U ovogodišnjem izboru najboljih jazz glazbenika Međunarodna udruga jazz novinara je najboljim skladateljem proglasila Miguela Zenóna. Alt saksofonist, skladatelj, aranžer, producent i glazbeni pedagog Miguel Zenón, višestruko nominiran za diskografsku nagradu Grammy, jedan je od najutjecajnijih i najinovativnijih saksofonista svojeg naraštaja.

Zenón je studirao klasični saksofon na sveučilištu Escuela Libre de Música u Portoriku, a diplomirao je na Berklee Collegeu of Music i doktorirao na Manhattan School of Music. Također ima i počasni doktorat umjetnosti na Sveučilištu Universidad del Sagrado Corazón.

Osim što vodi vlastite sastave s kojima je snimio šesnaest albuma, surađivao je s poznatim džezistima s kojima je snimio stotinjak albuma, ali i uglednim orkestrima poput Village Vanguard Orchestra i Mingus Big Banda.

Hvalospjeve o njegovom stvaralaštvu objavljivale su ugledne publikacije kao što su The New York Times, The Wall Street Journal, The Los Angeles Times, The Chicago Tribune, Jazz Times, Jazziz, The Boston Globe, Billboard i Jazz Inside.

Bio je na prvom mjestu u kategorijama jazz umjetnik godine i alt saksofonist godine u anketi kritičara JazzTimesa 2014., a Udruga jazz novinara odabrala ga je za alt saksofonista godine 2015., 2018., 2019. te 2020. kada je također dobio priznanje kao aranžer godine.

Osim za vlastite sastave Zenón piše skladbe i za druge. Profilirao se kao osebujan skladatelj kojem se vjeruje. Zato je do sad dobio narudžbe od uglednih organizacija i ansambala kao što su SFJAZZ, NYO Jazz, The New York State Council for the Arts, Chamber Music America, Logan Center for The Arts, Miller Theater, The Hyde Park Jazz Festival, The John Simon Guggenheim Foundation, MIT, Spektral Quartet, The Hewlett Foundation, Peak Performances i PRISM Quartet.

»Najvažnija u mojem glazbenom stvaralaštvu je iskrenost – pokušaj pronalaženja samog sebe kroz iskrenost«, rekao je u jednom od naših razgovora.

»To je sve što sam pokušavao činiti sve ovo vrijeme. Zapravo skladanje i aranžiranje je jako važan proces u mojem glazbenom sazrijevanju. Nisam se time bavio od početka, tek sam kasnije počeo pisati glazbu.

Kroz svoje skladbe želim ostvariti nešto što će predstaviti moju osobnost. Zato je važna iskrenost u pristupu. Nastojao sam pronaći sebe i to izraziti kroz glazbu. Kako vrijeme prolazi, osjećam da sam sve bliže tom osjećaju iskrenosti i čistoće.

Također uživam u složenosti upravo zbog same složenosti. Privlači me intelektualni aspekt glazbe. Zato provodim puno vremena razmišljajući o tome, posebice u ritmičkom pogledu. Nastojim pronaći način kako to uklopiti u svoju glazbu i ostvariti ravnotežu među svim tim elementima kako bih ostvario uspješan spoj.«

Tijekom zatvaranja zbog pandemije Zenón se još više posvetio skladanju, ne samo pisanju glazbe nego i usavršavanju vještine. »Bilo je zanimljivo«, rekao je. »Tada sam puno skladao kod kuće, ali također puno skladam dok sam na putovanjima. Prije to nisam imao. M

orao sam pronaći drukčiju ravnotežu. Sad više vremena provodim kod kuće s obitelji, no ponekad je teško pronaći dovoljno vremena za pisanje glazbe, dakle moram uspostaviti ravnotežu u tom smislu, ali s druge strane to je sjajno jer mogu raditi ono što ne mogu dok putujem.

Mogu puno više vremena provesti uz klavir i osmišljavati glazbu i koncept pisanja. Tijekom tog razdoblja posvetio sam puno vremena učenju novih alata, posvetio sam puno vremena pisanju glazbe.

To sam oduvijek priželjkivao, ali nisam imao vremena. Želio sam razviti metodu skladanja, korištenja tehnologije, sviranja glazbala, podučavanja. Budući da sam puno vremena provodio kod kuće, imao sam vremena pozabaviti se svim tim stvarima, puno više nego prije.

Osjećam da je došlo vrijeme da razmišljam o budućnosti svoje glazbe, sviranju i skladanju. Želio sam sve to napraviti kako bih mogao nastaviti sa svojim stvaralaštvom. Osjećam da sam zato stekao više samopouzdanja o svojem načinu razmišljanja o glazbi. Želim nastaviti u tom smjeru.«

Razumijevanje i muzikalnost

U pogledu skladanja Zenón je imao sjajnog mentora, trubača Toma Harrella, jednog od najcjenjenijih jazz skladatelja današnjice s kojim je svirao.

»Toma Harrella slušam otkako sam počeo svirati«, govori.

»Proučavao sam njegovu glazbu, njegova sola. Živimo u istoj ulici, ali nismo se sretali. No jednom sam ga vidio kako sa svojom futrolom za trubu hoda u mojem susjedstvu i odlučio sam ga upoznati.

Zamolio sam bubnjara Johnathana Blakea da mi da njegov kontakt. Javio sam mu se i odmah smo počeli zajedno vježbati što je bilo nadahnjujuće. Često smo satima svirali kao duo. On je svakako posebna osoba.

Od njega nisam učio samo svirajući s njim nego i iz njegovih zamisli i istraživanja. Majstor je istraživanja. Nije stvar samo u tome da te angažira da sviraš s njim, nego i da odlaziš kod njega po podatke i vodstvo – i to je to.

Kad osobno upoznaš takvog glazbenika i razgovaraš s njim, družiš se s njim, odlaziš na kave, provedeš puno vremena učeći od takvog glazbenika i svirate zajedno, dosegneš određenu razinu razumijevanja i muzikalnosti.

Povežeš se s notama i glazbom, što je zaista posebno. To je drukčija razina povezanosti. Dok smo zajedno svirali dokučio sam kako nastaje taj njegov poznati zvuk koji sam prije slušao samo na pločama, odakle dolaze te izvedbe koje sam strastveno transkribirao i slušao.

Tako rade i drugi glazbenici. Uvijek nastojimo svirati s vrhunskim glazbenicima kako bismo ostvarili dublje razumijevanje njihove glazbe. Svi koji namjeravaju svirati jazz sanjaju o suradnji sa svojim junacima, onima kojima se dive, posebice starijima. Imao sam sreću da je meni to uspjelo. Svirao sam s mnogima od onih kojima sam se divio i čiju sam glazbu slušao otkako sam se zapalio za jazz.«

Neki od onih s kojima je svirao su Regina Carter, Steve Coleman, Kenny Werner, Antonio Sanchez, Fred Hersch, Kenny Werner, David Sánchez, Danilo Perez, Ray Barreto, Bobby Hutcherson i Charlie Haden.

Svi su oni na njega djelovali na raznim područjima, pa i na skladateljskom.

»Charlie Haden je bio nevjerojatan«, tvrdi.

»Oduvijek je bio jedan od mojih junaka, još otkako sam se počeo baviti glazbom. S njim sam počeo svirati zahvaljujući našim zajedničkim prijateljima, primjerice bubnjaru Antoniu Sanchezu koji je svirao i s Garyjem Burtonom.

Obojica smo svirali s Patom Methenyjem koji je Charlieu pričao o meni i mojoj glazbi. Zato je Charlie došao slušati nekoliko naših koncerata i tako smo počeli pričati o glazbi. Tada me nazvao i predložio suradnju.

Prvi projekt koji sam ostvario s njim bio je album ‘Not in Our Name’ njegova Liberation Orchestra s Carlom Bley. Nakon toga s njim i Gonzalom Rubalcabom sudjelovao sam u snimanju njegova albuma ‘Land of the Sun’ za koji smo snimili puno balada.

Bio je introvertiran, govorio je smireno, ali taj duh, ne samo u smislu sviranja nego kako je glazba utjecala na njegov život, kako je oblikovala njegovu osobnost, to je nešto što želi postići svaki glazbenik.

Ispričao mi je puno priča o suradnji s Ornetteom Colemanom dok je još bio vrlo mlad. Bio je cimer sa Scottom LaFarom i Garyjem Peacockom. Njih su trojica zajedno stanovali u Los Angelesu. Puno mi je pričao o Scottu LaFaru koji je tada bio jako mlad.

On je bio Charliejev idol. Smatrao je da je LaFaro bio najbolji kontrabasist ikad. Pričao mi je kako je LaFaro vježbao, kako je skidao sola Sonnyja Rollinsa i svirao ih na kontrabasu, kako je vježbao cijele dane.

On ga je nadahnjivao u ranom razdoblju. Pričao mi je o tome kako je živio u New Yorku gdje se družio s raznim kontrabasistima poput Wilbura Warea i Paula Chambersa, kako je svirao s Keithom Jarrettom koji je bio čist i nikad nije konzumirao droge, za razliku od Charlieja koji nije bio čist.

Poseban je način na koji je osjećao glazbu. Svirao sam i s Edwardom Simonom, Joshuom Redmanom, Joeom Lovanom. Sve su to glazbenici koje sam slušao otkako sam počeo svirati jazz. Bilo je važno što sam svirao s njima, ali važan je bio i taj osjećaj da sam dio neke veće priče.«

Isijavanje duha

Važno iskustvo stekao je i svirajući sa Steveom Colemanom koji ga je, iako su obojica alt saksofonisti, pozvao na suradnju. Coleman je jedan od onih glazbenika koje štuju upravo kolege glazbenici.

»Bilo je to važnije meni nego njemu«, govori.

»Za njega sam bio tek jedan od suradnika, a ja sam njegov veliki štovatelj. Jedan je od onih otvorenih glazbenika koji vole dijeliti svoje znanje. Rado svira s drugim glazbenicima i s njima razgovara o glazbi.

On je stroj za podatke. Uvijek je spreman za nešto novo, drukčije. Kao takav nadahnjuje mnoge glazbenike mojeg naraštaja. Ostvario je ravnotežu između osjećaja i intelekta što je privlačno glazbenicima mojeg naraštaja. Od njega sam puno naučio, a on je cijenio moju strast prema naukovanju.«

Zenón je jedan od utemeljitelja i umjetničkih voditelja ansambla SFJAZZ Collective koji je pokrenula organizacija SF Jazz iz San Francisca u Kaliforniji. U tom je sastavu petnaest godina svirao s vodećim džezistima, među ostalima s Bobbyjem Hutchersonom, Joeom Lovanom, Joshuom Redmanom, Nicholasom Paytonom, Brianom Bladeom i Daveom Douglasom.

Sa SFJAZZ Collectiveom je snimio sedamnaest albuma, a na neke od njih uvrštene su i njegove skladbe. Naime, osim tematskih segmenata u kojima su iskazali poštovanje prema određenim skladateljima iz povijesti jazza kao što su Thelonious Monk, Ornette Coleman, John Coltrane, Miles Davis, Wayne Shorter, Horace Silver, Chick Corea, Herbie Hancock i drugi, izvodili su i skladbe članova sastava.

»Zamisao je bila utemeljiti ansambl koji će predstavljati ono što jazz danas znači i koji će pokriti različita područja unutar te glazbe«, objašnjava.

»Taj ansambl djeluje na demokratskim načelima. Svatko ima dovoljno prostora za izražavanje vlastitih zamisli. Imali smo dovoljno vremena za probe što je također posebno. Uvijek smo uspijevali pronaći dovoljno vremena da se sastanemo i uvježbavamo program.

Za mene je to doista sjajno. Posebna situacija. Rad je bio zasnovan na vizijama svakog od glazbenika i načina na koji smo stvarali zajednički zvuk kao grupa. Dugo sam bio najmlađi član ansambla. Bilo je sjajno surađivati s tim nevjerojatnim glazbenicima.

Iz nekoliko razloga bio je to sastav kakvog nema. Kao prvo, svake je godine bio raspisan natječaj za nove skladbe. Nikad nismo gledali unatrag. Svake smo godine izvodili novu glazbu, nove skladbe. Svi su članovi pisali glazbu. Nakon četiri godine djelovanja i mi smo počeli pisati aranžmane koji su predstavljali viziju članova ansambla.«

Otada je i pisanje aranžmana postalo važan segment njegova stvaralaštva.

»Aranžiranje je slično skladanju«, tvrdi.

»Prema mojem mišljenju, aranžman podrazumijeva mogućnost dekonstrukcije nečeg postojećeg. Potrebno je donijeti odluku. Radi se o nečemu na čemu radimo i o tome koliko će toga ostati nakon što u to ubrizgamo nešto svoje, vlastitu osobnost.

Ključ je u poznavanju materije i spoznaji koliko je ona doista dobra. To mi pomaže. Moram biti siguran da je aranžman dobar i da će pomoći skladbi i snimci. Moram dobro poznavati djelo za koje pišem aranžman, koje obogaćujem vlastitim zamislima, u koje unosim vlastitu osobnost.

Pri tome, kroz taj aranžman mora isijavati izvoran duh djela. Melodija, ritmički obrazac, promjene harmonija i drugi elementi i dalje moraju biti prisutni. Važno je zadržati izvornost djela, ali u njega treba ubaciti vlastitu osobnost.«

Poniranje u tradiciju

Zenónova je osobnost izravno povezana s njegovim podrijetlom. Naime rođen je i mladost je proveo u Portoriku, a tamošnja glazba je usađena u njegov DNK.

»Kad sam otišao na studij u Sjedinjene Američke Države, bilo je to zato jer sam želio svirati jazz«, objašnjava.

»Nije me zanimalo ništa drugo. Nisam želio svirati ništa od latino glazbe. Zapravo to sam već svirao u Portoriku. Odlučio sam svirati jazz i otišao sam na školovanje na Berklee. Dok sam još bio u Portoriku, nisam imao pristup ničemu.

Tek je nekoliko glazbenika starijih od mene sviralo jazz. Najviše sam naučio sam, slušajući radio i ploče, skidajući sola, pomalo svirajući s prijateljima. No mogućnosti su bile ograničene. Formalno nisam učio ništa dok nisam došao u Sjedinjene Američke Države.

No nakon nekog vremena shvatio sam da to nije moj materinji jezik. Zato sam se morao vratiti. Na isti način na koji sam učio jazz počeo sam učiti glazbu moje domovine. Proučavao sam glazbu regije u kojoj sam odrastao.

Pokušavao sam shvatiti dubinu te glazbe kako bih se mogao izraziti u tom kontekstu, skladajući i svirajući. Posvetio sam se istraživanju. Puno sam toga usvojio i tijekom odrastanja i zato mogu razumjeti tu zvučnost, mogu se identificirati s time, u glavi su mi te melodije, ti ritmovi, ali ne mogu objasniti zašto je tako.

Pita li me netko što je to, ne bih znao objasniti ili imenovati. Jedino znam kako zvuči. No želio sam saznati više. Želio sam biti informiraniji. Nije riječ samo o zvuku nego i o povijesti, podacima, razvoju.

To je zapravo više od onoga što može obuhvatiti samo istraživanje. Radeći na tome puno sam čitao, putovao na mnoga mjesta, intervjuirao razne ljude, slušao, transkribirao i razmjenjivao podatke. Tako sam puno toga vidio i došao do novih spoznaja.

Još uvijek se bavim time. Više nisam u Portoriku, živim daleko, a to je moj način da ostvarim povezanost s domovinom, kroz glazbu, kroz istraživanja, kroz naukovanje. Na taj način pronalazim sebe, proučavam sebe kao osobu i glazbenika.«

Zenón to radi godinama, posebice s portorikanskom i karipskom glazbom. Ne zanima ga samo glazbeni već i povijesni i kulturalni kontekst. Osim toga, 2011. je utemeljio Caravana Cultural, inicijativu koja organizira besplatne jazz koncerte u ruralnim područjima Portorika.

Svaki koncert fokusiran je na glazbu nekog uglednog jazz glazbenika, a prethodi mu prezentacija koja se dotiče osnovnih elemenata jazza i improvizacije. Koncert također uključuje mlade glazbenike iz zajednice, koji se pridružuju bendu u posljednjoj izvedbi koncerta.

»Zainteresiran sam za zamisao poniranja u svoju tradiciju i pronalaženje načina da ih prevedem u jezik jazza, da ih donesem u svijet jazza«, objašnjava.

»Te me zamisli sve više obuzimaju. Osjećam da na taj način mogu iskazati tko sam zaista, u čemu je moja suština. Mnogo glazbe koju sam napisao, mnogi projekti na kojima radim, zasnivaju se na tim istraživanjima i to na puno različitih razina.

Kad se bavim glazbom, na taj način razmišljam o tome kao o svojem materinjem jeziku – španjolskom. To mi dolazi prirodno. Jazz je moj drugi jezik. Latinoamerički utjecaji su uvijek bili injektirani u jazz.

Iako se to kroz povijest događalo s glazbenicima kao što su Juan Tizol, Chano Pozo, Mario Bauza i drugi važni instrumentalisti iz Latinske Amerike, osjećam da danas imamo glazbenike kao što su Antonio Sanchez i Danilo Perez koji imaju osobnost i mogu ravnopravno stvarati svoju glazbu koja je sastavni dio jazza s puno ekspresija i kreativnih skladbi, tako da sve bude uravnoteženo.

Danas je ta glazba također iskrena. Oni to rade iskreno, bez prisile, bez da misle da bi morali u jazz unijeti nešto od svojih korijena. Rade to zato jer oni to jesu i zato jer tako čuju glazbu.«

Integritet ili povezanost

No svi oni elemente vlastite glazbene tradicije uvijek sjedinjuju upravo s jezikom jazza.

»Suština jazz glazbe leži u kreativnosti«, tvrdi Zenón.

»Jazz je savršena platforma za prikaz vaše osobnosti. Također, to je glazba koja nagrađuje vaše upuštanje u rizik. To je glazba koja hrani nepredviđene situacije, rizik koji donosi energiju. To je fantastično.

Sjajno je imati mogućnost za oslanjanje na tu platformu, nastojati svaki put napraviti nešto drukčije, tek toliko da iskušavate nove mogućnosti. Ponekad može upaliti, ponekad ne, ali ta vrata su uvijek otvorena.

Zapravo nije važno jesam li bio uspješan ili ne, nego činjenica da je to prisutno. Mnoge glazbe to nemaju. Primjerice, u klasičnoj glazbi nemaju te mogućnosti. Postoji određena količina rizika koji je potrebno poduzeti, ali većinom treba biti precizan, uvijek sve treba biti isto.

U jazzu na svakom koncertu treba biti drukčije. Svaka nova izvedba neke skladbe treba biti drukčija, svako novo sviranje neke note treba biti drukčije. Široka je paleta mogućnosti, što je privlačno.«

No to nije moguće bez savladavanja osnova. Primjerice, studirajući klasiku Zenón je naučio kako treba pravilno svirati, kako postići dobar zvuk, kako iz glazbala izvući najbolje.

»Nije nužno da studirate klasičnu glazbu kako biste postali jazz glazbenik, kako biste bili bolji glazbenik, no meni je to pomoglo da počnem cijeniti osnove glazbe, posebice u pogledu saksofona«, tvrdi.

»Važno je dobro poznavati glazbalo, posebice za one koji žele biti improvizatori. Glazbalo ne smije biti nešto što stvara poteškoće prigodom sviranja. Glazbenik mora biti prirodno povezan s glazbalom.

To sam usvojio zahvaljujući obrazovanju na području klasične glazbe što mi je pomoglo da pronađem izravnu povezanost s glazbalom i da usvojim osnove važne da mogu ostvarivati vlastite zamisli.«

Sva iskustva koja je stekao tijekom više od dvadesetogodišnje karijere Zenón danas primjenjuje kao vođa sastava.

»Kad ste vođa sastava, na vama je veći pritisak nego kad ste sideman, imate više posla, jer morate svirati i brinuti se za sve vezano uz sastav«, objašnjava.

»Morate dobro svirati i osmišljavati glazbu, a istodobno morate razmišljati o konceptu, oblikovanju glazbenih djela, voditi računa o tome što ostali članovi rade, paziti da budu usklađeni. Puno je različitih skrivenih detalja.

Kao da se razlomite u puno komadića i svaki od njih mora napraviti nešto drugo. Ako ste sideman, u sastavu ste samo zbog jednog – nastupati i glazbu činiti boljom. Ni to nije lagano, ali je lakše. Pretpostavka je da ste angažirani da biste u glazbu unijeli svoju osobnost.

Kad shvatite što vođa sastava želi, pronaći ćete način kako da u to ugradite svoju osobnost da biste nadopunili njegove zamisli. Sve se svodi na to da učinite najviše što možete da bi glazba bila bolja. Voditelj benda ima drukčiju ulogu.

Uglavom svi dijelimo iste zamisli, jedino se postavlja pitanje kako uravnotežiti osobno i kolektivno, bez da žrtvujemo integritet zbog povezanosti. Naime potrebno je zadržati integritet, a istodobno činiti ono što je vaš poriv.

Moramo pronaći način da ostvarimo ravnotežu između toga. Nekima je prirodno ostvariti tako nešto, a neki se trebaju svojski potruditi za to. Svi to dijelimo, ali na različite načine.«