Bliži se 70. pulski filmski festival, a čast da ga otvori dobio je igrani film »Hotel Pula« u režiji Andreja Korovljeva. Nastao djelomično prema romanu »Pula« Vladimira Stojsavljevića Vakija, film je priča o Mahiru, koji je zbog rata 1990-ih iz Bosne došao u Puli i živi u Hotelu Pula, i mladoj Puljanki, no priča filma je puno dublja i aktualnija. Film je u cijelosti sniman u Puli, a glavne uloge Mahira i Nike tumače Ermin Bravo i Nika Grbelja. Film je nastao u produkciji Kinematografa iz Pule, a u filmu se pojavljuju i neki dobro poznati pulski glumci, profesionalci ili amateri, u većim ili manjim ulogama poput Petre Blašković, Nike Ivančić, Luke Juričića, Romine Vitasović, Louisa Abdelhanija, Đoleta Macole, Hassana Abdelghanija ili Olivere Jović…

Kako je bilo raditi na filmu u svom rodnom gradu i što se o ovoj pričo još može otkriti ispričao nam je redatelj Andrej Korovljev, čiji je filmski rad publika mogla upoznati npr. kroz dokumentarce »Godine hrđe« ili »Tusta«. Ovo mu je prvi igrani film.

Vaš film o Puli otvara filmski festival u vašem rodnom gradu. Ne pitam vas jeste li, nego koliko ste uzbuđeni?

– Ne znam postoji li mjerna jedinica koja može opisati tu vrstu uzbuđenja i treme. Dugogodišnjim radom na predstavljanju i promocijama svojih projekata naučio sam kontrolirati emocije, no Pula je uvijek posebna priča. Najteže je pred svojom publikom; svirao ti u bendu, radio kazališnu predstavu, izložbu ili film, domaći teren je ultimativni test. Puležani su vrlo kritični, inteligentni i emotivni, takvu publiku ne možeš prevariti, ili jesi ili nisi. Nakon projekcije u Areni bit će gladijatorski – ili palac gore ili dolje. Nadam se da će mi publika poštedjeti život.

Foto PETER UHAN

Trema neviđenih razmjera

Razmišljate li o tome kako će Puležani prihvatiti vaš film, s obzirom na to da zacijelo neki već sada imaju velika očekivanja?

– Još mi je vrlo živ osjećaj koji me obuzimao kada smo imali projekciju »Tuste« u Areni. I tada su očekivanja bila velika. S Tustom sam do te projekcije prošao premijere po cijeloj bivšoj državi: Beograd, Novi Sad, Skoplje, Sarajevo, Podgorica, Ljubljana… i nekako se već naviknuo na izvrsne, čak i euforične reakcije tisuća gledatelja. Za kraj tog maratona posljednja stanica bila je Arena i tu sam se vratio na sam početak, kao da nikada nisam nikome pokazao film. Uhvatila me trema neviđenih razmjera, osjećaj koji ne možeš racionalno kontrolirati. Kada je film završio i kada se gromoglasan aplauz prolomio osjećao sam se kao da sam se ponovno rodio. Ovih dana spašava me radni »mode«, u kojem sam 0 – 24 kako intenzivno radimo na pripremama. Ne stignem previše promišljati ishode i to je dobro, jer mogu raditi i spavati.

Što mislite da će ljude više uznemiriti: priča Mahirovog prijatelja na početku ili odnos starijeg čovjeka i tinejdžerke?

– Dok smo pisali scenarij, a vjerujem i kada je Vaki pisao roman, nije nam bilo ni u primisli uznemiriti ljude. Svaki element ove priče ima svoju duboko promišljenu dramaturšku i emotivnu svrhu. Ništa nije postavljeno da bi šokiralo, ja prezirem trivijalne trikove bez pokrića koji ne služe ničem nego bagateliziranju teme kojom se baviš u filmu. Siguran sam da Nabokov nije pisao »Lolitu« da bi provocirao, već svrhovito izložio svekoliku kompleksnost osjećaja ljudskog bića. Naravno da sam strahovao od recepcije takvog »edgy« odnosa dvaje glavnih likova u našem filmu. Imali smo podosta testnih projekcija i nitko nije imao problem s njihovim odnosom, dapače reakcije na njegovu slojevitost i kompleksnost bile su tople i pohvalne. Mislim da su jaki likovi i maestralni glumci koji su ih utjelovili, organski proizveli kemiju čiste ljubavi te da se gledatelj s lakoćom može identificirati i staviti u njihovu kožu. Bez takve iskrenosti i vjerodostojnosti, emotivnog realizma koji smo ganjali, priča je mogla imati drugi prizvuk, ali onda bi to bio sasvim neki drugi film. Što se tiče cimerove priče na početku filma htjeli smo izbjeći bilo kakvo grafičko i vizualno prikazivanje rata poput arhivskih snimaka, televizijskih reportaža i sl. Cilj nam je bio u da u jednom razgovoru, monologu, kroz osobnu ratnu traumu opišemo svu surovost, bestijalnost, brutalnost i besmisao onoga što se dogodilo na ovim prostorima, a i u svakom ratu ako gledamo širu sliku.

Golem posao

Film se ne drži čvrsto priče u Stojsavljevićevom romanu. Pretpostavljam da ste zato i promijenili naslov iz »Pula« u »Hotel Pula«, no kako je Stojsavljević reagirao na promjene?

– Nemoguće je napraviti čistu adaptaciju romana »Pula«, barem ja tako mislim. Stojsavljevićev tekst je fenomenalan, no ta ingenioznost proizlazi iz pisane riječi koja savršeno funkcionira na papiru, ali ne i u vizualnom mediju poput filma. U romanu pisac tematizira mitove, povijesna razdoblja koja su oblikovala grad i njegov duh, puno je tu unutarnjih stanja likova i kompleksnih promišljanja koja igraju veliku ulogu u tekstu, a te elemente je vrlo teško preoblikovati u način pripovijedanja na kojem film počiva. Tako smo odlučili izdvojiti ona sidrišta romana koja su temelj Vakijeve unikatne priče i oko njih graditi filmsku štoriju. I to je bio golem posao, dali smo roman talentiranom dramaturgu i scenaristu Ivanu Turkoviću-Krnjaku, koji nije iz Pule pa stoga nije opterećen stockholmskim sindromom emotivne vezanosti za grad poput Dijane i mene, već se mogao slobodno posvetiti likovima i dramskoj radnji. Scenarij smo razvijali više od dvije godine, što najbolje govori o tome koliko je dobar scenarij presudan za uspjelu ekranizaciju. Postoji izreka da iz dobrog scenarija možete napraviti loš film, ali ne i obratno.

Ako sam dobro shvatio, na nekoj široj razini, ovo nije samo film o Puli 1990-ih, već je na neki način i film o Puli danas?

– Volim se baviti temama koje su lokalne, ali progovaraju univerzalno, na način da ih može razumjeti i s njima se poistovjetiti netko tko s našim prostorima, povijesti i kulturom nema dodirnih točaka. Zbog toga i težim u svojim radovima baviti se ljudima, bilo stvarnima ili fikcionalnima, jer ljubav, bol, sreća, patnja, osjećaji koji su svojstveni ljudskom rodu ne poznaju barijere. Kada na taj način promišljate svoje djelovanje to nužno vodi i činjenici da filmove koje ste stvorili ne pojede vrijeme. Problemi s kojima se likovi u mojim radovima susreću, poput netolerancije, eksploatacije, izopćenosti itd. uvijek su, nažalost, prisutni u našoj zajednici. Nekada su ispod tepiha, a nekada isplivaju na površinu i tu se razotkrije zbilja od koje olako okrećemo glavu. Kao primjer prizvati ću svoj dokumentarni film »Godine hrđe« o brodogradilištu Uljanik sniman prije dvadesetak godina, a koji je i danas više nego aktualan i recentan. Zaista vjerujem da film treba biti društveno angažiran, on je moje sredstvo borbe za neko bolje sutra.

Razvoj pulske scene

Kako ste u devedesetima doživljavali ljude koji su dolazili u Pulu? Koliko ste bili u dodiru s njima?

– Ajmo biti iskreni i reći – vrlo malo ili nimalo. Da, svi smo osjećali empatiju, donirali hranu i odjeću, s jezom pričali između sebe o strahotama koje su prošli. No jesmo li te ljude iskreno pitali kako su i kakav im je život u sredini koja im je potpuno strana i daleka? Jesmo li ih prigrlili i integrirali u zajednicu kako bi im život bio podnošljiviji? Ja nisam, a bojim se da nema puno onih koji mogu iskreno potvrdno odgovoriti. Suočimo se s tim, ti ljudi su bili getoizirani, naš život i njihov »život« odvijali su se u istom gradu na paralelnim kolosijecima. Moramo osvijestiti takve stvari da bismo ubuduće bili bolji, tko zna, možda i nas nekad zadesi Mahirova sudbina.

Dio priče filma je i pulska punk scena. Što je ostalo od nje?

– Pratim pulsku glazbenu scenu i vidim da, nakon zatišja od prije desetak godina, ponovno buja i razvija se u svim smjerovima. Drago mi je da je taj korijen kreativnosti koje su posadile generacije puno prije moje opet živ i zdrav. Uzmite kao primjer Monte Paradiso festival i 31 godinu postojanja, nema boljeg argumenta koji bi potkrijepio onu staru »punk’s not dead«. Eto i mlade snage pulske HC scene Fried Brain sviraju i glume u nekoliko scena u filmu »Hotel Pula«.

Neke scene snimili ste u legendarnom HP klubu, koji će uskoro biti preuređen i prenamijenjen, dok je klub Uljanik definitivno zatvoren. Što osjećate kada razmišljate o tome?

– Žal i nostalgiju za HP-om, s druge strane bijes što se tiče kluba Uljanik. Svjestan sam da kapital ne poznaje tradicijske sentimente, kulturne vrijednosti, generacijske simbole, ali da oni koji su izabrani da budu njihovi čuvari za njih ne mare, e za to nemam toleranciju. Iako nisam u Puli tokom cijele godine, emotivno proživljavam svaki posrtaj svoga grada pred naletom kapitala i mas-turizma. Već sad imam osjećaj da su žitelji Pule getoizirani u svom gradu i da će se skoro zateći u Mahirovim cipelama. Jesmo li zaista potpisali kapitulaciju i dopustili da nas isprate s pjesmom »Raiders on the Storm« s kojom su se nekada završavale večeri u Uljaniku, hoće li Rojc biti sljedeći? Strah me i pomisliti.

Kreativna oaza

Kako ste vi proživjeli to razdoblje, to »zlatno doba« pulske alternativne scene? Vidim da ste sebi dali jednu malu ulogu i pretpostavljam da to nije samo zbog uštede na statistima?

– To vrijeme pamtim po fenomenalnim improviziranim koncertima (npr. Uljanik u podne), prvim techno partyjima, prisilnim mobilizacijama, ratnom ozračju i neizvjesnosti, ali i mladalačkoj neobuzdanoj slobodi u isto vrijeme, po gomili dobre muzike i bendova, po iskrenim druženjima i ljubavima… Pula je bila kreativna oaza, u takvoj sredini najgora vremena imaju tendenciju da stvaraju najbolje stvari. A glede mog pojavljivanja ispred kamere, nisam si mogao dati cameo ulogu mladog punkera, jer nisam više mlad pa sam odabrao onu nadrkanog redara. Kažu da sam je autentično odigrao, hahaha.

Što nakon »Hotela Pule«?

– Čim film krene u svoj festivalski i distribucijski kinoživot, ja simultano krećem u novu avanturu. Nešto što još nisam isprobao. Radi se o žanrovskoj kriminalističkoj seriji, podosta pomaknutoj i začudnoj. Dobili smo financijski vjetar u leđa od domaćih i inozemnih filmskih fondova koji su je prepoznali, tako da od jeseni krećemo u akciju. Naravno, i ovaj put u puležanskom timu. Uz mene kao autora i scenariste tu je naravno i Dijana Cetina Mlađenović kao producentica i Marijana Veljović kao koscenaristica serije, koja nosi radni naslov »Mrtvi kut«.