Koliko god je naziv ovog albuma simpatičan i poetičan, toliko je i intrigantan i simboličan. Naime, mnoga su jazz djela nastala kroz proturječja, a plava je boja prisutna tijekom cjelokupne povijesti jazza, ne samo zbog povezanosti s bluesom. Plava simbolizira pozitivne emocije, smirenost, vjernost, sigurnost, kreativnost, maštovitost, inspiraciju, povjerenje, prijateljstvo, istinitost, mudrost, čistoću, iscjeljenje, harmoniju, mir i povezanost s duhovnim svijetom. To su tek neke od konotacija, samo one koje se izravno referiraju na glazbu na ovom albumu, na Razzovu umjetnost.

Tajne bebopa

Rezultat je to dugogodišnjeg ustrajnog proučavanja i prakticiranja glazbe koju je, uz svoje istomišljenike, ustoličio alt saksofonist i skladatelj Charlie Parker. On i njegova umjetnost uvijek su u Razzovim mislima, pa je tako bilo i prigodom osmišljavanja ovog autorskog albuma. Osim stilskim određenjem izvedbi, na svojeg idola ukazao je skladbom »Parlie Charker« koja otvara album, a donosi posebnu dramatiku, poput teme iz nekog filma žanra film noir. Ujedno osjeća se polet, strast, ushićenje. »Glazbena tema ‘Parlie Charker’ nastala je spontano. Jednostavno pojavila se, doslovno je iskočila ta fraza dok sam vježbao neka melodijsko-harmonijska rješenja na molsku sekvencu 2-5-1 u C molu«, rekao je Razz u povodu objavljivanja albuma. »Odmah mi je zazvučala karakterno i nekako plastično, skoro da sam je mogao vizualizirati. Čim sam je definitivno uobličio i konkretizirao ‘smjestio’ sam je u rif. Sviram je preko tipičnog harmonijskog slijeda koji je jedna od bezbrojnih inačica molskog bluesa, ali karakteristično je to što ima šesnaest taktova. Baš kao i sve što me oduševljava u umjetnosti i ova skladba ima onu neku nedokučivu, nepotpuno definiranu atmosferu, gdje se miješaju melankolija, bijes, strast, naznaka virtuoznosti i velika sloboda. Čim sam pjesmu na jednoj probi predstavio dečkima iz benda, gotovo momentalno su je prihvatili. Odmah je svima legla i profunkcionirala. Odmah smo se i svi skupa, puni samopouzdanja, bacili i u slobodnom letu krenuli interpretirati naše solističke ideje preko te lijepe, tople harmonijske strukture.«

Razz je uz tu izvedbu uspio poletjeti, ali i povući glazbenike da polete s njim. Između ostalog, na let ga je potaknuo Charlie Parker, iako to zapravo nema nikakve veze s time što mu je nadimak bio Bird. »To Parkerova glazba, između ostalog, donosi izvođaču i slušatelju – totalni ‘Parlie Charker’ – ugodno iznenađenje, tehnički izazov, svježinu i jezgrovitost ideja i veliku radost zajedničkog muziciranja«, rekao je. »Taj dojam je uvijek prisutan, pri svakom ponovnom slušanju njegove glazbe. Ustvari, bit njegove glazbe je u snazi humanističke poruke koju je plasirao kroz svoju umjetnost. Svojim pristupom glazbi i životu općenito zastupao je ideju: živi i pusti živjeti, uživaj, doživi i proživi svaku moguću milisekundu svojega života, dok si još tu, na ovom svijetu. Ta ga je ideja pokretala i intenzivno prožimala. Još se uvijek dobro sjećam kad sam prvi put u kasnim večernjim satima na talijanskoj radiostanici Radio Milano International, u jednoj emisiji o jazz glazbi koja je uvijek išla u ponoć, prvi put čuo glazbu u izvedbi Charlieja Parkera. Uspio sam snimiti nekoliko kompozicija na kasetu. Bile su to snimke njegovih skladbi u izvedbi s Johnom Lewisom: ‘Perhaps’, ‘Bloomdido’, ‘Parker’s Mood’ i još neke. U tom sam se soundu totalno izgubio. Rastopio sam se i stopio s tim specifičnim zvukom kvarteta. Do dan-danas mi je to apsolutni model i vertikala za zvuk benda kojem težim i kojemu sam, usprkos posljedično logičnim stilskim eksperimentima, ostao vjeran i prisvojio ga. Logično je da sam ga s godinama spontano i preuzeo, personalizirao ga i učinio svojim.«

Razz je tijekom cijele karijere ostao dosljedan i beskompromisno slijedi taj stil, bez obzira na to što je svjestan da u današnje vrijeme to nije recept za postizanje slave, kao ni za ozbiljniju zaradu. »Prema mojem mišljenju sve ovisi o čovjeku, o pojedincu«, tvrdi. »Pitanje je voliš li to, primjerice jazz, bebop…, ili ne voliš, privlači li te to ili ne, želiš li to uopće ili ne, prihvaćaš li pravila tog mikrokozmosa ili ne, želiš li biti dio svega toga ili ne. U tim pitanjima kriju se sve tajne i svi odgovori. Sve postaje jednostavno ako si iskren prema sebi i radiš ono što ti se sviđa i što želiš. Tada nema dvojbi.«

Life time project

Razz svojim primjerom pokazuje da bebop i danas može biti svjež i uzbudljiv, baš kao što je na ovom albumu. »Što se tiče bebopa, smatram da je to ustvari samo jedan od mnogih umjetničkih jezika koji netko može, a i ne treba prihvatiti«, tvrdi. »Ne vidim u čemu je problem?! To je jezik koji je evoluirao, pomlađuje se i dalje raste, jer bebop danas ne zvuči isto kao 1950-e, ne može zvučati isto. Na koncu konca, ni ne bi trebao zvučati isto, jer to bi bio nonsens koji opovrgava njegovu funkciju izražajnog i fleksibilnog glazbenog jezika koji doprinosi velikoj slobodi izraza i varijacija. Primjerice, kad slušaš Chrisa Pottera čuješ najmoderniji, najprogresivniji bebop frazirung i harmonijska rješenja, ali još uvijek to ne zvuči totalno ultimativno, dapače, sveprisutna je evolucija vokabulara i eksperimentiranje s karakteristikama postbopa i modernom klasičnom glazbom. Ne naslućuje se kraj tom procesu razvoja fraze i harmonije. Na primjer, alt saksofonist Immanuel Wilkins svira trenutno vjerojatno najmodernije postbop linije i primjenjuje ih u autorskim kompozicijama koje su uglavnom modalne prirode te postiže nevjerojatno modernu sonornost i zvučne kolorite. Ali, ponavljam, sve je to stvar osobnog izbora i afiniteta glazbenika. Ja sam, na primjer, odrastao i glazbeno stasao na zdravim punk, rock, blues i jazz bendovima i nije me nikada interesirala nijedna vrsta bilo koje narodne glazbe. Odgojila me RAI – Radio Televisione Italiana. Sve moje estetske postavke odredila je talijanska televizija. S Balkanom nemam ništa. Ne osjećam to, na vuče me, ne doživljavam tu priču. Imam svoju furku, svoj film. Glazbeno sam se napajao i pod doživotnim sam utjecajem engleske i američke glazbene scene. Zato nije čudno što bi, nakon što sam se navukao na sve te velike engleske i američke bendove, teško ili nikako pronalazio nešto zanimljivo u rock glazbi s ovih prostora. S jazz glazbom je bilo puno bolje stanje. Jazz scena bivše države bila je autentična i međunarodno priznata. Bilo je vrlo dobrih, interesantnih jazz glazbenika kao što su Miroslav Sedak Benčić, Boško Petrović, Krešimir Remeta, Davor Kajfeš, Miljenko Prohaska, također Tone Janša, Stjepko Gut, Milivoj Marković, Jože Privšek, Pero Ugrin, Lala Kovačev, Bora Roković, Mihajlo Blam, Duško Gojković… Ma puno ih je bilo i svi su bili super glazbenici, ali u vrijeme kad su oni pržili bio sam klinac tako da sam tek kasnije uživao u njihovim izvedbama. Mnoge sam na svu sreću uspio slušati i gledati uživo, na njihovim koncertima. Slijedom toga, u mom glazbenom razvojnom putu bilo je logično da ću slijediti predstavnike urbanih svjetskih scena i da će me bebop kao glazbeni jezik zaintrigirati. Osim toga, to sam odabrao, to želim i intenzivno radim na tome. Cilj mi je pronaći svoj izraz koji se bazira na bebop frazeologiji i harmonizaciji i da tijekom višegodišnjeg proučavanja uspijem u potpunosti izgraditi svoj osobni vokabular. To je moj life time project.«

Prekrasna zvjerka

Svojim životnim projektom Razz je zarazio i članove svog sastava: klavirista Doriana Cuculića, gitarista Karla Ilića, kontrabasista i bas gitarista Vedrana Ružića i bubnjara Rajka Ergića. U jednoj izvedbi na snimanju im se pridružio pjevač Lovro Mirth, a u dvjema trubač Robert Mikuljan. Upravo je Razzova dugogodišnja suradnja s Mikuljanom na snimanju ovog albuma dostigla novi pomak, višu razinu zajedništva i komunikacije. Kao da zajedno lete, obrušavaju se, prevrću, igraju, zadirkuju jedan drugoga… »Ne mogu tvrditi tko je koga više inspirirao, Robijeva truba mene ili moj saksofon njega«, razmišlja. »Iako smo kompoziciju ‘Parlie Charker’ i kikove u temi probali tek dva puta prije samog snimanja, u studiju, dok smo uštimavali zvuk, odsvirali smo je kao da je već godinama sviramo. Jednostavno sve je izašlo, zapravo izletilo van u prvom pokušaju. Ipak, drugi teake smo stavili na album. Dok smo snimali uopće nisam bio svjestan kako smo Robi i ja bili ‘zalijepljeni’ u izvedbi, tijekom cijelog preleta pjesme. Tek poslije, prilikom preslušavanja smo postali svjesni da je eksperiment uspio, da smo stvorili glazbu koja nas uzbuđuje pri slušanju. Smijali smo se cijelo vrijeme dok smo prvih nekoliko puta preslušavali šta smo napravili, a siguran je dokaz da je sve u redu kad ti preslušavanje snimke namami osmijeh na lice.«

Razz je ostao vjeran bebopu, ali i bluesu, danas kad mnogi, posebice mladi glazbenici, govore da ne žele svirati blues jer ne dolazi iz njihove tradicije. Njemu je blues presudan, prepušta se tom feelingu, on obuzima njegovo srce. »Ta glazba na mene djeluje nadahnjujuće«, tvrdi. »Ponavljam – to mora čovjek htjeti, voljeti, željeti jako, težiti tome, žudjeti za time. To ti mora nedostajati u izražavanju, moraš to tražiti u svom biću, tražiti to u svojem duhu, a kada skužiš gdje je, pustiti tu prekrasnu zvjerku da izađe van, da se prošeće slobodno, da je ljudi vide, čuju. Ako voliš i želiš svirati blues, moraš intenzivno tragati za time u svom izrazu, u svom glasu, u zvuku instrumenta, jer inače, bez tog truda nema svirke, nema ničeg, ništa – nada de nada, zero, nula, niks…«

Denis Razumović Razz ljubav je svojem gradu izjavio i skladbom »Fiume – More Than Love« / Snimio Davor HRVOJ

Nemirne duše

Blues je nemoguće interpretirati ako izvođač nema to iskustvo, ako nije proučavao djelovanje autentičnih glazbenika koji također »režu žile« na taj osjećaj, ako tu glazbu nije doživio iz prve ruke te posebice ako ga ta glazba nije pogodila u srce. Zapravo, važno je učiti na zdravim temeljima. »Inače, najviše odvaljujem na slow blues Arta Peppera«, govori. »To me je stilski obilježilo, obožavam ga, iako guštiram svirat i fast bop blues, jako to volim i stalno to radim. Obožavam i Mingusove varijante u 3/4 s promjenama tempa. Također zanimljive su mi sve varijante koje članovi njegovog sastava sviraju u kvintetu. George Adams, kad pjeva, to je totalna ludnica! Njegov glas i zvuk njegovog tenor saksofona nešto su posebno. Poseban mi je i Lou Donaldson. Kad zapjeva, otkriva totalnu funky dimenziju sebe. Jako volim slušati pjevača Joea Williamsa, volim glas Roya Eldridgea i Clarka Terryja, ali i Big Bill Broonzyja i B. B. Kinga. Volim čuti i mnoge druge pjevače: Kevina Mahoganyja, Johnnyja Hartmana… Svi su dobri i svi su izvršili ogroman utjecaj na moje poimanje glazbe.«

Na ovom albumu posebice je uzbudljiva skladba »Room Fool of Spirits« koja donosi blues što stimulira živac u stopalu, potiče na cupkanje u ritmu, koji uranja u duboke osjećaje. Osim što je skladatelj, Razz je i autor teksta za tu pjesmu kojom iskazuje poštovanje prema svim tim velikanima jazza i bluesa. »Na ideju za tekst te pjesme došao sam prilikom jednog mojeg entog i višesatnog preslušavanja tradicionalnih jazz ostvarenja na netu, kad mi je na pamet palo da su svi ti izvođači koje najviše preferiram i volim slušati davno napustili ovu našu dimenziju, naš svijet«, prisjeća se.

»Svojim nevjerojatno iskrenim izvedbama i dandanas su ultra živi. Svaki put kad slušam tu, meni najdražu ekipu, kad zatvorim oči i pojačam zvuk u slušalicama, dobijem dojam kao da njihovi duhovi ispune moju malu sobu koju koristim za vježbanje. Razmišljao sam o svim tim osebujnim osobama koje su imale neobične, turbulentne živote, pa mi se nametnula misao da su im i duše sigurno nemirne i vragolaste. Posegnuo sam stoga za poznatom i provjerenom blues narativnom formulom u kojoj se uvrštavaju seks, cuga, praznovjerje i vjera, pa sam se poigrao pojmovima kao što su spirits, twist, preast, u kombinaciji s aluzijama na spolni, ali i sentimentalni odnos muškarca i žene. Samo sam krenuo pisati, sve je išlo lako, kao da mi je netko vodio ruku i sve je brzo izašlo u tradicionalnoj twelve bar blues formi.«

Počastio nas je svemir

I Razz ponekad pjeva, ali to su uglavnom scat improvizacije u izvedbama bržih boperskih skladbi, iako to ne mora raditi da bi njegove izvedbe zvučale uvjerljivo. Zato je pjevanje prepustio onome tko to radi na visokoj razini. »Kad sam osmišljavao koncept za tu pjesmu, računao sam da ću je ja otpjevati«, govori. »Već sam se kod kuće počeo snimati, da čujem kako to zvuči. Tonski i interpretativno je čak bilo i OK, ali su mi moja loša dikcija i moj katastrofalni izgovor engleskog jezika dali za misliti koga bih mogao pitati da to otpjeva kako treba. Na svu sreću, nedugo nakon toga upoznali smo Lovru.«

Nedoumicu je razriješio Lovro Mirth koji pjeva u izvedbi skladbe »Room Fool of Spirits«, jedinoj vokalnoj uvrštenoj na ovo izdanje. »Vokalist Lovro Mirth pravo je čudo i blagoslov za kvarnersku, ali i za cjelokupnu hrvatsku jazz scenu, iako ona još toga nije ni svjesna«, ha ha, tvrdi. »Postoji rizik da toga možda nikada ni ne postane svjesna jer, nažalost, u Hrvatskoj nema više autoritativnih i karizmatičnih, vrhunskih glazbenika kao što je bio Boško Petrović, koji je spontano i neobavezno, ali vrlo efikasno monitorirao hrvatsku jazz scenu i koji je još neafirmiranim mladim glazbenicima izdavao svojevrsne ‘propusnice’. Ako bi netko prošao njegov test kvalitete, bila je to garancija za kvalitetu, on je garantirao publici da je tip sigurno OK. To je podrazumijevalo dobru i obaveznu izvođačku tehniku, vladanje glazbenom materijom, ali i decentno i profesionalno ponašanje na bini i sve ostalo što se tiče PR-a i struke. Uglavnom, kad sam prvi put svirao s Lovrom u Rijeci, prije nekoliko godina na sessionu u povodu međunarodnog dana jazza, momentalno sam skužio da je tip nešto posebno, nešto s drugog planeta, pogotovo ovdje, u ovoj našoj čvrsto ukalupljenoj, uskoj stvarnosti. Veliki sam sretnik što se i Lovri na prvu dopalo kako smo mi, Denis Razz Adjustable Group, na tom sessionu svirali, pa smo gotovo odmah započeli suradnju koja još uvijek traje i super funkcionira. U trenutku sam, taj prvi put dok sam stajao kraj njega na bini i slušao ga kako pjeva, nekako znao da će on biti idealan interpret moje blues pjesme ‘Room Full of Spirits’, za koju sam tekst, tek nekoliko dana prije tog susreta, nabacio na papir. Način na koji je Lovro to napravio nadišao je sva naša očekivanja. Kad je Lovro počeo pjevati, svi smo doslovno poludjeli od sreće. Uzbudili smo se od sve te energije koju je unio u pjesmu, u sam tekst. To je odmah bilo to! Jednostavno blues je proradio, počastio nas je svemir, to je ta mjuza, to nas je zadesilo! Skužili smo da se događa nešto posebno. Možeš zamisliti kakav je feeling bio čuti ga u slušalicama i uživati u tehničkoj čistoći njegove izvedbe i u svim onim lijepim, malim ukrasima koje koristi za obogaćivanje svojih linija. Stvar je, uostalom, kao u 95 posto ostalog materijala s albuma, snimljena ‘in first take’. Uvijek me to privuče dok slušam ili dok sviram blues, sve u bendu profunkcionira dramatično dobro. Sve što je do tog momenta bilo grbavo i kvrgavo, lijepo se izniveliralo i procurilo u divnom mlazu emocija.«

Elegantni predator

»Waltz Scurigne« je još jedna feelingaška tema na ovom albumu. »Ime starog gradskog kvarta Škurinje, gdje sam se rodio i odrastao, izvedenica je talijanskog imena Val Scurigne koji je još uvijek bio u upotrebi tijekom mog djetinjstva, u ono vrijeme dok se još uvijek neformalno, među lokalnim stanovništvom koristio naziv Fiume za grad Rijeku«, sjeća se. »Tim se nazivom Riječani i dandanas vole poslužiti, pogotovo kada žele istaknuti osobnosti voljenog grada. Rođen sam u familiji Fijumana, pripadnika talijanske manjine, a naučio sam govoriti hrvatski jezik tek kad sam krenuo u prvi razred hrvatske osnovne škole. Sva sjećanja iz moje rane mladosti i iz tinejdžerskih dana vezana su za fijumansku kulturu življenja i za zajednicu talijanske manjine u Rijeci. Pretvaranjem slova V u W u prefiksu Val, te dodavanjem slova t i z izveo sam svojevrsnu igru riječi tako da je Val Scurigne, što znači uvala, vala Škurinje, postalo »Walt’z Scurigne«, što mi je odlično odgovaralo s obzirom na tročetvrtinski ritam te skladbe.«

Ovu je skladbu odsvirao u hard bop maniri, na tragu Cannonballa Adderleyja. Očito je da je ovaj alt saksofonist ostavio snažan dojam na Razza. »Zanimljivo mi je svirati major blues u 3/4«, kaže. »Tu su braća Adderley bili majstori, naravno, između svega ostalog. Cannonball je nešto nevjerojatno veliko što je američka jazz scena darovala čovječanstvu. Budući da su neizostavna stavka prilikom mojih noćnih preslušavanja jazza, Cannonballove me kreacije uvijek iznova izbezume pa ih rewindam puno puta da što više i što lakše apsorbiram svu tu hrpu informacija i što više specifičnih tehničkih i zvučnih detalja. Strahovito je baratao instrumentom, ali je i s lakoćom komunicirao i dijelio osjećaje s publikom. Takvi likovi su za jednog jazz altista vječna inspiracija i konstantna referenca kvalitete.«

Još jedna izrazito feelingaška je »Dicentrarchus Labrax« u kojoj Razz svira neshvatljivo uzbudljiv solo. Maštovitost navire poput cunamija, a pritom uspijeva jako brzo glazbeno razmišljati, vrludati poput slalomaša ili pak ribe grabežljivice kao što je lubin, koja je stalno u akciji, koja neprestano vreba priliku za napad. »Poznato je da puno vremena provodim na moru, u ribolovu, pa sam tako puno puta, dok sam čekao griz ribe, razmišljao i promišljao o toj prekrasnoj srebrnoj ribi i o tome kako ona funkcionira u svom ambijentu«, sjeća se. »Zamišljao sam tog elegantnog, glatkog predatora, kako patuljari svojim lovnim akvatorijem prelazeći više morskih milja dnevno, kontrolirajući pažljivo sva događanja u podvodnom lovištu, vođen neobjašnjivim instinktima i nevjerojatnom znatiželjom koja mu često dođe glave. Te noći, dok sam se vraćao doma, uz zvuk izvanbrodskog motora, počeo sam sketati i pjevušiti tu melodiju, taj rif od Dicentrarchus labraxa, brancina. Kad sam stigao u porat i privezao barku, otpjevao sam i na diktafonu mobitela na brzinu snimio tu melodiju, a nakon nekoliko dana sam uz gitaru dovršio kompoziciju. Tek kad sam sve to transponirao u moj saksofonski svemir, skužio sam kako lijepu i vrijednu kompoziciju imam. Radi se o modalnoj kompoziciji koja je ispala višestruko zanimljiva: harmonijski, po atmosferi koju donosi, a i u smislu ritmike. Nije mi problem svirati brze i kreativne prolaze i tzv. free blow dionice u toj pjesmi, inspiracija nadolazi sama. Kad je nastajala, inspiracija mi je bilo more i njegovi stanovnici, ali kad je izvodimo pred publikom, nadahnjuju me članovi benda, koji toj pjesmi svaki put na drugi način udahnu život i energiju.«

Nonova paranoja

Razz je jedan od najistaknutijih i najaktivnijih riječkih jazz glazbenika, ne samo kao saksofonist, gitarist, vokalist i skladatelj nego i organizator. Sve njegove aktivnosti vezane su uz taj grad. Puno je puta iskazivao ljubav Rijeci, ali nikad izravnije nego na ovom albumu. Osim skladbom »Waltz Scurigne«, ljubav je svojem gradu izjavio i skladbom »Fiume – More Than Love«. Tom izvedbom zaključuje ovo izdanje. »Dakle, ‘Fiume – More Than Love’ je oda jednom gradu i jednom bezbrižnom djetinjstvu – mojem djetinjstvu i mom gradu, kakvog ga se ja sjećam«, objašnjava.

»Kad sam bio mali, bauljali smo po cijele dane vani, po pločnicima, ispred kuća. Na Škurinjama, na tadašnjoj periferiji grada, nije bilo velikog automobilskog prometa, ali je zato bio veliki muving ljudi različitih provenijencija i vjeroispovijesti jer su u to doba na periferijama većih gradova bujala radnička naselja s barakama i mnoštvom barakaša. Uglavnom, bilo je sve krcato došljacima. Moj pokojni nono je bio autohtoni Fijuman »patoco«, »Aboridžin«, podrijetlom Istrijan iz Tara. Kad se radilo o brizi za djecu i familiju, uvijek je imao neku vrstu paranoje, stalno se brinuo da mi se nešto ne dogodi. Dok sam se s drugim klincima bezbrižno igrao na ulici, on se doslovno bojao da nekoga od nas djece netko ne ukrade. Brinuo se da bi nas netko jednostavno mogao strpati u neko vozilo i odvesti u nepoznatom pravcu. S tom spikom me znao i plašiti, onako kako se plaše mala djeca, a sve s ciljem da se ne udaljavam previše od našeg »kortila«, od dvorišta s prednje strane kuće jer, govorio je, to bi bio kraj, gotovo, ne bi me više bilo. Svako toliko držao bi mi ‘predavanje’ dok bi me nona odijevala u već iznošenu odjeću koju smo zvali ‘roba per andar giogar’ – roba za ić’ se igrat’. Ozbiljno bi mi govorio na fijumanskom dijalektu: ‘Vara che se te porta via i Zzingani, ti dixige che ti xe de Fiume, che ti xe Fiuman’ – ‘Pazi ako te pokupe Cigani, ti im reci da si iz Fiume, da si Fijuman’. Sada već dugi niz godina tamo više nikog i ničega mojeg nema, a mene su iz tog bezbrižnog ambijenta na periferiji grada odvele neke potpuno drukčije i komplicirane životne okolnosti. Ehhhh, Fiume… more than love.