RIJEKA – Nakon rasprodanog ožujskog koncerta, Zabranjeno pušenje vraća se u Hrvatski kulturni dom na Sušaku gdje će 9. listopada u 20 sati ponovo nastupiti kao Neuštekani.

Akustični projekt otvorio je prostor pjesmama koje su godinama ostajale izvan koncertnog repertoara, a uz drukčije aranžmane važan dio nastupa čine priče o bendu i nastanku pjesama.

Uoči novog susreta s riječkom publikom razgovarali smo s frontmenom Sejom Sexonom o trenutku koji je obilježio prošli koncert, iznenađenjima koja pripremaju za povratak i uspjehu projekta koji je premašio njihova očekivanja.

Ovog se petka vraćate u HKD na Sušaku nakon rasprodanog koncerta u ožujku. Kako vam je bilo prošli put i što vam je posebno ostalo u sjećanju iz susreta s riječkom publikom?

– U svakom slučaju to je izvođenje pjesme »Pismo Elvisu«, koja je poslije puno, puno godina zasjala u punom sjaju. Napisana je iz ženske perspektive, a sada ju je prvi put izvela žena, naš prateći vokal Anđela Zebec, odnosno Angie.

To je pjesmi konačno dalo onu pravu snagu i emociju. Ljudi su dugo stajali i pljeskali. Naša Angie, koju kolokvijalno zovem Mahaluša Jackson, dobrih se pet minuta poklanjala publici.

To je stvarno bio trenutak od kojeg ti, koliko god dugu karijeru imao, zastane knedla u grlu. Takvo nešto nikada nećete zaboraviti.

Reagiramo na želje

Što pripremate za ovaj povratak?

– U novoj verziji koju ćemo izvesti u Rijeci 9. listopada kostur programa ostaje isti kao prošli put. Međutim, ima izmjena i novih pjesama.

Neke stare pjesme ponovo smo ubacili u igru i napravili im aranžmane, tako da će biti iznenađenja i bit će zanimljivo. Dobar dio repertoara ipak čine pjesme koje smo izvodili i na prošlom koncertu u Rijeci.

Ovako je bilo na koncertu u ožujku

Neuštekani su dali prostor i pjesmama koje su rijetko ili nikada izvođene uživo. Koja vas je najviše iznenadila reakcijama publike otkad svirate u ovom formatu?

– Osim »Pisma Elvisu«, jako lijepo u ovim aranžmanima zvuče »Počasna salva« i Arsenova »Takvim sjajem«. Po reakcijama ljudi vidim da te pjesme izazivaju posebnu emociju.

Drago mi je zbog toga, pogotovo zbog Arsena Dedića jer smo taj aranžman sa strepnjom odnijeli pred njega i predložili mu ga. On ga je, srećom, amenovao i danas ljudi imaju priliku čuti tu pjesmu u našem izvođenju.

Uz glazbu, važan dio ovih koncerata čine priče o bendu i nastanku pjesama. Držite li se unaprijed zamišljenog programa ili vas atmosfera u dvorani zna odvesti u drugom smjeru?

– Uvijek postoji neki kostur, neka osnova i spisak, ali mi nismo bend koji se toga minuciozno drži. Dosta reagiramo na želje publike i na atmosferu koja je jedinstvena za svaku večer.

Tako da će vjerojatno biti i malo krivina, novih momenata i stvari. Sve zavisi od toga kakva se interakcija između nas i publike dogodi.

Više samopoštovanja

Nakon brojnih nastupa s Neuštekanima, što je ovaj projekt donio vama kao bendu? Je li vam neka stara pjesma u akustičnom izdanju ponovo postala posebno draga?

– Ovaj projekt donio je bendu više samopoštovanja koje je, moram reći, ipak bilo na malo nižem nivou prije nego što su se Neuštekani desili.

Jako smo dugo radili na programu, što bi se reklo, u znoju lica svog. Ali bend sam već bio pripremio na to da ćemo odsvirati nekih pet, šest, sedam koncerata u većim gradovima koji imaju tu urbanu scenu.

Nismo ni izbliza očekivali takav odaziv. Zbog toga ni u jednom prostoru nismo uzeli dva ili tri termina, pa ni u Rijeci nismo mogli svirati sljedeći dan, iako je postojao interes.

Termin je jednostavno već bio zauzet. Puno smo skromnije doživjeli i sebe i ovaj projekt. Na neki način možda smo i podcijenili publiku, pogotovo njezin broj.

Znali smo da postoji publika za ovakav format, da ima ljudi koji hoće sjesti i mogu izdržati bez cigare i piva neka dva i pol, tri sata.

Ali ni u najljepšem snu nismo znali koliko će ljudi to prihvatiti i podržati. Ovom im prilikom i zahvaljujem. I mi smo dobili više samopouzdanja i shvatili da ne trebamo uvijek biti toliko skromni prema sebi.

A od starih pjesama, u svakom slučaju, izdvojio bih »Baladu o Pišonji i Žugi«. To je čisto klasična rock pjesma za koju sam strepio kako će izgledati u akustici, kad se ukinu sva ta pojačala i distorzije, pogotovo onaj pakleni solo koji traje 32 takta na moćnoj električnoj gitari.

Nije neizvedivo, ali 32 takta solaže na klasičnoj gitari vrlo su velika rijetkost. I ta je pjesma zaživjela i dobila nešto svoje u ovom izdanju, mada sam se za nju najviše bojao.

Više nego ijedna druga ima baš te rokerske atribute, solaže i sve elemente koje struja donosi.