U sklopu projekta Murali otpora, koji suvremenu uličnu umjetnost povezuje s poviješću antifašističkog pokreta kroz edukativne i kulturne aktivnosti, Klub Palach ugostio je troje gostiju različitih pozadina koji su iz različitih perspektiva ponudili slične odgovore na pitanja o društvenoj važnosti murala, njima kao političkom aktu te organizmu koji predstavlja zajednicu i koji se stalno mijenja.

U razgovoru su sudjelovali renomirani španjolski muralist Roc Blackblock, čiji se umjetnički rad bavi radničkim pokretom, političkim muralizmom i poviješću Španjolskog građanskog rata. Uz njega je sudjelovala Alma Prelec iz Londona, profesorica na Royal Central School of Speech and Drama, a u svom doktoratu istraživala je više od 30 godina umjetničke razmjene između Španjolske i Jugoslavije. Riječku perspektivu ponudila je umjetnica i muralistica Tanja Blašković čiji rad obuhvaća različita područja – od street arta do dizajnerskih instalacija, scenografije i kostimografije.

Foto Marko Gracin

Razgovor je moderirao Eric Ušić koji je odmah uočio kako se povijesna sjećanja – posebno ističući ona vezana uz Španjolski građanski rat i antifašističku borbu – prenose kroz umjetnost i prelaze nacionalne granice. Upravo je to Prelec, čija je pozadina u španjolskoj književnosti, i istraživala. Istaknula je kako su kazališne predstave o Španjolskom građanskom ratu tijekom 1990-ih bile izvođene u zemljama bivše Jugoslavije, često u trenutku kada su te iste zemlje bile u međusobnom sukobu. Upravo kroz takve umjetničke forme, objasnila je, umjetnici su pronalazili način da govore o vlastitoj stvarnosti, koristeći “tuđe” povijesne narative kao ogledalo sadašnjosti. Primjer jedne od takvih drami je “Ay Carmela”, koja je popularna i u našim krajevima, a govori o putujućem paru koji su prisiljeni nastupati pred skupinom zarobljenih vojnika.

S druge strane, Roc BlackBlock pristupa temi izravnije – kroz ulicu. Njegov rad polazi iz aktivističke i antifašističke pozicije, a javni prostor vidi kao “kulturno bojište” i “termometar društva”. Murali, prema njegovom shvaćanju, nisu samo slike, već sredstva komunikacije i političkog djelovanja. “Za mene je važno prvo  definirati da radu pristupam kao antifašist, kao aktivist, i da ovoj aktivnosti pristupam ne iz akademije, nego s ulice — zapravo iz neznanja. Taj prvi korak prema antifašističkom aktivizmu odveo me u istraživanje građanskog rata i potrebu da se ta prošlost vrati u javni prostor – stvarnost koja je konstantna još od 1930-ih”, rekao je Roc, ali i naglsaio da je u španjolskom kontekstu građanski rat i dalje otvorena i aktivna rana. Zbog toga to nije pitanje osobnog nasljeđa, nego nešto što pripada svima njima.

Foto Marko Gracin

Zajednica je najvažnija u stvaranju 

Španjolski umjetnik posebno je napomenuo da je zajednica najvažnija u stvaranju i razumijevanju murala, ističući da njihovo značenje nastaje kroz interakciju s lokalnim stanovništvom. “Zajednicu treba staviti na prvo mjesto, iznad svega. Prepoznavanje i slušanje zajednice za mene je iznimno važno”.

Sličan pristup dijeli i Tanja Blašković, koja naglašava participativnost i edukaciju. Umjesto da stvara za zajednicu, ona stvara s njom – bilo kroz rad s odraslima ili djecom. Murali, istaknula je, ne mijenjaju samo izgled prostora, već i način na koji se taj prostor koristi i doživljava. Upravo kroz taj proces zajednica ponovno uspostavlja odnos s javnim prostorom i preuzima ga kao vlastiti. A simbolično, panel se održao u kultnoj Kružnoj ulica koja murale živi kao organizam.

Foto Marko Gracin

“Osjećam da smo na savršenom mjestu za to jer ova ulica, Kružna, funkcionira kao neka vrsta albuma ili dnevnika različitih generacija koje su ovdje prolazile, koje su imale različita iskustva ovdje. Ova ulica se stalno mijenja, ali ne mislim da se mijenja nasumično. Zajednica je ta koja je mijenja. Svaka nova generacija koja dođe ovdje, želi zauzeti prostor, rekla bih, i učiniti ga svojim”, smatra umjetnica.

Osim što su murali alat političkog aktivizma i transformacije grada, s vremenom postaju i svojevrsni arhivi zajednice — slojevi onoga što je bilo prije, primijetio je moderator Ušić te je zato upitao Almu Prelec zašto su umjetničke forme poput murala i grafita važne za oblikovanje načina na koji pamtimo prošlost.

“Mural može biti apstraktan, metaforičan, ali može biti i izravan, snažan i deklarativan — na način koji na pozornici često ne funkcionira. Može biti puno direktniji. I mislim da je to njegova snaga u odnosu na zajednicu — ne mora se skrivati iza maske”, objašnjava profesorica.

Osim što je direktan, on je i promjenjiv, odnosno, ono što on predstavlja. Dok istovremeno postoje murali u svrsi spomenika, i ova druga, promijenjiva forma jednako je važna te ih se ne bi trebalo uspoređivati, smatraju sugovornici. Upravo ta promjenjivost stvara neku formu razgovora kroz vrijeme, smatra Blašković, a Roc se slaže: “Grad je zapravo živo biće koje se mijenja. Iako murale često doživljavamo kao statične, oni su dio prostora kroz koji ljudi prolaze i koji je dinamičan”. Dakle, grad je živi organizam i produžetak zajednice koja ga oblikuje, a murali – statični ili promjenjivi, politički ili nepolitički, dio su njega i zajednice kojoj služe.

Foto Marko Gracin