Intervju

Domagoja Ivankovića gledamo u “Kumovima” u ulozi Josipa Kvasine: ‘Ne bih mogao poželjeti bolje kolege’

Marko Dobrecović

Foto: Saška A. Muntić

Foto: Saška A. Muntić

"Nevjerojatno je nekad osvrnuti se glumačkom sobom i oko sebe vidjeti ljude koji su djelićima svojih uloga meni pomogli da izgradim svoj glumački identitet", govori mladi glumac



Posljednjih mjesec dana male ekrane televizijskih prijamnika krase nove epizode “Kumova”. Popularna serija Nove TV vinula se u visine kao najgledanija domaća dramska serija, a uzbuđenja ne manjka niti u novim nastavcima. Na stranice našeg televizijskog priloga ovog smo petka priveli Josipa Kvasinu, lik kojemu je dušu i tijelo udahnuo Domagoj Ivanković. Dobrohotni Josip proživljava uzbudljive zaglavačke događaje, a šušur se nastavlja i u sljedećim nastavcima.


Sa svestranim Domagojem Ivankovićem proveli smo isto tako svestran i zanimljiv razgovor. Domagoj nam je rado pripovijedao o atmosferi na setu i kazališnom dijelu njegova posla, o mađioničarskim i klaunskim alter-egovima te još mnogočemu.


Sve se poklopilo


Serija “Kumovi” i ove jeseni uspješno brodi malim ekranima. Zašto volite glumiti u “Kumovima”? Jednom ste istaknuli da vam je to prvi veći projekt, stoga jeste li tako zamišljali glumačku svakodnevicu?


– Vrlo brzo nakon završetka akademije dobio sam poziv na audiciju za “Kumove”, tako da nisam niti planirao, a naravno niti znao da će mi život biti ispunjen snimanjima posljednje dvije godine. Više sam maštao o kazalištu i takvoj vrsti svakodnevice, ali odjednom se sve poklopilo!


U seriji koja ulazi u svoju treću sezonu utjelovljujete lik Josipa Kvasine. Kako ste se saživjeli s ulogom? Imaju li Domagoj i Josip neke zajedničke osobine i zašto?




– Ma, Josip je super lik. Na početku je dosta plošan, ali bio je veliki zadatak učiniti da i takav lik dobije sve što zaslužuje. Saživio sam se s Josipovom nježnošću, a kako sam već dvije godine u projektu, na svaki uzvik Josipe, malo se i brecnem (smijeh).


Koliko se, prema vašem subjektivnom dojmu, razlikuju sezone serije “Kumovi”? Je li se vaš lik mijenjao ili unapređivao u te dvije sezone?


– Svakako da je. Puno se odnosa i događaja u sezonama izmijenilo da bi Josip ostao isti. Sezone se razlikuju u tome što su svi likovi dobili svojih pet minuta. Mislim da je svatko dobio priliku svoj lik ugladiti i pokazati sve njegove stavove i razmišljanja te od tih likova napraviti cjelovite ljude s kojima se publika poistovjetila. Svaka sezona ima svoj poseban tempo i šarm koji je ovu seriju doveo do njenog statusa najgledanije domaće dramske serije u Hrvatskoj.



Foto: Nova TV

Dobro smo se zabavili


Što vam je tijekom snimanja sezone bila najljepša, a što najzahtjevnija sastavnica?


– Svaki posao nosi svoje lake i teške strane, ali bez obzira na najteže sastavnice, moram priznati da smo se dobro zabavili i pružili jedni drugima partnerske prilike koje smo iskoristili. Teško je prilagoditi se tempu snimanja koji nekada zna biti i fizički zahtjevno, pogotovo ako igrate i predstave navečer ili idete na gostovanja. Ne bih mogao poželjeti bolje kolege nego svoje snimajuće prijatelje, tako da je uz njih sve lako.


Kako je glumiti uz bok glumcima koji su godinama u tom poslu te uz koje ste možebitno odrasli? Pamtite li da ste Vedrana Mlikotu, Dariju Lorenci Flatz, Momčila Otaševića i druge gledali u nekim prijašnjim serijama?


– Momu sam gledao samo u serijama. Smatram da je veliki majstor i profesionalac te sam puno naučio od njega. Vedran je obilježio moje djetinjstvo u ulozi “Shreka”, tako da ga je u početku bilo teško ozbiljno shvatiti. Iako, i danas ga je isto tako teško gledati ozbiljno jer je duhovit i prije svega veliki čovjek. Dariju znam iz istraživačkih voda stare Exitove vojske koja je harala devedesetih godina alternativnom scenom i skidam joj kapu zbog toga. Kao dijete Radu Mrkšić gledao sam u kinu kao babu u filmu “Duh u močvari”. Njena uloga me i dan-danas proganja, tako da joj mogu zahvaliti na dječjim neprospavanim noćima, a kada smo bili na prvoj godini akademije, gledao sam njenu posljednju predstavu u HNK-u Osijek i otpratio Radu u dobro zasluženu penziju – hvala joj na svemu. Milana bolje zna moja baka iz nekih klasika, tako da većinom sve čujem od nje (smijeh). Nevjerojatno je nekad osvrnuti se glumačkom sobom i oko sebe vidjeti ljude koji su djelićima svojih uloga meni pomogli da izgradim svoj glumački identitet.



Duo Kvaka


Nedavno smo u “Kumovima” gledali Duo Kvaku i njihovu kreativnu uspješnicu “Prika moj”. Kako je nastao Duo Kvaka i tko je zaslužan za nastanak pjesme?


– Prvo je uslijedio poziv Jelene Gotovac, dramaturginje koja je zaslužna za taj blok epizoda. Kako smo i Lovre Kondža i ja glazbeno nadareni i glumimo, tako je u razgovoru s njom došlo do toga da smislimo nekoliko pjesama te je u mom stanu došlo do prvih stihova i melodije za pjesmu “Prika moj”. Moram spomenuti i svoju dragu koja je u našem nedostatku inspiracije pogurala Lovru i mene kojim stihom i pridonijela ovom hitu. A uz “Prika moj”, Lovre i ja napisali smo i uglazbili još hitova koje Josip i Martin izvode u “Kumovima”. Jako mi je drago vidjeti da ih je naša publika izrazito dobro prihvatila.


Iskazali ste se i na daskama kazališta Teatra Exit. Stoga, je li kazalište impulzivnije, brže i “življe” od serije, budući da u izvedbi predstave nema mjesta pogrešci?


– Kazalište je poseban organizam i različit od formata koji se snimaju. U kazalištu vrijeme nema svoje savršeno mjerilo. Igramo se sa sobom, radnjom i vremenom. Sve također ovisi i o tipu predstave i što ona od nas zahtijeva. Uostalom, mi se trudimo da nema pogreške, ali i one su ponekad dobrodošle. Bilo bi dosadno da smo savršeni.



Foto: Kristijan Cimer

Klaun doktor


Zanimljiva je pojedinost i to da ste se priključili ekipi klaunova doktora Crveni nosovi. Što vas je ponukalo da im se pridružite i na kakvim ste aktivnostima sudjelovali u sklopu Crvenih nosova? Zašto vas ispunjava ta uloga?


– Nažalost, zbog snimanja i termina u kazalištima morao sam zamrznuti svoj rad na poziciji Klauna doktora. Otkada sam čuo za organizaciju, strašno sam se zaljubio u njene norme, pravila i misije te sam joj htio pridonijeti na bilo koji način, volontirajući i naposljetku pristupu audicijama. Radio sam u klaun-vizitama u bolnicama na dječjim odjelima i u stacionarima staračkih domova, gdje smo donosili smijeh najpotrebitijima. Crveni nosovi imaju poseban petogodišnji program verifikacije klaunova kroz konstantne obuke, seminare i radionice gdje gradiš svog klauna i upoznaješ sebe i svoje kutke osobnosti u koje ne zalaziš često. Klaun zahtijeva potpunu predanost, iskrenost i bivanje za koje nažalost nisam imao vremena, ali mi je drago da sam sekundu svog života posvetio klauneriji. Klauneriju ne mislim napustiti, a Nosovima veliko hvala na prilici da budem dio organizacije i malčice upoznam doktora Ćebu u sebi.


Shodno tome, imate i mađioničarske talente. Kako ste se počeli zanimati za tu aktivnost te kada je osmišljen Magic Dodo?


– Magic Dodo rođen je 17. listopada 2006. godine, kada sam dobio knjigu “Kako postati mađioničar”. Budući da me zanimao iluzionizam, roditelji su mi nabavili prvu knjigu i prve DVD-e Luke Vidovića te sam preko njih radio svoje rekvizite od kartona, papira i s kartonskom kutijom sam išao po rođendanima i izvodio trikove. Danas imam puno opreme i profesionalnih rekvizita i pokušavam svakim danom učiti i usavršavati nove trikove i osmišljavati rutine. Trenutačno radim na stand up mađioničarskoj predstavi za odrasle, pripreme idu super, ali se još bojim stati pred publiku. Trenutačno radim po dječjim rođendanima i iza sebe imam nebrojeno puno nastupa. Dobrih, loših, neuspjelih, fantastičnih, velikih i malih. Trikovima prvenstveno zabavljam druge ljude kroz koje tražim lice onog malog mene iz 2006. godine koji bi sigurno bio ponosan na to što danas zna. Znam što su trikovi i kazalište učinili za mene u nekoj formativnoj dobi i želim drugima omogućiti to isto.



Društvene igre


Tko vam je tijekom karijere dao najbolji savjet? Kako je on glasio?


– Uz hrpu parafraziranja, ne mogu odabrati najbolji, nego spomenuti par komada. Saša Anočić: “Neka ljudi u publici stišću grlo i plaču, ne moraš ti.” Profesor lutkarstva Hrvoje Seršić: “Gdje je ta granica kada ljudi plaćaju 10 kuna više za predstavu, napravi to.” Profesor glume Jasmin Novljaković: “Prvo ćemo postati bolji ljudi, onda ćemo lako za glumu.” U “Kumovima” smo snimali scenu u kojoj ne govorim ništa, pa sam pitao mogu li u pozadini prati suđe, zatim mi se okrenuo Milan Štrljić i upitao “Šta je, mali? Jel’ ti mrsko slušat’?”. Milan me podsjetio na ono osnovno u glumi, slušanje i samo slušanje partnera. Znate onu staru – “Nebitno koliko teksta imaš, nego kako igraš u tišini.” Tako da da… Ovaj posao bavi se publikom, ljudima i prvenstveno slušanjem.


Koja su vam omiljena TV lica, nevezano uz to kojom se televizijskom formom bave, i zašto? Koje je TV lice djelovalo na vas?


– Sva iskrena, prirodna i ljudska TV lica su mi draga, ne znam mogu li nabrojiti sve.


I za kraj, kad ne proizvodite televizijski program, uz koje se TV sadržaje (serije, emisije, filmovi…) opuštate u slobodno vrijeme?


– TV ne konzumiram u većim količinama. Uglavnom su to streaming servisi, njihove miniserije i pojedini blockbusteri. Volim azijsku i poljsku kinematografiju, oni su mi dragi jer im glumci nisu lijepi pa lakše pratim sadržaj, a i oni sami onda bolje glume jer su svoji, bez pretenzija i filozofije, drito u glavu. Ovo o ljepoti je isto jako zanimljivo. Možeš biti nakaradan po nekakvim standardima, ali ako si talentiran, nema te Sofije Loren koja ti “skuva” špagete. Kad sam kod špageta, naravno tu je i arsenal kulinarskih programa nakon kojih ne ponovim ama baš ništa u kuhinji jer ne mogu naći mango s našeg polja začinjen paprom sjeverne hemisfere. Ja vam zapravo samo igram društvene igre, to mi je ispušni i upušni ventil.