BERLIN – Natjecateljski program ovogodišnjeg Berlinalea sakupio je 19 filmova, a među igranim filmovima mjesto su našla i dva animirana i jedan dokumentarni film. Filmove koje smo vidjeli vrlo su impresivni i žiri je zasigurno imao težak posao da među ovoliko kvalitetnih filmova izabere pobjednika.

Njemica Margarethe von Trotta je za svoj najnoviji film, »Ingeborg Bachmann – Reise in die Wüste« (»Ingeborg Bachmann – Putovanje u pustinju«), još jednom uspjela pronaći fascinantnu ženu i snimiti biografski film u svom jedinstvenom stilu. Ingeborg Bachmann je bila izuzetna žena, pjesnikinja i prevoditeljica, a Von Trotta se u filmu usredotočila na period njezinog života u kojem je bila u vezi sa švicarskim književnikom i dramaturgom Maxom Frischem. Kad je on prekinuo njihovu vezu, Bachmann je to vrlo teško psihički proživljavala, a boravak u pustinji pomogao joj je da se oslobodi njegovog tereta i opet pronađe samu sebe. Odabir glumice Vicky Krieps za glavnu ulogu također je bio pravi pogodak i ona naprosto briljira kao Ingeborg Bachmann. »Kao mlada čitala sam njezine pjesme i bila sam šokirana njezinom smrću u Rimu, ali nikada nisam razmišljala da o njoj napravim film. Prijedlog sam dobila od producentice filma i ustvari me zaintrigirala činjenica da iako su Bachmann i Frisch bili u vezi četiri godine, ne postoji nijedna njihova zajednička fotografija«, rekla je Von Trotta.

Usamljenost i kriza muževnosti

Kineski film »Bai Ta Zhi Guang« (»Toranj bez sjene«) redatelja Zhang Lua je melankolična i vrlo poetična priča o dvije usamljene duše u velikoj metropoli koje se igrom slučaja sreću i iako se ne radi o ljubavnom odnosu, oni utječu jedno na drugo. Ona je mlada i razigrana fotografkinja, on je srednjih godina, piše o hrani i tako je dobar i ljubazan da je to bio razlog zbog kojeg je propao i njegov brak. Toranj iz naslova filma, kako nam je objasnio redatelj Zhang Lu, je ustvari budistički hram, najčudnovatija građevina u centru Pekinga. U ovom ogromnom gradu u kojem su sve ulice pod pravim kutom, a zgrade su četvrtaste, sive ili crvene, Bijeli toranj strši u panorami grada, a njemu je poslužio kao metafora za dezorijentaciju i emocionalnu nelagodu u kojoj se glavni lik nalazi, i u gradu u kojem je odrastao i posebno unutar sebe gdje ne može pronaći pravi put i način da nešto postigne ili promijeni.

»Manodrome« je film južnoafričkog redatelja i scenarista Johna Trengovea u kojem se on bavi toksičnom muškosti i općenito krizom muževnosti. Glavni lik Ralphie (Jesse Eisenberg) je vrlo problematična osoba, vulkan koji bi svakog trenutka mogao eksplodirati. Vozi Uber, sve slobodno vrijeme provodi u teretani u bildanju mišića, djevojka mu je trudna i uskoro bi trebao postati otac, a novčani problemi i njegova unutarnja borba s osobnim identitetom i seksualnošću vodi ga postupno prema sekti koju vodi Adrien Brody, u kojoj grupa muškaraca živi kao obitelj očeva i sinova. »Kada sam prije nekoliko godina pročitao izvrsnu knjigu ‘Kill All Normies’ Angele Nagle, otkrio sam da na internetu postoje raznolike muške zajednice koje su uglavnom usmjerene protiv žena. Tema me vrlo zaintrigirala, no nisam želio napraviti dokumentarni film, već sam napisao priču stvorivši jednu takvu realnu zajednicu«, rekao nam je redatelj John Trengov o tome kako je došao na ideju za ovaj film.

Uloga Leona Lučeva

»Disco Boy« je prvi igrani film talijanskog redatelja Giacoma Abbruzzesea koji živi i radi u Parizu. Ovaj vrlo kompleksan film počinje bijegom glavnog lika Alekseja iz Bjelorusije. U Francuskoj se priključuje Legiji stranaca, koja i onima bez dokumenata garantira francusku putovnicu nakon odsluženja petogodišnje službe. Zatim po zadataku odlazi u Deltu Nigera osloboditi radnike naftne kompanije koje su kidnapirali ekološki aktivisti i sve završava plesom u pariškom disku. Zanimljivost filma je vrlo internacionalna glumačka ekipa i gotovo nitko od glumca ne govori svoj materinski jezik. Alekseja glumi Nijemac Franz Rogovski, a jednu od zapaženijih uloga u filmu ima i naš glumac Leon Lučev.

»The Survival of Kindness« (»Opstanak ljubaznosti«) australskog redatelja Rolfa de Heera je s jedne strane apokaliptična i distopijska priča, a s druge alegorija na rasizam i kolonijalizam. Glavni lik je Aboridžinka, ostavljena u kavezu usred pustinje, no njezina volja za životom i slobodom je neuništiva. Radnja filma nastala je pod utjecajem pravila i »ludila« koji su vladali za vrijeme kovida i pokreta Black Lives Matter. U filmu nema suvislih dijaloga, a ako se i dogodi da netko nešto kaže jezik je izmišljen pa se ni protagonisti filma međusobno ne razumiju.

A najljepši film koji smo vidjeli na Berlinaleu je »Past Lives« (»Prošli životi«) u režiji Celine Song. Nora i Hae Sung su kao djeca bili nerazdvojni, a rastali su se kad im je bilo dvanaest godina jer je Norina obitelj emigrirala iz Južne Koreje. Prvi put su se našli preko interneta dvanaest godina kasnije, a drugih dvanaest godina je prošlo nakon što su se konačno sreli, kada Hae Sung dolazi u New York gdje Nora živi, sa svojim suprugom. Redateljica i scenaristica filma Celine Song je savršeno sastavila ovu emotivnu i čednu romantičnu dramu s ljubavnim trokutom, s nelagodnim situacijama u kojima protagonisti imaju neizmjerno poštovanja jedni za druge i ostavljajući u zraku vječno pitanje – što bi bilo da je bilo…?