Bas gitarist Steve Swallow se rijetko stavljao u ulogu vođe sastava, zadovoljavao se svirati u sastavima drugih jazz glazbenika, kao što su, primjerice, John Scofield, Steve Kuhn, Joe Lovano, Pat Metheny, Paul Motian, Dave Douglas i Michael Mantler. Predano se posvećivao ostvarenju njihovih zamisli. Zato je njegova diskografija nevelika: snimio je samo 25 albuma kao voditelj ili suvoditelj sastava.

Za ovo snimanje, održano prije 2 godine, odabrao je dugogodišnje suradnike, glazbenike s kojima osjeća posebno zajedništvo, iako dolaze iz mlađeg naraštaja: trubača Mikea Rodrigueza, tenor saksofonista Chrisa Cheeka, gitarista Stevea Cardenasa, klavirista Gila Goldsteina i bubnjara Adama Nussbauma.

U nekim izvedbama podsjeća na Paul Motian and the Electric Bebop Band u kojem je svirao, zajedno sa Chrisom Cheekom i Steveom Cardenasom. Pristup je uglavnom baladni, opušten, jednostavan, interakcijski, ali odnos prema repertoaru je drukčiji.

S Paul Motian and the Electric Bebop Bandom izvodio je uglavnom jazz standarde, a na ovom albumu, kao i na dosadašnjima koje je snimio kao vođa, svira samo vlastite skladbe.

Uostalom, autorski repertoar prisutan je na svim pločama koje je snimio pod svojim imenom. Nekadašnji student skladanja na Yaleu, Swallow je maštovit autor.

»Eiderdown«, »Falling Grace«, »General Mojo’s Well Laid Plan« i »Hotel Hello« među njegovim su najpoznatijim djelima. Neka od njih izvodili su i drugi glazbenici, među ostalima gitarist Jim Hall, klaviristi Bill Evans i Chick Corea, saksofonist Stan Getz i vibrafonist Gary Burton.

Zadivljen pojem ptica

Iako je poznat kao predstavnik suvremenog jazza, Swallow se na ovom albumu vraća mainstream jazzu, stilu kojim je svirao na početku karijere, prije više od 65 godina.

Primjerice, u izvedbi skladbe »Four«, koju ne smijemo miješati s istoimenim jazz standardom Milesa Davisa, sa suradnicima se zabavlja svirajući old fashion pristupom.

Zapravo, stječe se dojam da se neprestano zabavljaju, da istinski uživaju u zajedničkom muziciranju. Iz njihovih izvedbi izvire neka prigušena ljepota.

»Kroz glazbu se izražava ono što se ne može izraziti na druge načine«, rekao je u jednom od naših razgovora.

Kroz glazbu se izražava ono što se ne može izraziti na druge načine – Steve Swallow

»Objašnjenje o suštini glazbe sadržano je u samoj glazbi. Glazba mi je iznimno važna upravo zato što kroz nju mogu iskazati ono što ne mogu drukčije. Moje su uši uvijek širom otvorene.

Volim sve što dolazi nepredviđeno, što se dogodi neplanirano. Čuo sam puno glazbe koja je ostvarena bez predumišljaja i od toga sam imao puno koristi, moja je glazba profitirala, kao što profitira zahvaljujući svim zvukovima koje osluškujem, i onih koji nemaju veze s glazbom, primjerice zujanju insekata ili poju ptica koji se čuju tijekom noći, šumu drveća….

Ptice su ključne. Moje je ime ptičje – Swallow – ha, ha. Slušam poj raznih ptica pjevica kao i onih koje pjevaju tek jednu notu što također može biti divno i izražajno. Mnogi su glazbenici zadivljeni muzikalnošću ptica.

Znam da neki skladatelji i improvizatori koriste pjev ptica za motive u svojoj glazbi. Ipak, kad sviram bas, nisam toliko zaokupljen motivima pjeva ptica jer zvuk mojega glazbala je puno dublji od zvuka ptica.«

Možda je upravo zbog takvog odnosa prema zvukovima prirode Swallow uspio postići da njegovo glazbalo poprima neuobičajene karakteristike, kao da pjeva.

»Do toga nisam došao lako«, objašnjava.

Moje su uši uvijek širom otvorene, kaže Steve Swallow

»Još uvijek učim kako to postići. Pijanist Steve Kuhn mi je u tome najveće nadahnuće. Još uvijek često sviramo zajedno. Surađujemo od početka 1960-ih do današnjih dana.

Nisam razmišljao zašto je tako. Jednostavno, izvrstan je glazbenik. Sjajan! Ima najljepši dodir od svih koji sviraju to glazbalo. Svirajući s njim od njega učim o dodiru, o tome kako glazbalo navesti da pjeva.

Nije to lako – navesti glasovir da pjeva – a on to može. Nadahnjuju me i drugi glazbenici, primjerice David Oistrakh. On je na mene izvršio najsnažniji utjecaj. I to je zanimljivo jer Steve je pod snažnim utjecajem ruske pijanističke škole.

U mladosti njegova je profesorica godinama bila Madame Chaloff od koje su učili mnogi jazz glazbenici: Red Garland, Herbie Hancock, Wynton Kelly… Steve je često odlazio na poduku kod nje.

Imala je sposobnost naučiti pijaniste proizvesti vokalni zvuk glazbala. Zaista, to se događa kad batić na određeni način udara u žicu glasovira. Iako u tome nema daha, nema glasa, ali nekako imamo osjećaj kao da ima.

Pijanisti koji posjeduju tu vještinu, koji glasoviru podaruju vokalnu izražajnost, zaista su posebni. Razgovarao sam o tome sa Steveom jer sam i ja odlazio kod nje na poduku iz sviranja glasovira, iako sam zapravo razmišljao kako tu vještinu mogu iskoristiti za sviranje bas gitare. To je moja namjera – nastojati svrati bas gitaru tako da to glazbalo pjeva.«

Nenametljiv i obziran

Swallow je počeo nastupati kao kontrabasist, svirajući s glazbenicima naprednih zamisli kao što su Paul Bley, Jimmy Giuffre, George Russell, Art Farmer, Stan Getz, Gary Burton, Larry Coryell i Carla Bley.

Iako je njegova karijera kontrabasista brzo krenula uzlaznom putanjom, još u 1960-ima opredjelio se za bas gitaru koja je postala njegov zaštitni znak. Kritičari i čitatelji uglednog časopisa DownBeat godinama su ga proglašavali najboljim bas gitaristom. Danas svira peterožičanu bas gitaru.

»Bila je to jednostavna situacija«, naglašava.

»Naprosto, zaljubio sam se u električnu bas gitaru. Kad sam je prvi put uzeo u ruke kao da sam pronašao partnera. Bila je to teška odluka jer u zajednici jazz glazbenika nitko nije volio električnu bas gitaru.

Većina glazbenika nije htjela u sastav pozivati one koji su je svirali. Bob Cranshaw je uspio u tome, ali on je nastavio svirati i kontrabas. Trenutak kad sam u ruke uzeo bas gitaru za mene je bio presudan.

Odmah sam znao da je to – to. Jednom kad se posvetiš sviranju glazbe jako je važan tvoj odnos prema glazbalu. Trebao bi svakodnevno vježbati satima. To je neophodno kako bi se zbližio s glazbalom koje sviraš.

To za mene ima veliko značenje. Poslije je bilo važno da pronađem vlastiti način sviranja bas gitare, te glazbenike koji nemaju ništa protiv da surađuju s bas gitaristima, kao i situacije u kojima će taj zvuk odgovarati.

Na početku sam svirao električnu bas gitaru, no glazbalo koje danas sviram je akustično. Zapravo, to je neka vrsta akustično-električne bas gitare. Postupno sam se približavao akustičnom zvuku svirajući na električnom glazbalu.

Četrdesetak godina tragao sam za tim zvukom. Promjena se dogodila kad sam počeo svirati peterožičanu bas gitaru. Peta je žica visoko ugođena što proširuje raspon mojih zvukovnih mogućnosti.

Tako dobivam sličnost s glasom tenora. Imam isti opseg kao Marvin Gaye, a upravo to tražim jer njega obožavam. Njegov je glas u višem registru, tako je čist, tako sladak.

Ima predivan način fraziranja. Bio je i bubnjar što također volim. Počeo je kao bubnjar, a tek poslije postao je pjevač. U njegovom fraziranju čujem da je i bubnjar, da zaista razumije ritam, da ga osjeća suštinski.

I ja nastojim shvatiti bit ritma. O tome sam učio i od kontrabasista, primjerice od Percyja Heatha. On je uvijek imao predivan zvuk kontrabasa, vokalnog karaktera.

Kad sam ga slušao, osjećao sam kao da mi pripovijeda. Kad je svirao solo kao da mi je pričao što se dogodio toga dana: ‘Probudio sam se, ustao, otišao u dućan, pojeo sendvič…’

Doug Watkins je bio takav basist. Obožavam njegov zvuk. Basist Peter Washington je također obožavao Douga. Kad god se sretnemo pričamo o Dougu Watkinsu, Paulu Chambersu i Wilbureu Wareu, svim tim divnim kontrabasistima. Richard Davis je predivno svirao kontrabas. Imao je sjajnu tehniku. Bio je zanimljiva osoba.«

Iako predivno svira bas gitaru, Swallow u izvedbama na ovom albumu svoje glazbalo ne stavlja u prvi plan, suzdržan je u solima, nenametljiv, obziran, ali čist i jasan.

Sjajan primjer nalazimo u izvedbi skladbe »Seven« u kojoj svira intro i solo, kao da svira gitaru, tako mekano, melodično, romantično, s ukusom, kao da u nekom snoviđenju svira s Billom Evansom.

Upravo je s njim ostvario nadahnjujuću kreativnu povezanost, posebice u skladateljskom pogledu. Naime, Swallow je pisao skladbe bliske Evansovom idiomu. Najpoznatija od njih je »Falling Grace«, koja je postala jazz standard i koju je Evans uvrstio na svoj album »Intuition«.