RIJEKA – Ljubitelje nesvakidašnjih glazbenih melodija ovog četvrtka, s početkom u 20 sati, na palubi botela Marina očekuje posebna glazbena večer uz Ivana Valušeka i Darka Jurkovića Charlieja. Dvojac će predstaviti zajednički album »Around the D«, koji spaja različite glazbene svjetove – od jazza, bluesa i gospela do indijske klasične glazbe. Bio je to povod za razgovor s dvojicom glazbenika bogatog iskustva, čije osebujne tehnike sviranja sitara i gitare oduševljavaju ljubitelje instrumentalne glazbe.

Kliknuli smo i počeli jammati

Za početak nam otkrijte što je dovelo do vašeg glazbenog susreta iz kojeg se potom razvila umjetnička suradnja?

Valušek: Upoznali smo se sasvim slučajno na projektu Mr. Lee & Ivanesky, Mrleta i Ivanke, koji stvaraju glazbu za kazalište i film, a imaju i sastav koji te kompozicije izvodi uživo. U njemu sudjeluju pojedini članovi Leta 3, Vlado Simcich Vava, a povremeno i ja, na sitaru ili basu. Charlie je tom prilikom bio gost.

Jurković: Bilo je to u ZKM-u u Zagrebu, a na putu prema Rijeci Ivan mi je predložio da dođem k njemu na piće. Jednostavno smo kliknuli. Rekao mi je: »Imam neke pjesme«, i tako smo počeli, kako se kaže, jammati.

Prije albuma zajedno ste radili i na filmskom projektu Laure Marchig.

Valušek: Da, surađivali smo na filmskom projektu »Glazba spaja/Moj svijet na tanjuru« Laure Marchig. Već smo tada imali pripremljenu glazbu. Charlie i ja volimo stvarati glazbu spontano, gotovo ni iz čega. Počnemo svirati i priča se sama zakotrlja. Zatim uzmemo pojedine teme i kroz zajedničko sviranje ih dalje razvijamo. Tako nastaje naša glazba.

Ivan Valušek / Foto Ana Križanec

Jurković: Među brojnim projektima na kojima radim posebno mjesto zauzima i suradnja s Laurom Marchig. Zajedno stvaramo pjesme na fijumanskom dijalektu i radimo na kazališnim projektima. Trenutačno pripremamo novu glazbenu komediju »Fifi & Riri alla riscossa/Fifi & Riri opet jašu/Fifi & Riri to the Rescue«, čija je premijera predviđena za 13. prosinca u Centru »Gervais« u Opatiji i 19. prosinca u Opatiji.

Vratimo se vašem albumu. Kako je tekao proces njegova nastanka?

Valušek: Sve je krenulo od našeg zajedničkog sviranja koje je s vremenom dovelo do nastanka albuma. Charlie izvrsno razumije glazbu, pa tako i posebnost tona D, koji je na sitaru stalno prisutan. Riječ je o takozvanom dronu, kontinuiranom tonu koji se čuje u pozadini čak i kad ga izravno ne sviram. Zato smo album nazvali »Around the D« – jer se sve na neki način vrti oko tona D. Zajedno sviramo već sedam, osam godina, a neke smo skladbe koristili i u Laurinom filmu. Ipak, rekao bih da su sve skladbe nove jer smo ih tijekom vremena neprestano nadograđivali.

Jurković: Naš način rada nije uobičajen. Nije to situacija u kojoj netko kaže: »Napravio sam skladbu, donijet ću ti je da poslušaš.« Mi glazbu stvaramo zajedno, na licu mjesta.

Izdavanje CD-a je neisplativo

Eksperimentiranje je važan dio vašeg glazbenog izričaja.

Jurković: Da. Kao što je Ivan rekao, nastojimo ostaviti što više prostora za spontanost, bez unaprijed zadanih harmonija i melodija. Ako se tijekom sviranja otvori neka nova glazbena priča, spremno krećemo u tom smjeru. Upravo nas to povezuje – druženje i zajedničko glazbeno putovanje.

Ivan Valušek i Darko Jurković Charlie / Foto Ana KRIŽANEC

Album je dostupan na glazbenim platformama. Razmišljate li i o izdavanju CD-a?

Valušek: Danas je izdavanje CD-a uglavnom neisplativo. Sviram i u sastavu Makaki di Lauro, jednom od svojih novijih projekata. Odlučili smo snimiti CD, ali ne odmah. To ima smisla tek kad se ostvari veći broj koncerata. Budući da je sve to pomalo l’art pour l’art – umjetnost radi umjetnosti – važnije mi je da sviramo i razvijamo se kao glazbenici. Instrumentalna glazba nema brojnu publiku i treba je postupno pridobivati.

Ivane, kako se rodila vaša ljubav prema kod nas nesvakidašnjem instrumentu – sitaru?

Valušek: Mislim da sam jedini u Hrvatskoj koji se profesionalno bavi sviranjem sitara. Kao instrument jako je zanimljiv zbog svojeg specifičnog rezonantnog zvuka. Rijetko se koristi u zapadnoj glazbi, ali s vremena na vrijeme nađe i na zapadu primjenu. Imao sam tu čast svirati s bendom Pips, chips & video clips i s Urbanom & 4. Moj prijatelj Marko Žele donio je sitar iz Indije. Čim sam ga vidio, pitao sam ga mogu li ga zasvirati. Bilo je to prije dvadesetak godina. S vremenom sam razvio vlastiti stil sviranja. Poznajem tradicionalnu tehniku, ali sitaru pristupam na svoj način. Imao sam i učitelja sitara iz Indije, Pandita Debaprasada Chakrabortyja, jednog od deset najboljih svjetskih sitarista. Nakon što sam cijeli tjedan svakodnevno satima svirao, rekao mi je da dobro sviram, ali na nešto drukčiji način.

Charlie, pripremate i projekt u kojem ćete podučavati specifičnu tehniku sviranja – two hands tapping?

Jurković: Da. U studenome ću održati koncert u Baptističkoj crkvi na Zametu, u sklopu programa Jazz petkom. Bit će to solonastup s dvije gitare, a prije toga namjeravam održati glazbenu radionicu posvećenu tehnici kojom se služim.

Darko Jurković Charlie / Foto Ana Križanec

UI nije prepoznao moj »touch«

Inspirira li vas svijet oko vas?

Valušek: Svakako. Primjerice, skladba »Bellevue« posvećena je prekrasnom pogledu u kojem svakodnevno uživam. Neke su skladbe svojim zvukom i atmosferom same sugerirale naslove, poput »Polupun/poluprazan« ili »Wunderschön«. Nastaju iz određenog osjećaja. Iako nešto na prvi trenutak može zvučati pomalo sjetno, rekao bih da je ovo optimističan album.

Jurković: Nadovezao bih se na Ivana i dodao kako nije nimalo jednostavno pronaći originalan naslov za skladbu. Toliko je glazbe već napisano da je vrlo velika vjerojatnost da je netko već upotrijebio naslov koji ste zamislili.

Umjetna inteligencija je sveprisutna. Kako je vi doživljavate u svom glazbenom svijetu?

Jurković: Imao sam prilike aranžirati neke svoje pjesme uz asistenciju umjetne inteligencije. Ona može dosta pomoći u radu, može ubrzati proces aranžiranja. S lakoćom može staviti pjesmu u bilo koji glazbeni žanr. No, UI nije prepoznao moj »touch«, moj način proizvodnje tona na gitari. Mislim da može pomoći, ali ne može zamijeniti glazbenika. Važno je kako ga se vodi i tko ga vodi. Ako to čini vrhunski glazbenik, onda će konačni rezultat biti dobar, originalan, u suprotnome neće. No, kad je riječ o jazzu ili bluesu, UI ne može biti uvjerljiv. Nedostaje onaj ljudski faktor, kako da kažem, ona ljudska šlampavost koja je dio ljepote stvaranja glazbe u trenutku. Zasad je tako. UI jako brzo napreduje. Strah me i pomisliti što će biti za nekoliko godina. Cijenit će se pogreške koje mi glazbenici radimo kad sviramo uživo (haha).

Valušek: UI nikada neće biti inteligencija. Može ubrzati proces, ali može nas odvesti i na krivi put. Suhoparan je i ubija kreativnost. Čovjek mora sam napisati tekst, otkriti neki drugi način artikuliranja, što UI ne može jer nema emocije. To je onda autorstvo. Mislim da bi njegovu upotrebu trebalo jako ograničiti, a da ne govorimo o autorskim pravima. Mišljenja sam da bi čovječanstvu u konačnici mogao donijeti više štete nego koristi.