Zagrepčanka Petra Blažeković ima, na prvi bi se pogled reklo, jednu uobičajenu karijeru mlade djevojke. Nakon završene III. Gimnazije upisala je Ekonomski fakultet u Zagrebu, smjer marketing, na kojem je prije godinu dana diplomirala i tako stekla titulu magistrice ekonomije iako, kaže, nada se da to nije posljednja stepenica u njenom akademskom obrazovanju jer uskoro planira na doktorski studij.

Radi u struci, u digitalnoj marketinškoj agenciji i sve bi ove biografske crtice bile, kako stoji u prvoj rečenici, uobičajene da je Valerija Bilić, njena srednjoškolska profesorica hrvatskog jezika, nije nagovorila da ode na audiciju za sinkroniziranje crtanih filmova. Petra je, bez ikakvih očekivanja i pripreme, otišla iako je bila sigurna da će na tome i ostati. Kako je samo pogriješila! Danas se, pored posla, bavi sinkroniziranjem crtanih filmova i kaže – sretna je i beskrajno zahvalna profesorici Bilić.

– Naravno da sam, kao mala, gledala crtane filmove. Puno njih ostalo mi je u memoriji, kao i dragih likova. Prva asocijacija iz mog djetinjstva su zasigurno »Kralj lavova« i »Nemo«. Mislim da je razlog taj što su nas ovi crtani filmovi naučili velikim životnim lekcijama kojih se možda i danas trebamo ponekad podsjetiti, ističe Blažeković dodajući kako je sinkronizacija bila ljubav na prvi snimljeni ‘take’.

Foto: Josip MIŠKOVIĆ

Poslani s razlogom

Industrija animiranih filmova se, kao i većina drugih, brzo mijenja i prilagođava napretku, trendovima i općenito promjenama koje se događaju oko nas, stoga naša sugovornica smatra da na tržištu postoje kvalitetni crtani filmovi uz koje se djeca mogu razvijati, puno toga naučiti i zabaviti, ali isto tako da to ne bi trebao biti uvijek primarni izvor za te aktivnosti. Ona sinkronizira svaki tjedan, a točan broj ovisi o projektima na kojima radi. Ponekad je to dvaput tjedno, a ponekad svaki dan.

– Rekla bih da se trenutno bavim time i puno više nego prije. Stvarno imam sreće što imam fleksibilno radno vrijeme te što svi oko mene znaju da se time bavim pa imaju puno razumijevanja i zaista su velika podrška. Vjerujem da smo svugdje poslani s razlogom. Tako je i sa sinkronizacijom koja me oblikovala i naučila toliko toga. Oduvijek sam bila komunikativna, ali način na koji komunicirati, izgovor i dikciju sam usavršila sinkronizacijom. Na početku mi je trebalo vremena da se oslobodim i opustim pred mikrofonom, ton majstorima i ostalim ljudima koji se nađu u studiju. Danas nemam tremu pred ni jednim javnim nastupom i uživam u svakom izlaganju ili prezentaciji.

Foto: Josip MIŠKOVIĆ

Duhovite situacije

Na pitanje koliko je improvizacije potrebno prilikom davanja glasa u crtanim filmova, Blažeković odgovara kako ovisi o tome koliko se glumac može poistovjetiti s likom, kakav je karakter lika u pitanju – koje posebnosti sadrži, kakvu ima energiju i slično, ali i u toj situaciji postoje iznimke jer je često potrebno imitirati određene zvukove ili glasove i tad na red dolazi improvizacija. Kada je riječ o samim snimanjima, znade na njima biti mnoštvo duhovitih trenutaka.

– Bilo je i još uvijek ima puno smijeha za vrijeme snimanja. Kada sam u studiju, snima se sve što govorim tako da tonci jedva čekaju da kažem nešto što će iskoristiti, ha, ha. To je, svakako, uvijek dobronamjerno. Svi se uvijek nasmijemo kada iz svakog novog pokušaja i dalje izgovorim nešto krivo ili onda kada provjerimo kako se točno naglašava određena riječ. Također, bilo je trenutaka kada sam bila uvjerena da se određena riječ piše na jedan način pa smo dogovarali i oklade koje sam, naravno, izgubila.

Što se procesa snimanja tiče, sam termin u studiju ovisi o tome koliko se toga treba snimiti taj dan. Uglavnom se, kaže sugovornica, gleda broj replika, broj izgovorenih rečenica u filmu, pa se prema tome slaže termin. U svakom studiju se nalazi veliki ekran gdje je na pola ekrana video, a na pola ekrana tekst. Snima se tako da tonac pusti video, a u onu sekundu kada kreće engleski, ili bilo koji drugi jezik s kojeg se sinkronizira, tada je potrebno pročitati hrvatski tekst.

– Svaki glumac ima svoj termin u studiju kada dolazi i kada snima. U studiju je tada jedino ton majstor. Na nekim velikim projektima uz tonca tu je i redatelj. Ne smetaju mi ljudi. Sada sam opuštena i nemam tremu kad snimam. Ponekad i moji prijatelji i poznanici izraze želju doći u studio za vrijeme snimanja kako bi vidjeli kako to izgleda. Da ne govorim da svi često misle kako, kada radim na projektu s poznatima umjetnicima, snimamo zajedno i da skupa provodimo puno vremena. U praksi to ipak malo drugačije izgleda. Svaki glumac ima svoj termin u kojemu snima svoju ulogu tako da se s ostalim glumcima viđam samo u prolazu.

Dječji glas

Opisati Petrin glavni alat, odnosno glas, pitanje je koje bismo trebali usmjeriti ton majstorima, a ona ga opisuje kao ‘dječji’ jer puno ljudi ne zna da se time bavi, a kad saznaju, prvi komentar uvijek bude »Pa da, baš imaš glas za to!«. Uvijek joj je najteže odgovoriti koji su joj najdraži likovi kojima je posudila glas.

– Svaki lik je poseban na svoj način i vjerujem da sam kroz svaki lik naučila nešto novo, bez obzira radilo se o većem ili manjem projektu. Zvuči kao klišej, zar ne? Ali zaista je tako. Ono što mogu kazati je da volim raditi s likovima s kojima pomičem svoje granice – bilo vokalne, bilo glumačke, a jednako tako je i u životu. Sve je dobro dok se razvijamo, rastemo i ne stojimo na mjestu.

Dogodi se i da u jednom crtanom filmu mora posuditi glas više likova. Tada se uglavnom radi o sporednim likovima koji se pojave u svega nekoliko kadrova te se izmijeni glas u odnosu na lik kojemu se prvotno posuđuje i pazi se da se glasovi ne podudaraju. Riječ je o trenucima u kojima su svi vrlo oprezni, pa je isti glas nemoguće primijetiti prilikom gledanja crtanog filma. Uvijek se, kaže, ide ‘slušati u kino’, pogotovo kada su veliki projekti u pitanju jer, slušajući i gledajući, uči te uviđa na čemu bi trebala poraditi. Kada je riječ o manjim, svakodnevnim projektima, odgovara kako ne zna kada se je posljednji put poslušala. Dogodi se da, kao inspiraciju, uzme i primjer ljudi iz svakodnevnog života, ali rijetko, jer više primjenjuje neke dobre, naučene prakse.

Foto: Josip MIŠKOVIĆ

Hobi postao posao

Snimanjem se Blažeković bavila paralelno uz srednju školu te je u tom trenutku hobi postao i posao, iako ga je više smatrala hobijem. Snimala je svo vrijeme – preko tjedna, ponekad za vikende i za vrijeme praznika. To se sve nastavilo i odlaskom na fakultet. Kako je vrijeme prolazilo, tako su dolazili veći projekti, počela je snimati u brojnim studijima i ostvarivati svoje ciljeve koje si je zadala na početku. To se prvenstveno odnosi na dva kino projekta na kojima je po prvi put radila prije dvije godine. Kaže – kada si čovjek posloži raspored, sve se stiže.

Za projekte se, naravno, organiziraju audicije.

– Kada dođe novi projekt na kojemu se radi, za sve glavne glumce se organizira audicija. Studio poziva glumce za koje misle da njihov glas najbolje odgovara glasu likova. Audicije za svaki lik se zatim šalju klijentu, a klijent onda odabire najbolje glasove. Za ostale sporedne likove u filmu ne radi se audicija već studio odabire glumce samostalno, ističe Blažeković.

Nema odgovor na pitanje koja je najvažnija karakteristika koju bi trebao imati ‘glasovni umjetnik’, ali vjeruje da je posebnost to što svaki od njih ima nešto svoje, nešto što drugi nema.

– Tako je i sa svakim čovjekom, u bilo kojem zanimanju. Mladima, koji bi se voljeli okušati u ovome poslu, samo želim reći da što god da požele raditi, itekako mogu. Samo je potrebno raditi na sebi i vjerovati u sebe. Iskoristiti svaku pruženu priliku, ali i tražiti. Sve će se poklopiti u pravo vrijeme.

Nepoznat teren

Do sada nije bila u situaciji u kojoj je dobila priliku igrati lika kojeg nije htjela portretirati jer se likovi dodjeljuju glumcima na osnovu glasa i prilikom započinjanja projekta glumci nisu upućeni u točnu radnju filma i ishod na kraju. Oni ga prilikom snimanja glasova prvi put gledaju. Petra bi, nakon crtanih filmova, voljela snimati reklame i krenuti u tom smjeru. Prije samo nekoliko mjeseci završila je Spikersku radionicu gdje je imala prilike okušati se i u tome a, budući da joj je to nepoznat teren, vjeruje kako postoji puno prostora za napredak i rast, što je još više veseli. Nezaobilazno pitanje za kraj bilo je koga bi voljela u budućnosti portretirati.Nepoznat teren

– Voljela bih posuditi glas za glavnog lika u Disney crtanim filmovima. To mi je velika želja, a nadam se da ću istu uskoro i ostvariti – korak po korak, kaže kroz smiješak djevojka koju smo vjerojatno puno puta svi zajedno čuli, ali je nismo vidjeli. Glas je posudila u crtani filmovima kao što su »Alvin i vjeverice«, »Vik i čarobni mač«, »Ekipa malih maca«, »Moj mali poni«, »Gabina kuća lutaka«, »Lego Ninjago«, »Pokemoni«, »Obitelji Addams«…. Sljedeći put, kada na plakatu vidimo ime Petre Blažeković, moći ćemo povezati glas s licem te kao i mnogi, koje je spomenula u intervjuu, kazati: »Pa da, baš ima glas za to!«