Najgora stvar koja se može dogoditi usred kolovoza jest da morski pas počne kružiti obalom, a policija prisili lokalne vlasti na zatvaranje plaža. Pokušavam reći da je ovo ljetna destinacija.

Nama je potreban ljetni novac. Ako ljudi ovdje ne budu mogli plivati, itekako će rado otići plivati na druge plaže. Ove rečenice u kultnom filmu »Ralje« (Jaws) izgovara gradonačelnik Vaughn, doduše ne za Hrvatsku, već za fiktivni otok Amity. Ali, iako su napisane prije pola stoljeća, one dobro sažimaju situaciju s današnjim hrvatskim turizmom.

U raljama našeg turizma, naime, nitko se zapravo ne boji neke ubojite morske nemani poput kanalizacije koja se izlijeva u Jadran zbog prevelikog broja gostiju. Bojimo se praznih apartmana.

Fiktivni gradonačelnik

Jednako oportunistički kao Vaughn ponaša se još jedan fiktivni gradonačelnik s malih ekrana, Tom Loftis u novoj hit seriji »Widow’s Bay«. »Zatvori luku, zatvori kafiće, oglasi sirenu!«, prijeteći viču mještani, na što im Loftis, skeptičan prema lokalnim legendama, odgovara da će ih prije ubiti nedostatak infrastrukture nego vremenske neprilike.

Widow’s Bay je, poput Amityja, otok, ali nije turistički raj, nego izolirana sredina udaljena četrdesetak nautičkih milja od kopna. Za razliku od Amityja, na njemu nebo nije uvijek vedro.

Prije se može reći da se utapa u gustoj magli koja proždire sve pred sobom. Widow’s Bay je, naime, uklet. Gusta magla ne skriva samo nadnaravne pojave već i sasvim zemaljske probleme: nepouzdanu brodsku vezu, dotrajalu električnu mrežu, izostanak Wi-Fi signala i kroničnu zapuštenost.

Loftis sve planira riješiti transformacijom otoka u poželjnu turističku destinaciju usprkos mračnoj prošlosti otoka koju lokalno stanovništvo opisuje kao 300 godina pakla.

Serija nimalo ne skriva svoje filmske uzore. Zapravo funkcionira kao remiks referenci na kultne horor naslove iz posljednjih pola stoljeća, uključujući i cjelokupni opus Stephena Kinga.

Kostimografkinja Alex Bovaird otkrila je da su scenaristica Katie Dippold i redatelj Hiro Murai oko projekta angažirali sve koji su bili zainteresirani za »Ralje« i »Twin Peaks«. »Widow’s Bay« nije serija koja to pokušava sakriti.

Nije nikakva tajna da su glavnu glumicu obukli u treger haljinu kao posvetu onoj Shelley Duvall iz »Isijavanja«, a o sablasno plavim viktorijanskim tapetama s uzorkom damasta da i ne pričamo.

To možda jest nedostatak inventivnosti, ali nije čista krađa niti jeftin plagijat. Prije bi se moglo reći da je riječ o onome što je David Hockney primijetio za umjetnost općenito: umjetnici uvijek stvaraju iz dijaloga s drugim umjetnicima. Slike utječu na druge slike, a filmovi na druge filmove.

Šablone horora

Iako se serija oslanja na dobro poznate šablone horora – od maskiranih koljača i ukletih građevina do ubojitih klaunova – »Widow’s Bay« ipak nudi zabavan dijalog s tradicijom, u kojem žanrovski izlizani motivi postaju iznimno duhovita autorska strategija.

Naime, Widow’s Bay nije samo horor, ujedno je i komedija, i to vrlo dobra. Loftisovi suradnici posve su nesposobni zaposlenici, a ekscentrično lokalno stanovništvo ponaša se potpuno nonšalantno u bizarnim situacijama. »Imam li rak kože?«, pita netko u uredskom hodniku.

»Daj da pogledam… O da! O da«, čuje se ležeran odgovor. Takva jeziva osebujnost prožima cijeli otok. Lokalno povijesno društvo izlaže krvlju umrljane kolonijalne haljine, arhivistica s ponosom ističe kako su u 18. stoljeću pronašli i spalili sve vještice, a kalendar u uredu gradonačelnika krasi slika prometne nesreće. Gosti lokalnog hotela mogu igrati društvenu igru »Zubi«. Ona dolazi u kutiji s radničkim kliještima.

Izvrsnu glumačku postavu predvode britanski glumac i glumica s američkim naglaskom. Velški glumac Matthew Rhys, koji nam je još u živom sjećanju po načinu na koji je proždro piletinu u mračnoj seriji »The Beast in Me«, ovdje maestralno glumi gradonačelnika Loftisa, autsajdera koji kroz cijelu sezonu očajnički nastoji dokazati da nije kukavica.

Zatim, tu je Kate O’Flynn, engleska glumica u ulozi Loftisove pomoćnice Patricije. Od marginalizirane i zanemarene osobe koja je godinama očajnički tražila odobravanje drugih Patricija postaje takozvana final girl (posljednja preživjela djevojka), koja u veličanstvenoj završnici flambira horor negativca.

Antologijski status zaslužuje epizoda »Beach Reads«, u kojoj Patricija organizira koktel zabavu. Cijeli taj tragični pokušaj socijalizacije ona režira prema uputama bizarnog priručnika za samopomoć koji je okidač njenih najdubljih nesigurnosti: »Osjećate li se kao da biste mogli umrijeti sutra, a da to nitko ne primijeti?

Pa, to bi moglo biti točno. Ali prava zabava to može promijeniti.« Patricija, s tijarom na glavi, prava je zvijezda te zabave i kraljica plesnog podija. Barem dok ne shvati da joj na glavi nije tijara.

Kako je i sama O’Flynn primijetila, Patricia na kraju završava u gorem položaju nego na početku priče: njezina je reputacija potpuno uništena, i to u još većoj mjeri nakon što je crnom magijom nehotice otrovala sve svoje goste.

Serija možda zbunjuje ponekog tankoćutnog televizijskog dogmatika u pogledu žanrovske kategorije. Za sve ostale, posebno one zasićene stalno istim serijama koje sve nalikuju jedna drugoj kao jaje jajetu, pitanje je li ovo komedija ili horor može biti samo dobar poticaj za gledanje.

Ima nešto uzbudljivo u probijanju granica formata uopće, a pogotovo ako je to probijanje ovako uspješno. »Widow’s Bay« možda ponekad gubi na dinamici i žrtvuje koherentnost zbog velikog broja likova, slika, metafora i referenci, ali, sa svojih devetnaest nominacija za ovogodišnju nagradu Emmy, pokazuje da su originalni pomaci u industriji zabave itekako mogući.

Serija ne klizi u parodiju niti žrtvuje humor – kada je strašna zaista je strašna i kada je smiješna zaista je smiješna. A jednu od najsmješnijih scena u cijeloj sezoni odigrala je izvrsna Dale Dickey u ulozi mrzovoljne službenice Rosemary.

Scena je istodobno potpuno apsurdna i savršeno tempirana – i sjajan je dokaz da horor i komedija ne moraju smetati jedno drugome.

Umjesto da Loftisu samo kaže tko je posljednji ukleti potomak na otoku, Rosemary, usred najnapetijeg trenutka serije, kada u opkoljenom skloništu vlada opća panika, razvlači gotovo pet minuta dugu genealogiju otočkih obitelji (»mrtva beba, mrtva beba, lezbijka…«), mirno paleći cigaretu za cigaretom.

Karirane košulje

Rosemary je svoju urnebesnu prezentaciju odradila na — grafoskopu, a takvi retro detalji nisu samo duhoviti nego i uznemirujući. Oni radnju serije smještaju u vrijeme koje je nemoguće precizno odrediti.

Atmosfera kariranih košulja okupana smeđim tonovima, predmeti iz analogne ere, automobili oštrih linija, glomazni računalni monitori i lica koja nisu ispeglana estetskim zahvatima prizivaju duh osamdesetih godina.

Ambijent je to u koji se netom pristigli njujorški novinar sa svojim iPhoneom nikako ne uklapa. Taj sablastan dojam mjesta izvan vremena postaje važan izvor nelagode i tjeskobe.

Potpuno je jasno da je na ovom otoku i modna situacija pomalo ukleta. To je zato što mještani vjeruju da oni koji su na otoku rođeni ne mogu s njega nikada otići, pa ni u shopping.

Niti mogu, jer su lišeni internetske veze, kupovati online. Pa ipak, unatoč svemu, oni ne izgledaju kao karikature. Upravo scenografija i kostimografija te smrtno ozbiljna glumačka postava, koja se ne ponaša kao da nastupa u klasičnom sitcomu, osiguravaju da se »Widow’s Bay« doima kao stvarno mjesto, a ne kao žanrovska parodija.

U završnoj, desetoj epizodi serija poseže za jednim od najpoznatijih misaonih eksperimenata u etici – problemom jurećeg tramvaja. Treba li žrtvovati život nekadašnje misice Widow’s Baya iz 1959. kako bi se spasio cijeli otok?

No, u pozadini se pomalja još jedan problem, a to je masovni turizam. Turizam je danas globalni, pomalo čudovišni fenomen. U 2025. godini činio je oko 10 posto cjelokupnog svjetskog gospodarstva.

Prema nekim izvorima na putovanja smo trošili više nego na hranu ili zdravstvenu skrb, a ovaj je sektor navodno pokrenuo više novca od cjelokupne naftne industrije.

U godišnjem izvješću Svjetskog vijeća za putovanje i turizam navodi se kako je turistička industrija zapošljavala svakog devetog čovjeka na planetu. I nastavlja rasti. Možda turizam jest spas za nerazvijene i siromašne krajeve, ali u Europi izaziva prosvjede lokalnog stanovništva.

Posljednji takav, pod sloganom »Mallorca na rubu snaga«, zabilježen je ovog srpnja. Takve scene u Europi proteklih godina nisu rijetkost. Pa ipak, usprkos toplinskim valovima, prometnim kolapsima i pokakanom moru, turisti nastavljaju dolaziti.

I dok Loftis uvjerava javnost kako njegov otok uopće nije uklet samo kako bi privukao posjetitelje, svatko s modernim turističkim iskustvom zna da je njegov strah promašen. Turisti stižu na Widow’s Bay ne usprkos kletvi, već baš zbog nje. Isto vrijedi za gledatelje.