Josipa Lisac, jedna od najvećih legendi hrvatske glazbene scene vraća se u Pulu i to večeras, ovaj put u Malo rimsko kazalište gdje će na koncertu obilježiti 50 godina izdavanja albuma »Dnevnik jedne ljubavi«. U razgovoru je otkrila detalje vezane uz ovaj legendarni album.

Kad ste snimali taj album, koliko ste imali utjecaja na njega, jeste li mogli mijenjati ako vam se nešto nije svidjelo?

– Ne, nisam ni željela. Sve mi se sviđalo. Ali nisam imala neki strašan utjecaj. Samo sam željela jednu lijepu ploču. Imala sam 21 godinu, pa 22, jer se album radio dvije godine.

Bila sam sretna jer ipak su kraj mene bili Karlo Metikoš, Ivica Krajač, Brane Živković. Oni su stvarali, razmišljali kako napraviti pjesmu, tehnički i kreativno, a ja sam bila sretna i vesela jer ću imati divnu ploču. Bila je uvijek fantastična atmosfera, oni su se slagali i slično su razmišljali, što je najljepše, a ja sam u tome samo mogla uživati.

Meni se sve sviđalo jer inače mi se sve sviđalo štogod je Karlo napravio pa i da je došao i prošao kroz neku improvizaciju na klaviru ja sam uživala, meni se to sve sviđalo.

Njegova glazba je, a kasnije ću to još jače osjetiti, jer ja sam pjevala njegove pjesme, puna slobode koja ti daje mogućnost da se izraziš kako želiš. I tog trenutka se stvaraju milijuni i milijuni tih trenutaka kroz ove godine, svi različiti, i da se možeš igrati, da ti možeš svu svoju muzikalnost, a ja posjedujem muzikalnost, dok je mnogi ne posjeduju ili se ne usude ići izvan formata i napraviti nešto, ali nisam takva.

Slobodno sam orijentirana i mislim da sve pjesme koje je Karlo napravio, a prije njega i drugi glazbenici koji su mi nudili svoje najbolje pjesme. Imam predivne pjesme, imam prekrasnu glazbenu baštinu i u njoj se osjećam fenomenalno, slobodno i izvan toga, tako da mogu biti autentična, točno onakva kakva bih trebala biti.

Foto: NEBOJšA BABIĆ/PROMO

Je li u tome što ste rekli tajna vašeg uspjeha na glazbenoj sceni, da tako kažem?

– Da. Odmah sam se dopala mnogima, a mnogima nisam, i tako to traje, i to traje i do dana današnjeg, ali mnogi su mi ljudi rekli da je upravo u tome i veličina, jer ako se dopadneš svima, nije dobro. Jednako kao što nije dobro ako se ne dopadneš nikome.

Upravo u tome da se vrte raznorazna razmišljanja, svjetonazori, tu su tisuće i milijuni ukusa, a ja sam bila interpretatorica svega onoga što se stvorilo i mogla sam to izvoditi onako kako sam željela.

To je veliki plus, to je velika sreća, upravo ta grupa ljudi koji su to razumjeli i prihvatili, voljeli, meni su davali podršku za dalje, da budem takva kakva jesam, da ih iznenadim i unesem nešto u njihov život koji je svakakav – dosadan, i u njemu ima puno navika i laži, a ja sam im donosila nešto što su oni željeli.

Počeli ste s »Dnevnikom« jer ovo je njegova godina. Tu su mnogi životi iza tih pjesama, mnogi ljudi koji su neke taktove, melodijske linije, stihove vezali uz svoj život, svoje vrijeme, svoje stanje, kako je tada bilo. Tu su generacije, 50 godina… To je fantastično, trebalo je to doživjeti, da postoje ljudi koji su se upoznali i zaplesali na nekoj od tih pjesama te zaljubili. Onda dolaze druge generacije, na koncert dolaze mladi i drže ploču koju su mogli kupiti u nekom second hand shopu, ali ona im daje neku priču.

To je priča o djevojci koja se zaljubila, to je zapravo priča o svima nama, o ženama i o muškarcima, priča o ljubavi koju svi tražimo, želimo, htjeli bi da je uz nas, da je imamo, da su sretni, to je ploča namijenjena svima.

Rekla sam to kao da sam naslutila da će se tako nešto i dogoditi, jer imam dojam da taj »Dnevnik« više ne mari za nas, konkretno za mene kao izvođača, kao da ima svoj svijet, kao da želi reći: »Pustite me na miru, ja sam samostalan, pogledajte koliko već imam godina, sretan sam, želim živjeti onako kako želim.«

Na ovu, 50. obljetnicu, došla mi jedna predivna vijest iz Dubrovnika gdje je 10. lipnja bio napravljen koncert u Teatru Marina Držića koji je nosio naslov »Koncert u čast albuma ‘Dnevnik jedne ljubavi’«. Zar to nije fantastično?

Nema autora, nisu potrebni, pjesme su snažne, taj »Dnevnik« je snažan. Grupa divnih glazbenika i entuzijasta napravili su cjelovečernji program, bilo je skandiranja…

Nisam bila prisutna, ali sam dobila sve moguće video isječke. »Dnevniku« više nije potreban nitko, sam je, samostalan i kroči kroz svoj život i ima svoj koncert. Genijalno.

Foto: NEBOJšA BABIĆ/PROMO