Ivana Pedljo i Jamsin Dasović / Snimio Davor KOVAČEVIĆ
Cirkus je danas važan dio suvremene izvedbene umjetnosti, složene i izražajne teatralnosti koji kao bazu obuhvaća cirkuske discipline - žongliranje, zračne akrobacije, kontorcionizam, ekvilibrizam i tako dalje, ali koje u ovom kontekstu odmiču od puke zabave za publiku. U suvremenom cirkuskom kazalištu primarno se predstavljaju umjetnički koncepti koji mogu biti zabavni, ali i socijalno i politički angažirani, apstraktni, mračni
povezane vijesti
Ivanu Pedljo mogli bismo nazvati karijatidom cirkuske umjetnosti u Hrvatskoj, i to ne samo u onom arhetipskom smislu u kojem je ona, zbog svog talenta i ljubavi, ukrasni stup naše cirkuske umjetnosti. Pedljo je više od toga – ona je jedan od rijetkih nosivih stupova na kojem počiva ta, premalo cijenjena, grana umjetnosti kod nas. Susreli smo se s njom i njenim kolegom i momkom Jasminom Dasovićem na jednoj od proba za njihovu najnoviju produkciju ‘Bosa’ u zagrebačkom Pogonu Jedinstvo.
Razgovor smo nastavili mailom jer su se, gotovo odmah nakon premijerne izvedbe, uputili na Island k novom istraživačkom poduhvatu koji, moglo bi se reći, pokušava razriješiti vječnu dihotomiju intrinsičnog s ekstrinsičnim. Cirkuska umjetnost, kao tema, uvijek je neiscrpna, a bolje sugovornice u Hrvatskoj od Pedljo naći gotovo pa i ne možemo. Fokusirana na kratkoročne planove, ona se budućnošću suviše i ne opterećuje jer, kako kaže, želi samo izvoditi i izvoditi, obrazovati se, a možda se i, poput Betty Goedhart, igrati trapezom s 88 godina. Kao što se može zaključiti – o budućnosti nismo pretjerano razgovarali, ali zato jesmo o dogodovštinama i životu iz preostale dvije, nama poznate vremenske kategorije.
Kako je izgledao vaš život prije nego ste se počeli baviti cirkusom?
– Sasvim jedan normalan studentski život – studirala sam sociologiju i filozofiju u Zagrebu, a Jasmin SAE u Ljubljani i Milanu. Oboje smo se kretali unutar istih krugova zagrebačke nezavisne scene, ponajviše oko AKC Medika i kluba Močvara; unutar aktivističkih grupa i pank scene. Jasmin je, od početka svog rada kao audioinženjer, bio povezan s klubom Močvara, a ja sam jedno kratko vrijeme predavala etiku te politiku i gospodarstvo u jednoj zagrebačkoj srednjoj školi. Nisam ni znala da postoji cirkuska scena u Zagrebu sve dok nisam počela s treninzima zračnih akrobacija u sklopu DZIU-a Medika.
Snimio Davor KOVAČEVIĆ
Moira Orfei
Možete li se prisjetiti svojih prvih asocijacija povezanih uz cirkus te napraviti paralelu sa sadašnjim trenutkom u kojem ste aktivna cirkuska umjetnica? Što se sve skriva iza rada?
– Životinje, šator, klaun i žongliranje prve su asocijacije koje vežem uz cirkus. Prvi posjet bio je cirkusu Moire Orfei, zapravo, ona je nas posjećivala na ovim prostorima. Kasnije su asocijacije uz cirkus bile dosta mračne; najčešće povezane uz tzv. side showove i neobične ljude koji su tamo izvodili, zamišljala sam težak rad u blatu, pomalo sam žalila te ljude. Možda sam uviđala više upitan egzistencijalni kontekst kao mučan, a zanemarila uzbuđenje izvedbe, putovanja i slobodu koju su umjetnici uživali. Srećom, danas se prakse životinjskih točaka u cirkusu uvelike napuštaju, a i kada su prisutne, onda je to u drukčijem kontekstu i u boljim uvjetima. Svejedno, ne podržavam scenske nastupe sa životinjama. Težački posao je prisutan i kod nas, stalno se nešto pretovaruje, postavlja oprema, izmjenjuje i tako dalje, a kada se igraju predstave na samostojećim konstrukcijama, proces je sljedeći: utovar konstrukcije i opreme, istovar na lokaciji, montaža, izvedba, demontaža, utovar, nekad i putovanje, pa nakon toga opet istovar na lokaciji. Ali da se vratim na početnu opasku; uzbuđenje putovanja, izvođenja i sloboda čine vrijednim te napore.
Uzemljenje trapeza
Pišete nam s Islanda. Koji je povod vašem jednomjesečnom boravku u toj zemlji?– Na Islandu boravimo u sklopu jednomjesečne rezidencije i to u gradu Akureyri, u kojem razvijamo drugi dio duodrame za čovjeka i trapez: »Uzemljenje«. To je nastavak »Iskrenja«, u kojem nastavljamo razvijati metodologiju rada s rekvizitom, ali smo ovaj put u izmijenjenim ulogama. Uzemljili smo trapez, pa umjesto da se tijelo podupire njime, ono je u njegovoj službi. Konceptualno, predstava tematizira kolokvijalni pojam pronalaženja svog mjesta, proces u kojem se individua kreće u smjeru objektivizacije sebe, sklanjajući glavu iz oblaka i ukorjenjujući se u tvrdo tlo razuma. Pored spomenutog, predstava želi istražiti dualnosti i paradokse vezane uz takav koncept, prikazujući glorifikaciju objektivnosti (kao sredstvo osnaživanja osobe) u radovima Heraklita i Nietzschea s jedne strane, i mitska bića vezana uz tlo, zemlju i kamen (kao što su golemi ili trolovi koje se isključivo karakterizira kao nisko inteligentne) s druge strane. Osim istraživanja pokreta i dramaturškog navigiranja kroz koncepte, ideja je snimiti mnoštvo tonskih zapisa iz vrlo specifične islandske prirode te od njih stvoriti svojevrstan »soundscape«, koji bi na neki način služio i kao dio scenografije predstave. Kulturalne specifičnosti Islanda također su važne za dramaturško oblikovanje predstave, a već spomenute specifičnosti prirode također će, u velikoj mjeri, utjecati i na vizualni identitet predstave, ponajviše na oblikovanje svjetla, s obzirom na to da će se nastojati imati minimalnu fizičku scenografiju. Moglo bi se reći da je Island jedna od lokacija na planetu gdje smo najbliže iskonskoj, dubokoj zemlji koja tamo izvire na površinu kroz vulkane, gejzire i potrese te se time čini kao jedna od najboljih lokacija za razvijanje ovog rada. |
Kako je obitelj reagirala kada ste im rekli čime se planirate baviti?
– U početku su navijali da bavljenje cirkusom bude hobi, uz neki konvencionalniji i »sigurniji« posao povezan s fakultetom, hahaha.
Što je, u stvari, cirkus u 21. stoljeću?
– Cirkus je danas važan dio suvremene izvedbene umjetnosti, složene i izražajne teatralnosti koji kao bazu obuhvaća cirkuske discipline – žongliranje, zračne akrobacije, kontorcionizam, ekvilibrizam i tako dalje, ali koje u ovom kontekstu odmiču od puke zabave za publiku. U suvremenom cirkuskom kazalištu primarno se predstavljaju umjetnički koncepti koji mogu biti zabavni, ali i socijalno i politički angažirani, apstraktni, mračni. Izvedbe se iz šatora sele u kazališta i izvedbene prostore, na ulicu, privatne stanove ili gdje god je to konceptom definirano.
Mlada scena
Očigledno je riječ o složenom umjetničkom formatu. Kako funkcionira cirkuska scena u Hrvatskoj?
– Scena cirkusa kod nas podosta je mlada i u povojima. U Zagrebu je scena bila koncentrirana oko Dvorane za izvedbene umjetnosti u sklopu Autonomnog kulturnog centra Medika, u kojem su djelovale mnoge organizacije, udruge i pojedinci i gdje se održavao skoro pa redovan izvedbeni cirkuski program, kao i onaj edukacijski. Projekti se financiraju putem gradskih i državnih natječaja, ali cirkus još uvijek nije priznata samostalna umjetnička forma pa se onda cirkuski projekti prijavljuju u sklopu natječaja drugih i srodnih područja, primjerice kazališne ili inovativne umjetničke prakse. Osim u Zagrebu, cirkuska scena se razvija u Rijeci, Puli i Splitu. Naša scena je mala, ali raznolika, pa tako postoje umjetnici koji se bave uličnim cirkusom, klaunerijom i suvremenim cirkusom. Budući da smo samouki i samoorganizirani i djelujemo uglavnom u neadekvatnim infrastrukturnim uvjetima, za zahtjevnije cirkuske produkcije to se onda očituje i u samoj estetici, vizualnoj i izvedbenoj, pa produkcije imaju određenu vizualnu prepoznatljivost. Sviđa mi se ta sirovija estetika, jer je odraz organskog djelovanja i klime jedne scene u povojima. Pred nama je put rada, razvoja i poboljšanja uvjeta rada na sceni.
Snimio Davor KOVAČEVIĆ
U nekoliko ste navrata spomenuli ta središnja mjesta cirkuske umjetnosti u Hrvatskoj, a u posljednje vrijeme najviše surađujete s Klubom Močvara. O kakvoj je suradnji riječ?
– Klub Močvara otvorio je vrata inicijalnom projektu kolektiva Noć mračnog cirkusa i tako već pet godina razvijamo i širimo suradnju. Dio naših predstava nastaje u klubu Močvara, a dio u Pogonu Jedinstvo. S klubom Močvara smo, između ostalog, pokrenuli platformu Cirkus u Močvari kojom nastojimo osnažiti izvedbene umjetnike osiguravajući ima rezidencijalni program za razvoj projekata, produkcijsku podršku u obliku hladnog pogona, ali i edukacijski program koji se odnosi na specifična i podzastupljena područja izvedbenih umjetnosti. Tako su se nedavno održale dvije zanimljive radionice Društva za sodobno klovnovsko umetnost iz Slovenije, zatim radionica fizičkog teatra i korporalne mime s Franom Medenom, a u planu su izvedbe rezidencijalnih umjetnika, gostovanja i novi blok radionica. Jasmin je dugogodišnji voditelj tehnike kluba.
Na otvaranju EPK 2020 u Rijeci
Za vaš je rad izuzetno važna i Kuća ekstremnog muzičkog kazališta, odnosno djelo Damira Bartola Indoša.– Cijenimo rad Damira Bartola Indoša i Tanje Vrvilo. Počeli smo surađivati 2019. godine na našoj produkciji Playback performans koja je formirana u poziciji nadahnutoj cut-up poezijom i playback eksperimentom Williama S. Burroughsa, a suradnja se nastavila i kroz predstavu »Prirodno ludilo, umjetna glupost«. Može se reći da je zajednički rad obilježilo i naše gostovanje na produkcijama Kuće ekstremnog muzičkog kazališta: »F:I:L:M:S:K:A:T:E:K:A« i u »Šahtofoniji Natuknice« za Kamova unutar »Opere Industriale«, u sklopu programa otvorenja EPK 2020 u Rijeci. Prema Indošu pristupamo kao mentoru jer je, na neki način, povezan s gotovo svim našim predstavama, bilo kao vanjsko oko ili mentor za rad na tekstu. Jasmin je, uostalom, još i prije scenske suradnje s kolektivom bio dizajner zvuka za sve produkcije Kuće ekstremnog muzičkog kazališta. |
Uvjeti za rad
Dotaknuli ste senatruha problema s kojima se cirkuski umjetnici kod nas suočavaju. Koji je sukus?
– Nama u Hrvatskoj nedostaju osnovni uvjeti za rad – opremljen prostor visokih stropova gdje bi se svakodnevno moglo trenirati, razvijati vještine, umjetničke projekte i kontinuirano izvoditi predstave i performansa. Bilo bi sjajno kada bi izvedbeni prostori i srodni festivali diljem Hrvatske otvorili vrata cirkuskim predstavama. Dosta se namučimo da bismo uopće isproducirali predstavu, a onda je teško zaigrati izvan poznatih, cirkusu naklonjenih prostora kojih je ionako malo. Također, važno je upoznati publiku s cirkuskom scenom i raditi na povećanju vidljivost cirkuskih predstava.
Kako, u doba pandemije COVID-19, funkcionira vaš posao?
– U doba pandemije nastavili smo raditi, ali smanjenim tempom. U Hrvatskoj su mjere ipak dozvoljavale neku vrstu aktivnosti, što smo iskoristili za rad na novim predstavama. U dvije godine globalne pauze nastale su četiri predstave: »Iskrenje: duodrama za čovjeka i trapez«, »Prirodno ludilo, umjetna glupost«, »U prazno« i »Bosa«. Predstave su izvođene uživo u gotovo intimnom ozračju, često pred malobrojnom publikom, više izvedbi za redom ili nekoliko dana za redom. Mnoge aktivnosti smo morali privremeno zamrznuti, posebno edukacijske programe koji su bili uvjetovani dinamikom rada škola i online nastavom.
Ivana Pedljo i Jasmin Dasović na Islandu / Snimio Davor KOVAČEVIĆ
U vašem stvaralaštvu vidljiva je ta socijalna komponenta i pokušaji propitkivanja društva, što opet odudara od stereotipnih razmišljanja o cirkusu kao mjestu obiteljske zabave. Kako biste vi, sadržajno, opisali vaš rad i interese?
– Najčešće su to refleksije na stanje u društvu, odnos pojedinca i društveno-političkog okruženja, kao u predstavama »Iskrenje: duodrama za čovjeka i trapez« i »Bosa«. U »Iskrenju« razvijamo metodologiju rada s ovješenim rekvizitom, nadogradnjom odlika, komunikacijskih kanala i izmještanjem iz uobičajenog okruženja, oslanjajući se na radove Giorgia Agambena, Hanne Arendt i Waltera Benjamina. Predstava i instalacija u nastajanju – »Prirodno ludilo, umjetna glupost«, bavi se vezama između greške i ludila kroz perspektivu cirkusa, art bruta, futurizma i radova H.P. Lovecrafta i Roberta W. Chambersa. »U prazno« sumirana je kao predstava nihilističkog cirkusa, a trudi se osvijestiti »veličinu« postojanja oko nas, kroz teme beskonačnosti, praznine, nestajanja, beskorisnosti i straha. Izvedbeni projekt »Noć mračnog cirkusa« važan nam je zbog povezivanja izvedbenih umjetničkih formi s periferije i podzemlja nezavisne scene.
Ljepljiva atmosfera
Surađujete i s mnogim drugim umjetnicima, organizacijama i udrugama s nezavisne scene. Koje biste istaknuli?
– U predstavi »U prazno« okupili smo sjajan izvedbeni tim. Osim Maxa, Jasmina i mene, tu su Nikolina Komljenović, Lidija Kraljić i Frane Meden. Koprodukcija s Teatrom Cirkus Punkt s predstavom ‘XYZ’, zatim autorski rad s kolektivom Migracije na predstavi »Migracije iz Kroacije«, tu je i videorad »Tko živ, tko mrtav« autorice Nikoline Majdak, pa javna umjetnička intervencija »Opipavanja« Frane Medena. Edukacijske programe provodimo u suradnji s udrugama URK i klub Močvara, Roda, Avokado, Muzej nasilja i Beton, kroz Ruksak pun kulture i Novigradsko proljeće.
Ivana Pedljo i Jasmin Dasović na Islandu/ Snimio Davor KOVAČEVIĆ
Prije nekog vremena, u Pogonu Jedinstvo, premijerno je izvedena vaša predstava »Bosa« posvećena Bosni i Hercegovini. Na što ste se referirali prilikom stvaranja predstave te možete li, ukratko, raslojiti sadržajnu građu?
– Predstava »Bosa« naša je najnovija produkcija izvedena u Pogonu Jedinstvo dva dana prije odlaska na Island. Predstava je posvećena Bosni, ali poopćiva na geopolitičku nestabilnost ostalih zemalja na prostorima bivše Jugoslavije. Predstavu čini niz uvezanih prizora bez zadanog narativa, u kojima su sažete kontradikcije koje proizlaze iz raskoši kulturnog bogatstva naroda koji žive na tom području u razne oblike nasilja: političkog, religijskog, socijalnog, ekonomskog, fizičkog. Referiramo se na rad Juliana Becka, konkretnije na njegovu knjigu »Život teatra: Odnos umjetnika prema borbi naroda« i roman »Derviš i smrt« Meše Selimovića u prikazu paralelnih mogućnosti življenja, poetičnu ljepotu jedne zemlje i realnost stradanja. Beckova razmišljanja stavljamo u naš kontekst i pozivamo na djelovanje putem umjetnosti, s ciljem borbe protiv političkih sustava koji proizvode tugu.
Minimalističkim postavom predstave dali smo prednost prostoru male dvorane Pogona Jedinstvo, pa se scenske radnje odvijaju na više nivoa. Sofra – tradicionalni stol, oklagija – štap za valjanje tijesta, šargija, tapan i trapez simbolički su važni predmeti s kojima dijelimo scenu. Lajtmotiv predstave je tijesto koje je jedina scenografija, rekvizit s kojim igramo na sceni i razmještamo u prostoru. Ono je živo, raspada se, lomi i isušivanjem mijenja teksturu i vizuru. Kiseli miris tijesta preplavljuje već ulaskom u prostor, pa publika na samom početku biva zarobljena u toj ljepljivoj atmosferi.
U predstavi »Bosa« igra i ranije spomenuti Maxime Weinmann. Kako je došlo do suradnje?
– Max se iz Strasbourga preselio u Hrvatsku prije nekoliko godina. Već je u Francuskoj radio s kazališnim trupama kao tehničar, glazbenik i izvođač, svirao je u više bendova te je do našeg zajedničkog rada došlo sasvim spontano. Dijelimo interes za sličnu formu cirkuskog kazališta, pa se dogodila sinergija koja je rezultirala predstavama »Prirodno ludilo, umjetna glupost«, »U prazno« i »Bosa«. Također, sudjelovao je u izradi scenskih naprava za »Iskrenje: duodrama za čovjeka i trapez«, a u »Noći mračnog cirkusa« je multimedijalni majstor.
Ivana Pedljo i Jasmin Dasović / Snimio Davor KOVAČEVIĆ
