Ovogodišnje je okruglo sedamdeseto izdanje Pulskog filmskog festivala po mnogočemu posebno, a svakako i po činjenici da festival ove godine i zatvara i otvara film o gradu Puli, koji je je već više od pola stoljeća domaćin festivalu. Projekcija dugoiščekivanog filma Andreja Korovljeva »Hotel Pula« u produkciji Kinematografa označila je početak festivala, a sve karte koje su bile dostupne za prodaju, očekivano su rasprodane.

Ne čudi, jer mnogi su htjeli vidjeti film čija je radnja smještena u Puli devedesetih godina, a oslanja se na uspješan i obimom nevelik roman »Pula« Vladimira Stojsavljevića iz 2009. godine, koji donosi priču o ljubavi srednjoškolke i od nje znatno starijeg bosanskohercegovačkog izbjeglice.

Roman, jasno je, donosi puno kompleksniju priču koja je isprepletena onim osobnim i obiteljskim u većoj mjeri, a film pak ne ide toliko u dubinu i ne oslanja se u potpunosti na roman, već na samu ideju filma, a uključuje dvoje glavnih likova te neke motive, dok ostale detalje i motive očekivano ipak izostavlja.

Pogled s balkona

Radnja filma donosi priču o Mahiru, bosanskohercegovačkome izbjeglici koji po svršetku rata, dakle 1995. godine, boravi u Puli, točnije u Hotelu Pula koji je izbjeglički centar. Njegova je soba simbolično, kao i njegovo unutarnje stanje, u polumraku, prozori su oblijepljeni novinskim papirima, a dani, čini se, samo prolaze, pa i sam kaže da radi – ništa.

Njegovu će životnu monotonost prekinuti samo jedan pogled s hotelskog balkona, a potom i neočekivan susret s Lunom. Koliko ga je taj pogled zaintrigirao, a kasnije i susret s puno mlađom djevojkom na plaži, jasno pokazuje i njegov opetovani dolazak na zabavu na kojoj je i ona.

Mahir, ratni izbjeglica, živi pod opsjenom prošlosti koja mu u nekoj mjeri ne dozvoljava da u potpunosti krene naprijed, jer svaki spomen prošlih događaja prisjeća ga na nešto bolno, što u potpunosti ne otkrivamo. S druge strane, Luna (u Stojsavljevićevom romanu Una), djevojka srednjoškolske dobi, otvorena je, vedra, a u njoj se nazire i buntovna narav, koju prije svega potvrđuje pripadnost »underground« i/ili alternativnoj sceni, no i činjenica da i njezin život na neki način može osvježiti (jedino) nešto što izlazi iz okvira očekivanog, pa na početku filma momka njezine dobi te iste subkulturne pozadine stoga ona zamjenjuje starijim Mahirom, koji odskače od svijeta u kojem se ona kreće.

Isti joj momak u sceni kad ona prvi put ugleda Mahira na balkonu u vrlo humornom tonu pod utjecajem alkohola govori da mu stalno njezino ime prolazi glavom, čak i dok piša, a u toj se sceni vidi i njezina nezainteresiranost za njega.

Uz taj trenutak, humornih trenutaka ima nekoliko i ravnomjerno su raspoređeni, a proizlaze većinom iz onih dijaloga koji se vezuju za Lunine vršnjake, najviše njezinu najbolju prijateljicu, onaj tip prijateljice/prijatelja koja/i uvijek kaže iskreno što misli, no na svoj način, tako da finalna poruka poprima pozitivno humorno ozračje.

Elektrin kompleks

Moguće je da su se i Luna i Mahir sudbinski spojili, no oboje nose teret života; Luna zbog toga što živi s majkom koja pije i s maloljetnim bratom, no bez oca, a Mahir zbog događaja iz prošlosti koji su ga traumatski obilježili. S druge strane, i Mahir joj u jednome dijelu daje do znanja da joj po godinama može otac biti, na što ona odgovara da baš zato jest – zanimljivo.

Činjenica da je privlači stariji muškarac rastvara prostor za shvaćanje tog trenutka/situacije/odnosa kao onoga u kojem prepoznajemo moguće postojanje Elektrinog kompleksa, jer Luni nedvojbeno nedostaje muške ljubavi, očinske. Ipak, bez obzira na generacijsku razliku, njihova avantura započinje.

Oba lika, i Lune i Mahira, ocrtana su dostatno za razumijevanje njihovih postupaka. Uz glavne likove, tu su i drugi likovi poput Lunine majke, prijateljice, njezina brata, kao i Mahirova sustanara ili pak intencijski misteriozne sustanarke koja ga iz nekih razloga podsjeća na bolan trenutak iz prošlosti, a moguće i neko djelovanje koje u njemu izaziva tugu.

Svi ti likovi potpomažu (d)ocrtavanju ljubavne, obiteljske, osobne, no i kolektivne skice. S obzirom na radnju, film »Hotel »Pula«, koji je linearne naracije, žanrovski možemo odrediti kao dramu s pokojom iskrom humora.

Sam početak filma svojevrstan je prolog za razumijevanje Mahirove prošlosti i događaja u Brčkome, od kojih je ona tamna strana povijesti zadobila svoj danak, pa tako on u formi »off« naratora daje kratak uvid u ono što je obilježilo ne samo njega, već i ostale stanovnike Hotela Pula.

Njegov je monolog stoga svojevrstan hod u prošlost jednako kao što i kretnje kamere u hotelu označavaju hod po prošlosti kolektiva, prikazujući tako pojedince, na prozorima, dok sjede, grupno, prolazeći njihovim licima koja su obilježena traumatskim prošlim, tragedijom, izbjeglištvom i neuklapanjem u novu sredinu s ciljem njihova početnoga/dodatnoga markiranja.

Jer koliko god su oni kolektiv Hotela Pula, zatvorena zajednica, u Puli su oni i dalje manjinska skupina, oni marginalizirani koji su označeni samo izbjeglištvom, pa je odnos okoline prema njima, simboliziran Mahirovim likom, dvojak; dok ima onih u čijim se nastupima vidi poratna stereotipizacija i generaliziranje, tu je i alternativni tinejdžerski dio društva koji prihvaća – sve i svakoga.

Mreža grada

Iako postoji nekoliko trenutaka u filmu koji moguće nisu na prvu jasno motivski razloženi, poput odvođenja izbjeglica ili Lunina dolaska u Mahirovu sobu, ipak se može naslutiti njihova pozadinska uzročna povezanost. Tematski i idejno, film se pozicionirao na sjecištu osobnog, ljubavnog, kolektivnog i traumatskog, a u suodnosu su nekad i sad, prošlost i sadašnjost, s naznakama budućnosti.

Fotografija (Stanko Herceg) ostavlja dojam sivila, prigušenosti i u suglasju je sa samom idejom i temom filma, a posebice se ističu prikazi grada u dijelu gdje se vide dizalice brodogradilišta, romantičarsko-buntovni dio na krovu hotela, koji u zametcima podsjeća na Rihannin spot »We Found Love«, zatim scena Lune i prijateljice na vidikovcu ponad grada, kao i svi ostali trenuci koji nepretenciozno topografski crtaju mrežu grada.

A grad je pokazao da jest filmičan. Naime vidjeti film čija je cjelovita radnja smještena u Puli osvježenje je u domaćoj produkciji te ujedno i dobar znak da trebamo još i više filmski tematizirati geografski što raznovrsnije točke naše zemlje. Montaža (Ivana Fumić) je također dobra, a posebice su ističu montažni prijelazi/pretapanja u scenama zabave, s jedne strane one rock ravni, a s druge one elektronske. Dijalozi su razvedeni, logičnoga slijeda, a u odnosu Mahir – Luna nikad previše zasićeni, kao i u samome romanu.

Glumačke kreacije su izvrsne, posebno se ističe Nika Grbelja, koja je donijela lik Lune vrlo sugestivno, nikad ne naglašavajući pretjerano emociju ili stanje, već nerijetko koristeći pogled/oči kao uputu u njezino trenutno emocionalno stanje. U ulozi izbjeglice Mahira Ermin Bravo također je bio izvrstan, portretirajući svoj lik vrlo sugestivno, modusom »manje je više«, a posebno je dobra emotivna scena na krevetu pri kraju filma u kojoj jasno pokazuje moć prošlosti i traumatskog obilježavanja koje traje tijekom životnoga vijeka, a za neke, nažalost, nikad ne prestaje. Također valjda istaknuti jednako dobru Petru B. Blašković kao Luninu majku te Niku Ivančić kao Luninu najbolju prijateljicu.

Kao i Stojsavljevićev roman, i film »Hotel Pula« Andreja Korovljeva odiše minimalizmom, a s obzirom na prošla ratna događanja koja traumatski obilježavaju cijeli kolektiv hotela nikad ne zadobiva naličje patetičnoga i/ili doslovnoga, već više naginje onom sugestivnom.

Film je, dakle, zanimljiv prikaz Pule devedesetih godina, suživota grada i subkulturne scene, kao i manjinske izbjegličke skupine, interpoliranje prošlosti i sadašnjosti, starog i novog života, konotiranje generacijskog ljubavnog jaza u poratnim godinama, istovremeno implicirajući i odnos onog osobnog i kolektivnog.