Recenzija

Sedmi nosač zvuka grupe Future Islands: ništa revolucionarno novo i nezaboravno, ali ipak vrlo kvalitetno

Marinko Krmpotić

Foto: Frank Hamilton

Foto: Frank Hamilton

Sve ponuđeno u 12 pjesama (44 minute) odrađeno je vrlo dobro u okvirima obrazaca synth pop zvuka pa će svatko tko se voli gibati uz electro i synth zvukove moći uživati u albumu



Nakon što su se jako dobrim početkom 2024. godine osladili ljubitelji rocka koji itekako mogu uživati u novim albumima sastava Green Day, Shed Seven, The Vaccines i Mac Saturn, na svoje su došli i ljubitelji synth popa, ponajprije zahvaljujući albumu »People Who Aren’t There Anymore« američkih synth pop majstora iz grupe Future Islands.


Istina, nije njihov sedmi studijski rad ništa revolucionarno novo i nezaboravno, ali je sve što je ponuđeno u 12 novih pjesama (44 minute) odrađeno vrlo kvalitetno u okvirima obrazaca synth pop zvuka pa će svatko tko se voli gibati uz electro i synth zvukove moći uživati u njihovom novom albumu, prvom nakon prethodnog »As Long as You Are« objavljenog u prvoj pandemijskoj godini (2020.).



Ljudi kojih nema




U te četiri godine koje dijele ova dva njihova studijska rada svakome od članova grupe dogodilo se puno toga – korona i izolacija svakome od njih, a pojedinim članovima »razvod, razdvajanje, selidbe izvan zemlje i s kontinenta, novo rođenje, istraživanje novih medija…«, piše u pratećem materijalu. Sve će to, logično, svoj odraz pronaći na albumu neobičnog naziva i posvećenog, očigledno, onima kojih više nema.


Svoje emocije, želje, ideje i stavove ova će baltimorska četvorka ogrnuti plaštem za njihove ljubitelje prepoznatljivog glazbenog izraza u kojem će središnje mjesto imati zvuk sintesajzera na koji će »lijepiti« plesne ritmove prepune dojmljivog basa koji otvara put bubnjarskim dionicama ukrašenima povremenim »udarima« gitare te još i češće raznovrsnim energičnim synth »rifovima« koji njihovim skladbama daju onu nužnu agresivnost bez koje bi njihova glazba ipak bila odveć bliska bljedunjavom electro popu.


Najbolji trenuci


Najbolji trenuci albuma ipak su oni najsporiji. Divne ljubavne balade »Deep in the Night« i »Corner of My Eye« nadilaze synth pop okvire i bez imalo dvojbe mogu melodijom i ritmom ući i u druga glazbena područja, od klasičnog popa pa čak i do rock baladičnosti. Dojmljiva je i ispovjedna »The Tief« u kojoj frontmen Samuel T. Herring dobro analizira svoje životne promašaje i poraze, a slična joj je – melodijom čak i ljepša i bogatija »The Fight«, dok će, primjerice, »King of Sweden« ili »The Peach« drage biti svim ljubiteljima disko podija jer neodoljivo mame na ples.


Sve u svemu, točno deset godina nakon njihovog četvrtog studijskog albuma nazvanog »Singles« koji im je donio svjetsku slavu (časopisi Pitchork i NME proglasili su prvi singl s tog albuma, pjesmu »Seasons (Waiting on You)«, pjesmom godine), Future Islands potvrđuju kako u okvirima synth pop izraza i dalje spadaju u sam vrh.


O grupi

Grupu čine Samuel T. Herring (vokal, autor tekstova), William Cashion (bas, gitara), Gerrit Welmers (klavijature, programiranje) i Michael Lowry (bubnjevi). Osnovani su 2006. godine u Baltimoreu i s prva tri albuma (»Wave Like Home«, 2008., »In Evening Air«, 2010., »In the Water«, 2011.) nisu privukli veću pažnju. Već spomenuti »Singles« (2014.) mijenja sve i od tog albuma imaju zvjezdani status koji potvrđuju i »The Far Field« (2017.), »As Long as You Are« (2020.) te ovogodišnji »People Who Aren’t There Anymore«.