Na ovogodišnjem, 83. Međunarodnom filmskom festivalu u Veneciji gledali smo u natjecateljskom programu francusku dramu »15/18« u režiji Cédrica Kahna. Engleski naslov filma je »A Place To Heal« (»Mjesto za iscjeljivanje«), a radnja je smještena na psihijatrijskom odjelu za adolescente jedne javne bolnice, gdje pratimo neumorno i često frustrirano medicinsko osoblje u nastojanju da saslušaju i pomognu svojim maloljetnim pacijentima te grupu tinejdžera s njihovim traumama i problemima koji izgledaju nerješivi. Grupom dominira Lucia (Malou Khebizi), koja na početku filma dolazi u bolnicu u pratnji policije i očito je da tu nije prvi put.

Malou Khebizi, koja je postala glumica sasvim slučajno, za ovu ulogu je na Mostri nagrađena nagradom »Marcello Mastroianni« kao najbolja glumačka mlada nada. Ovo je njezina druga velika uloga, nakon što je prije dvije godine na Filmskom festivalu u Cannesu osvojila sve svojom debitantskom ulogom u filmu »Diamant brut« (»Sirovi dijamant«), a nakon toga nije prestala raditi. Za prosinac je već najavljena premijera njezinog novog film »Mariage au gout d’orange« (»Vjenčanje s okusom naranče«) u režiji Christopha Honoréa, a ovog ljeta prije nego je stigla na Lido završila je snimanje filma pod naslovom »L’art et la manière« (»Stil i umjetnost«), švicarsko-francuska koprodukcija u režiji Malou Briand i Raphaëla Meyera, koji se očekuje sljedeće godine.

Malou Khebizi sreli smo u Veneciji, a na nas je ostavila dojam vrlo povučene i smirena osobe, potpuno različite od Lucije, lika kojega glumi u filmu, pa smo je odmah na početku zapitali na koji se način uspjela tako savršeno transformirati u goropadnicu koju smo gledali na filmu.

Na odjelu psihijatrije

– Najviše sam se bojala da ne pretjeram u svojoj interpretaciji i da neću vjerno prikazati taj mentalni problem. Radi se o sindromu graničnog poremećaja osobnosti koji pogađa uglavnom ženske osobe. Bojala sam se da moja gluma ne bude samo klišej pa sam prvo odlučila provesti jedan dan na odjelu hitne pomoći psihijatrijske bolnice u Parizu. I baš taj dan kada sam ja bila tamo kako bih promatrala pacijente, gotovo da i nije bilo nikoga, što je rijetkost, i sestre su mi rekle da obično nije tako mirno na njihovom odjelu, no s druge strane imala sam mnogo vremena da razgovaram s jednim liječnikom koji mi je podrobno objasnio sve o toj bolesti. Iskoristila sam mnogo toga o čemu je on govorio zajedno s izvrsno napisanim scenarijem, jer je Kahina Le Querrec, koja je uz Cédrica koscenaristica filma, provela šest mjeseci na odjelu za tinejdžersku psihijatriju pa sam doista imala dovoljno materijala da gradim svoju ulogu.

Odakle ste izvukli sav taj bijes koji ste unijeli u lik Lucije?

– To mi ustvari nije bilo teško, to sam imala u sebi. Kao tinejdžerica sam doslovno bila ljuta na cijeli svijet. Za ulogu sam sve to što je nekada bilo u meni izvukla na površinu i zatim sam sve još više intenzivirala. To je moje pravilo; pronađi u sebi tračak onoga što karakterizira lik i zatim pritisni gas do daske. Mislim da sam Luciju dobro razumjela. Sindrom graničnog poremećaja osobnosti odražava se u tome da osoba s tim sindromom ima vrlo nisku razinu tolerancije i kada prijeđe tu granicu jednostavno eksplodira. Mlada žena koja je izložena nasilju, posebno onom seksualnom, naprosto je zaronjena unutar sebe u svom bijesu i to me zaista dirnulo. Lucia je ustvari još uvijek dijete, i kao i svakom djetetu njoj je potrebna ljubav. Ako djetetu ne date ljubav, ono će je tražiti gdje god stigne, a prostitucija je jedan oblik prividne brižnosti i ljubavi. Ako ljubav ne dobivate od roditelja, tražite je izvan kuće, a izvanjski svijet je opasan za dijete; nažalost, mnogi muškarci su zainteresirani za mlade djevojčice koje se tako nađu u začaranom krugu iz kojeg je teško izaći. Mnoga djeca se nađu u neprimjerenim situacijama koje se nikada ne bi trebale dogoditi, a društvo i sistem bi ih morali više štititi.

Postoji nada

Iz svega toga što ste rekli lakše je shvatiti i njezinu opsjednutost majkom koja je na neki način potpuno ignorira.

– To je ustvari vrlo duboko pitanje. Kada imate samo jednog roditelja koji je ujedno i nasilan prema vama, no istovremeno vas odgaja i prividno vam daje neku vrstu ljubavi koja vam je neophodno potrebna i kada je to vaša majka, osoba od koje trebate najviše ljubavi, vi jednostavno ne želite vidjeti ili prihvatiti ništa negativno o njoj. Lucia odbija prihvatiti bilo kakvo negativno mišljenje o svojoj majci i pokušava sve uvjeriti da je njezina majka dobra jer bez nje ona je obično siroče.

Je li vam teško otići u ta mračna mjesta podsvijesti?

– Za mene je to kao psihoterapija. Osjećam kao da mi je svaka od tih uloga uštedjela nekoliko godina psihoterapije pa smatram te uloge vrlo ljekovitim. Mislim da bi svima bilo korisno provesti neko vrijeme na psihoterapiji ili barem u razgovoru sa psihologom jer boriti se sam s velikim problemima može biti vrlo opasno. Mislim da bi mnogi ljudi bolje živjeli kada bi bili svjesni samih sebe, njihovog odnosa sa samim sobom i njihovog ophođenja kad su s drugim ljudima. Mislim da je doista važno da stalno radimo na sebi da budemo bolje osobe, a meni u tome pomažu ovakve uloge.

Što je po vama poruka ovog filma?

– Nada. Ovaj film, ustvari, ništa ne kritizira, to je samo prikaz stanja današnjeg psihijatrijskog stanja u bolnicama, kako se, istovremeno, i liječnici i pacijenti bore sa sistemom. Mi vidimo kako im je teško na njihovom putu k iscjeljenju, s jedne strane pacijentima i s druge strane liječnicima koji se zaista trude, no u svemu ipak postoji nada. Sama činjenica da ovakav film postoji daje nadu, da postoje ljudi koji su spremni financirati jedan ovakav projekt i da postoje redatelji koji su se potrudili napraviti ovakve filmove i koji su zainteresirani za probleme mladih iako su oni sami odavno prerasli to doba. Treba mnogo truda da se scenarij pretvori u film i redatelj s velikim iskustvom, poput Cédrica, posjeduje veliku humanost odlučivši se obraditi i ekranizirati ovu temu. Za našu generaciju to je vrlo važno i ja se nadam da će se oni koji pogledaju ovaj film osjećati manje osamljeni i prepoznati se u likovima filma.

Nisam maštala o glumi

Jeste li oduvijek željeli biti glumica?

– Ne, nikada nisam ni maštala o tome. Odrasla sam u malom selu na jugu Francuske i to mi nikada nije bilo na pameti. Kad mi je bilo četrnaest godina preselili smo se u Marseille i u mom susjedstvu se održavao tečaj glume. Moj otac je to pronašao i odveo me tamo, jer sam bila vrlo sramežljiva i nisam imala mnogo prijatelja. Sada sam mu zbog toga vrlo zahvalna, iako sam tada išla na taj tečaj samo zbog zabave. Nakon što sam završila tečaj bavila sam se mnogim drugim poslovima, kod kuće sam ženama sređivala nokte, crtala sam tetovaže od kane na mladenkama za vjenčanja, radila sam u apoteci, a najviše sam, kao animatorica radila s djecom. Radila sam sve što sam mogla da bih zaradila malo novaca. A onda, nekoliko godina kasnije, jedan čovjek kojeg sam upoznala na tom tečaju poslao mi je poruku o castingu koji je bio objavljen na Facebooku i rekao da me se sjetio kada je to vidio i neka pokušam. To je bio casting za film »Diamant brut« i tako je sve počelo. Na snimanju sam bila neopisivo sretna, i ne samo sretna, već sam prvi put u životu osjetila da sam dobra u onome što radim i da to želim nastaviti raditi.

I od samog početka uspjelo vam je pronaći odgovarajuće uloge.

– Ja sam imala sreću da sam našla dobrog agenta vrlo rano na početku karijere, a također moj prvi film »Diamant brut« otvorio mi je vrata za tu vrstu filmova, što mi je zaista bilo od velike pomoći. Uvijek sam govorila mojoj agentici da zaista volim raditi takvu vrstu filmova jer to je tema koju osjećam u cijelom svom tijelu i duboko u svom srcu. Ne privlače me posebno komedije, horor ili žanrovski film, ali također sve ovisi prvenstveno o scenariju. Volim čitati scenarije i ako me pogodi u srce ja instinktivno prihvatim ulogu.

Jesu li vam roditelji potpora u izboru onoga čime se bavite?

– Zabavno je da kad sam im prvi put rekla da ću snimati film i da sam dobila glavnu ulogu, mislim da nisu ozbiljno shvatili o čemu se radi. Ali kada sam ih pozvala da dođu na festival u Cannes bili su izvan sebe. Oni su rastavljeni, ali nakon projekcije filma bili su tako bliski jedno s drugim, nisu mogli prestati plakati i bili su neizmjerno ponosni na njihovu zajedničku tvorevinu, mene. Film su nakon toga pogledali nekoliko puta, jer bi ih svaki put prevladale emocije i nisu mogli pratiti sadržaj. Roditelji me doista podupiru u ovome što radim, naročito moj otac koji je stalno uz mene, na dobar način.