelnikom pričala da Opatija, uza sve, ima još i Gervais što je stavlja na vrh ljestvice za posjete i kulturno djelovanje u Hrvatskoj. Poziv na taj koncert bio mi je kao šlag na torti za završetak ove godine, nažalost, nisam znala da ćemo je završavati u ovoj tužnoj atmosferi.


Moram priznati da umjetnik rijetko kad ima tako intimnu povezanost s publikom kao što smo je Sandra i ja imale na tom koncertu. Imala sam osjećaj da mogu osjetiti dah tih stotinjak ljudi koji su bili na koncertu te da su oni osjetili i svaki moj udah prilikom pjevanja. U trenutku kad smo izvodile pjesmu iz »Jalte, Jalte«, čula sam ljude u publici kako potiho pjevuše i pomislila sam: Martina, sad se ne smiješ predati emocijama jer ako kreneš tuliti – gotovo je. Tada mi je retrospektiva zadnjih devet mjeseci prošla kroz glavu. Tog umjetničkog holokausta kojeg smo proživjeli svi skupa i pomislila sam: Hvala svakom pojedincu koji je tamo i hvala svakome koji je jednako gladan umjetnosti kao što smo i mi umjetnici gladni davati umjetnost.



Nasušna potreba


Mentorica ste u školi pjevanja »Husar & Tomčić«, koju ste otvorili s Ivanom Husar i vokalna trenerica u showu »Tvoje lice zvuči poznato«. Također ste »okrunjeni« kao stroga članica žirija showa »Supertalent« – jeste li jednako strogi kao mentorica, kakav odnos imate sa svojim učenicima, studentima i na koje se pedagoške mjere oslanjate prilikom oblikovanja jednog glasa?


– »Tvoje lice zvuči poznato« i »Supertalent« dva su showa potpuno različitog karaktera. U jednom imam ulogu žirija, »okrunjena« sam kao najstroža, ja ipak volim reći – najiskrenija, a u drugom showu imam ulogu mentorice. Moja treća uloga, koja je više privatna, jer kamere nisu prisutne jest ona mentorice u školi pjevanja »Husar & Tomčić«. Ta je škola, volim reći, Ivanina i moja zajednička beba. Nešto što je rezultat Ivanine i moje fascinacije vokalom, pjevanjem, talentom kao takvim i ljudima koji imaju potrebu i želju razvijati svoju kreativnost. Škola daje priliku većinski ljudima koji su rekreativci, koji možda nemaju ambiciju ostvariti zavidne pjevačke karijere, ali kojima je pjevanje njihova nasušna pumpa u život. Kroz našu školu prođu i iznimni talenti koji su se ostvarili, ili se ostvaruju ili će se ostvariti u kazališnom ili estradnom miljeu… Lu Jakelić je bila dugogodišnja polaznica naše škole, u njoj je napravila prve pjevačke korake. Tu je i Stjepan Lach, te Mija Mihanović koju smo imali prilike vidjeti kao finalisticu na zadnjem »Voiceu«. Postoji puno mladih ljudi koji su nakon razvijanja talenata i vokalnih, pjevačkih i plesačkih sposobnosti u Hrvatskoj odlučili otići i van na nastavak školovanja. To je jedan segment mog života koji je meni osobno ne samo važan nego i velika legitimacija onog što Ivana i ja jesmo. Jako je nezahvalno uspoređivati te tri uloge, to je kao da pitate majku troje djece koga više voli.


Voljela bih reći da sam uvijek iskrena. Drukčije su situacije kada sam ja mentor gdje nema kamera, isto je tako drukčija situacija kada imam istu ulogu pred kamerama ili pak kad sam članica žirija. Kao mentor se vodim unutarnjom istinom, vodim se visokom razinom profesionalizma i velikim očekivanjima koja stavljam pred sve te mlade ljude.


Vodite li se jednako i prema sebi? Imate li ista očekivanja kada se radi o vama?


– To bi morali pitati druge. Jako je teško. Ne volim govoriti za sebe i iz sebe, tu sam već nerealna. Kad kažem nerealna ne mislim nužno subjektivno blaža ili subjektivno stroža, ali naprosto to su mi dvije nekomparativne situacije. Moja kolegica Adela, s kojom sam prijateljica već 30 godina, nedavno mi je rekla: Jooj, vidiš, pa ipak i te godine životnog iskustva donesu određene promjene, prije si puno brže prelazila preko vlastitih neuspjeha ili loših izvedbi ili loših osobnih procjena, a sad s 45 to se jako promijenilo, postala si puno dosljednija. Rekla mi je to neki dan, pa sam je citirala jer da bilo što da kažem za sebe ne bih se dobro osjećala.


Najdraži trenuci


Obrazovanje ste stekli na Univerzitetu za glazbu u Grazu te imate bogatu inozemnu i domaću karijeru, koji su vam najdraži trenuci u karijeri?


Uuuu, stalno ističem ljudima da imam 45 godina, ha ha, trebala bih početi ginko tabletice uzimati. Gledajte, uvijek ono nešto prvo čovjek pamti. Sjećam se prve turneje u Japanu s Bečkom komornom operom. Sjećam se prvog nastupa, debija u Operi u Grazu. Sjećam se prvog gostovanja u Zagrebu, prve »Carmen« s pokojnim profesorom Petrom Selemom u Osijeku, te prvog Wagnera. Jako sam mlada ušla u taj »wagnerijanski fah«… Sjećam se rado i prvog sata pjevanja s pokojnim profesorom Nonijem Žuncem kada sam imala 13 godina. Tu je i prvi dan u Grazu kad sam započela školovanje. Sve te prve stvari su ono čega se jako rado sjećam… Moram priznati da sam puno toga i zaboravila. Život koji živim jako je ubrzan. Smatram se još dovoljno mladom da ne moram raditi nekakve životne rekapitulacije s obzirom na to da planiram dugo živjeti i dugo nervirati svoju djecu i ukućane, a onda ću tamo negdje s 80+ početi razmišljati o nekakvoj biografiji pa ću se možda trebati prisjetiti svakog segmenta iz svoje karijere…


Imate Instagram profil, kako se snalazite i komentirate taj današnji svijet umreženosti, smatrate li ga pogubnim po pitanju intime, privatnosti?


– Užasno sam spora u prihvaćanju noviteta. Ne volim ih. No, društvene mreže, konkretno Facebook, meni je bio super način komunikacije upravo s kolegama u svijetu. Odradiš negdje nekakav operni projekt, s nekim si intenzivno dva, tri mjeseca i onda, ako vam se umjetnički putevi opet sretnu, susret će te se, ako ne – nećete, no ako si s nekim ostvario neki lijepi kontakt i prijateljstvo, zašto ne s njima dijeliti jedan dio svakodnevice. Facebook je za mene oduvijek bio zatvorenog profila, za uski krug ljudi s kojima mi nije problem dijeliti privatne trenutke. U međuvremenu su društvene mreže uzele maha, pa je tu između ostalog i Instagram koji je doživio ekspanziju. Imala sam negativno iskustvo – ljudi su redovno otvarali profile pod mojim imenom i komunicirali s ljudima u moje ime. Za mene je to potpuno beskičmenjaštvo. U prvoj sezoni »Supertalenta« intenzivno sam se bavila prijavljivanjem tih lažnih profila. Suprug mi je savjetovao da je jedino rješenje otvoriti vlastiti službeni Instagram profil i tako kontrolirati sadržaj koji ide van. Instagram profil Martine Tomčić mala je zajednica koja stavlja naglasak isključivo na ono što ja smatram pravim životnim vrijednostima. Eksponiram samu sebe do razine koliko je to meni prihvatljivo s obzirom na to da se radi o ljudima koje većinu ne poznam, odnosno one koji me poznaju kroz televizijske ekrane. A on me u maloj mjeri prezentira onakvom kakva ja jesam. Instagram mi pruža priliku predstaviti se na način na koji ja želim i vidim ga kao platformu koja može kreirati pozitivnu atmosferu u društvu.


Osmijeh na licu


Kako vaša obitelj gleda na vašu pojavu na javnoj sceni?


– Način na koji živimo unutar naša četiri zida, pravila koja određujemo i razgovori koje vodimo ostaju unutar našeg doma. Minimalno spominjem svoju obitelj. Zna se da imam muža, dvoje djece i pridruženog četveronožnog člana obitelji. Tu priča počinje i završava.


Koji su daljnji planovi i projekti?


– Moji su planovi da i dalje osluškujem sebe iznutra, svoje emocije i ono što me pokreće u životu jer se onda osjećam iskreno spram sebe. Projekata ima. U najavi je jedan online projekt Verdijevog »Requiema«. U ožujku Dvořákov »Stabat Mater« sa Zagrebačkom filharmonijom te, nadam se, napokon i premijera »Samsona i Dalile« u HNK Osijek. U najavi je i gostovanje u sklopu Festivala Opatija na njihovoj Ljetnoj pozornici. Puno je lijepih stvari koje stoje preda mnom.


Koje su vaše želje za novu 2021. godinu?


– Želim da tlo prestane podrhtavati, želim da se svi možemo zagrliti i pružiti si ruku. Želim da svi iz ovih zadnjih devet mjeseci izađemo kao ljudi koji se osjećaju blagoslovljeno svime onime što im je dano. Priželjkujem da svatko od nas 2021. godine svakodnevno može imati osmijeh na licu.