Dolazak hladnijih listopadskih dana i jesenskih kiša postupno je napunio korito Rječine koja je ljetne mjesece, zajedno sa svojim životinjskim svijetom, jedva preživjela u svom sušnom i tužnom naličju. Ova vidljiva promjena dinamike riječnog toka najvažniju rijeku primorskog kraja ponovno je pretvorila u prepoznatljivo bujičnu i energičnu tekućicu, u što se prethodnih dana uvjerio i dr. sc. Hamish Moir, riječni geomorfolog i inženjer iz Škotske koji je kroz četiri dana intenzivnog terenskog rada upoznao složenu narav Rječine, kao i probleme s kojima se njen tok, obale, flora i fauna nose.

Moir, promotor prirodnih rješenja (“nature-based solutions”), točnije modela i metoda revitalizacije koje rijekama dozvoljavaju povratak u prirodno, stabilno stanje, ističe da se rijeke, umjesto da ih se pokušava kontrolirati klasičnim, tehnicističko-građevinskim metodama, treba razumjeti zajedno s njihovim prirodnim procesima kako bi se njima moglo održivo upravljati.

– Lokacije koje sam vidio pokazuju da je na Rječini napravljeno puno građevinskih zahvata, od kojih dobar dio vjerojatno nije bio potreban, što me negativno impresioniralo. S druge strane, prirodna rješenja počivaju na tome da se rijekama omogući prirodni oporavak i dugoročna održivost. Cilj je omogućiti rijeci da se sama oporavi u što većoj mogućoj mjeri, prvenstveno kroz uklanjanje njenih pritisaka. Taj pristup zahtijeva razumijevanje o tome kako je zemljište utjecalo na rijeku. Tada možete shvatiti što trebate učiniti kako biste ponovno pokrenuli prirodne procese i jednostavno pustili rijeku da “odradi svoje”, bez nužnosti za stalnim, periodičkim intervencijama, govori Moir.

ZAKONSKA REGULATIVA

Škotski stručnjak ističe kako je, da bi rijeka “prodisala”, iz njenog korita nužno ukloniti klasične građevinske strukture poput betonskih zidova i kamenih obaloutvrda. U uvjetima iznimno sporog protoka, rijekama treba pomoći na način da se kod umjetno izravnanih tokova pospješi meandriranje, što se postiže preciznim geomorfološkim pristupom.

– Mnogo toga za što se zalažem i što radim postala je uobičajena stvar diljem Europe, a prirodna rješenja postala su osnovni način na koji ljudi u Europi i svijetu žele revitalizirati rijeke. U prilično puno zemalja, kao što je Norveška, ovaj je pristup uvršten i u zakonodavstvo, a prirodnom se trendu priključuju i mnoge tvrtke i popratna industrija koja raste, napominje.

Njegov dugogodišnji rad na revitalizaciji rijeka na sjeveru Europe, posebice u njegovoj matičnoj Škotskoj, ali i u Irskoj, Norveškoj te Islandu, doprinio je razvoju znanosti koja je odavno prestala biti eksperimentalna, stasavši u strogi, egzaktni pristup koji sa zadanim intervencijama donosi očekivane, lako predvidljive rezultate. On se zasniva, ističe naš sugovornik, na striktnim hidrauličkim modeliranjima, modeliranjima pronosa sedimenata i brojnim popratnim izračunima kojima se regulatornim tijelima, među ostalim, dokazuje da predloženi zahvati neće povećati rizik od poplava.

Foto Dean Miculinić

– Ako procjene i preliminarne radove obavite kako treba, to će uvijek funkcionirati na način na koji očekujete. Bitno je istaknuti da ono što kod rijeka želimo jest postići veću raznolikost, bilo u tipovima protoka, sedimentu i vegetaciji jer one donose bolju bioraznolikost i za životinjska staništa. Regulirana, ravna korita zadnja su stvar koju želimo postići, rijekama treba ukloniti ograničenja i pustiti ih da same naprave što veći dio svog dizajna. Rijeka je najbolji arhitekt vlastitog oblika, pojašnjava Hamish Moir, dodajući kako čovjek ponekad ipak treba dati mali poticaj u pravom smjeru.

Kao primjer spominje projekt na rječici Eddleston Water, pritoci poveće rijeke Tweed u Škotskoj, čije je korito prije 200 godina izravnano za potrebe navodnjavanja, što je ostavilo snažne negativne efekte poput povećanog rizika od poplave.

– Znali smo da Eddleston Water nema sposobnost potrebnu da se sama oporavi, pa smo tu sposobnost izgradili. Mogli smo uočiti meandrirajući obrazac na starim kartama i novo smo korito vodili po njemu. Rijeku smo vratili u nešto blisko njezinom starom koritu i ona se razvila kroz nova močvarna područja te usporila svoju brzinu i brzinu utjecaja bujičnih voda. To je bio pravi uspjeh i privukao je veliku pozornost u medijima i lokalnoj zajednici. Bilo je dobro vidjeti kako se javno mišljenje mijenja, a odjednom su i poljoprivrednici i građevinari zaželjeli dio tog kolača, opisuje Moir.

On izdvaja kako su pomaci u škotskoj zakonskoj regulativi koji su doprinijeli riječnoj revitalizaciji pogurali potencijalne izvođače radova na prilagodbu i razvoj pratećih tehnika i vještina. Napominje i kako na rezultate same revitalizacije toka nakon zahvata ne treba dugo čekati, jer se oni u slučaju regularnog godišnjeg života rijeka mogu vidjeti već kod prvog većeg poplavljivanja korita.

ZAŠTITA OD POPLAVA

Škotski stručnjak navodi kako je jedna od ključnih stvari kod primjene prirodnih rješenja revitalizacije ta da ove metode, materijali i rad, ne zahtijevaju velika financijska ulaganja i skupe materijale. Od takvog bi pristupa koristi mogla imati i Rječina, koja bi zbog svoje bujične prirode trebala imati mogućnost prekoobalnog razlijevanja na kontroliranom području, što bi, osim usporavanja toka vode i posrednih smanjenja poplavnih rizika, osiguralo dulje zadržavanje vode na određenim mjestima te stabilnije i postojanije uvjete za preživljavanje riječnih životinja.

Foto Dean Miculinić

– Davanje rijeci prostora najveća je i temeljna stvar koju generalno možete učiniti u okruženjima gdje se zemlja u prošlosti obrađivala do samog ruba rijeke, što je rezultiralo stiskanjem rijeka. Čak i prostor od samo deset metara sa svake strane obale, koji bi tvorio svojevrsnu tampon zonu, dalo bi joj mogućnost da prirodnije teče. Zemljoposjednicima često savjetujemo da dozvole takvo prelijevanje, jer će rijeka napraviti svoje, a u budućnosti taj dio terena neće imati nikakvih problema s drenažom. Zato je važno rijeku promatrati ne samo kao njeno korito, rijeka je i njena obalna zona, pa na neki način i cijela njena dolina. Obalne su zone žarište bioraznolikosti, a za rijeke je vrlo važno imati prirodnu obalnu zonu s autohtonim vrstama, govori Hamish Moir.

Iako je u Rječinu kroz proteklih 20-tak godina usipano puno materijala, građevinskih struktura i novaca, postignuto očito nije bilo u skladu s planiranim, kaže geomorfolog. Ako je cilj izvršenih radova bio spriječiti poplavljivanje naseljenih područja, ubrzanjem toka rijeke kroz betonizaciju korita postiglo se suprotno jer se time povećala energija vode, umjesto da se ona smanji. Također, povećanje količine energije vode povećava i sedimentaciju i eroziju, objašnjava.

– Istovremeno na nekim je mjestima, kao što je na Studenskom polju, iznad velikog klizišta u Duboki jarak, najveći pritok Rječine, bujični potok umjetno gurnut prema jednoj strani polja. Tamo se nalazi ogroman nasip koji usmjerava vodu u Duboki jarak, pa ona ne može doći do poplavne doline kako bi otišla u krška područja, tj. prirodni ponor. Usmjeravanje vode u podzemlje stvarno bi ublažilo poplave, što je očita stvar, i nisam siguran zašto je taj nasip građen. Nema pravog razloga da se bujica prisiljava u to usko korito, pa da sva voda pada niz strmi preljev, što potiče klizišta, a što potom nizvodno uzrokuje sve probleme sa sedimentacijom. Mislim da je puno prirodnih procesa značajno narušeno zbog inženjerskih struktura, betona i kamena, ali i zbog načina na koji se upravlja protokom. Protokom se upravlja na način koji nije idealan, zbog čega se događa da Rječina potpuno presuši. Omogućavanje da ona prođe kroz prirodni oporavak bit će duži proces koji iziskuje ulaganja, ocjenjuje.

Upravo odroni u Duboki jarak predstavljaju kronični problem cijelog toka Rječine koja se sa svom silom nanosa jednostavno ne može boriti. Ljetošnji pilot-projekt revitalizacije Črnog vira tek je saniranje posljedice ove velike štete nastale neprirodnim unosom koji mora biti saniran na svom “izvorištu”. Klizišta i erozija obala su prirodne pojave, ističe Moir, no u ovom slučaju oni su potaknuti izgrađenim strukturama.

– Imam iskustva u radu s projektiranjem hidrotehničkih građevina i prelijeva na branama, sile koje djeluju na tom mjestu jednostavno su nevjerojatne, one pomiču gromade veličine automobila, potkopavaju padine i urušavaju ih. To je najvažnija i najhitnija stvar s kojom se treba pozabaviti, a uz malo inženjeringa, to se može izvršiti, navodi.

Foto Dean Miculinić

OČUVANJE RAVNOTEŽE

Važeća EU Strategija za bioraznolikost propisala je kako se do 2030. godine na području Europske unije mora revitalizirati najmanje 25.000 kilometara rijeka, primarno uklanjanjem brana i prepreka te obnovom prirodnih poplavnih područja. U Hrvatskoj postoji nekoliko primjera njene primjene, od kojih je najznačajnije ono na Dravi, no stanje hrvatskih rijeka općenito se nikako može smatrati zadovoljavajućim po pitanjima održivosti i ekologije.

Ukoliko Hrvatska želi ispoštovati europske direktive, uključujući važnu Okvirnu direktivu o vodama čiji je glavni cilj postizanje “dobrog stanja” za rijeke, jezera i podzemne vode do prosinca 2027. godine, Moir smatra kako bi Rječina trebala poslužiti kao dobar pilot-projekt, odnosno studija slučaja čiji će se rezultati revitalizacije moći primjenjivati na usporedive rijeke visoke energije.

– Na opisanom primjeru u Eddleston Wateru velik dio našeg posla bio je usmjeren na prirodno upravljanje poplavama. To je, kao i Rječina, prilično mali, zaseban slijev gdje smo mogli raditi na cijelom području i vidjeti što se može učiniti, a takve vrste malih studija slučaja pokazale su se kao stvarno dobar način za učenje i širenje znanja. Zaključci se sada primjenjuju na mnogo većim razinama jer su ovi projekti pokazali korist, sve se odvija na postupan, ali brz način i unutar pet godina se može učiniti prilično puno, optimističan je Hamish Moir.

U međuvremenu, nadležne institucije koje upravljaju Rječinom moraju osigurati tzv. ekološki prihvatljiv protok, odnosno vodotoku Rječine priskrbiti minimalnu količinu vode kako bi se sačuvala njena prirodna, biljna i životinjska ravnoteža dok revitalizacije ne krene, kaže.

Arhiva NL

– Ljude treba uvjeravati da se odmaknu od onog funkcioniranja kojeg poznaju, ali kada se uključe u projekte revitalizacije, nitko od njih ne zažali. Mnogi od građevinskih zahvata na Rječini napravljeni su u posljednjih 30 godina i njihovi učinci još nisu u potpunosti vidljivi, a rijeka im se još uvijek prilagođava. Zato će se, ako se ti problemi riješe čim prije, moći ublažiti najgori učinci učinjenog. Mnoge škotske rijeke su se kroz period od 150 do 200 godina prilagodile građevinskim zahvatima i na njima treba učiniti mnogo više kako bi ih se oživjelo. Ali za Rječinu, koja se još uvijek nalazi u razdoblju prilagodbe, ta se negativna putanja može jednostavnije zaustaviti i preokrenuti, zaključuje Hamish Moir.

VIŠEGODIŠNJE ISKUSTVO RIJEČNE REVITALIZACIJE

Hamish Moir ugledni je riječni geomorfolog koji iza sebe ima bogat i raznolik akademski put. Svoje je obrazovanje započeo preddiplomskim studijem fizičke geografije, nastavio diplomskim studijem građevinarstva, a potom je uspješno stekao doktoratom na geomorfologiji na Sveučilištu u Aberdeenu.

Nakon višegodišnjeg akademskog rada u Škotskoj, ključna prekretnica u njegovoj karijeri dogodila se tijekom istraživačkog rada na Sveučilištu Kalifornija u Davisu, gdje se dublje zainteresirao za revitalizaciju rijeka i pripadajuću znanost koja se primjenjivala na toku kalifornijske rijeke Yuba. Potaknut tim iskustvom, Moir je 2009. godine u Škotskoj, zajedno s poslovnim partnerom i ekološkim stručnjakom Chrisom Bowlesom, osnovao specijaliziranu projektantsku tvrtku CBEC. U suradnji sa škotskom državnom Agencijom za zaštitu okoliša (SEPA), tvrtka je provela nekoliko pionirskih projekata obnove vodotoka, a primjenjujući prirodni pristup, Moir je kroz posljednjih 17 godina aktivno sudjelovao u brojnim projektima revitalizacije europskih rijeka.

Nakon početnih i uspješnih zahvata na manjim rijekama, njegov se rad proširio na većinu ključnih riječnih tokova u Velikoj Britaniji.

Dolazak ovog istaknutog škotskog stručnjaka u Rijeku crowdfundingom je osigurala udruga Spasimo Ričinu, čiji se čelnik Renato Juretić nada da bi se Moirovo međunarodno iskustvo u revitalizaciji rijeka moglo primijeniti i u Hrvatskoj.