Još jednom nam Valentin Štante donosi priču iz podmorja, ovoga puta ne s ribom već sa želvom. Evo što je Valentin doživio u jednom od svojih zimskih zarona:

– Ležala je na trbuhu, potpuno mirno, kao da je dio dna.

Na toj dubini sve već izgleda pomalo nestvarno.

Boje su prigušene pa kamenje i žive stvari počnu nalikovati jedni na druge toliko da ih čovjek jasno razazna tek kad im se sasvim približi.

Želvu smo prvo zamijenili za veliku tamnu stijenu obraslu algama.

Tek kad sam uočio rub oklopa i jednu prednju peraju kako nepomično počiva među kamenjem, shvatio sam što gledamo.

Bila je ogromna.

Mnogo veća nego što čovjek zamišlja dok ih gleda na slikama ili kad ih nakratko susretne u prolazu pod morem.

Oklop joj je bio širok gotovo kao cijeli naš trup, a glava spuštena prema dnu, potpuno mirna, bez ijednog znaka da nas uopće primjećuje.

Kružili smo oko nje nekoliko trenutaka čekajući da reagira.

Ali nije pokušala pobjeći.

Nije ni podigla glavu – priča nam Valentin.

– Spustio sam ruku na njen oklop očekujući barem trzaj, ali pod prstima sam osjetio samo hladnu tvrdoću obraslu tankim slojem algi.

Jedva primjetno pomaknula je jednu peraju, toliko sporo da nisam bio siguran događa li se to stvarno ili mi se samo pričinja od blagog kurenta koji je plovio dolje.

Odmah smo obojica pomislili isto.

Sigurno ugiba.

Na toj dubini, u hladnom zimskom moru, sve je na njoj izgledalo pogrešno.

Djelovala je teško, usporeno i prazno, kao životinja kojoj je ostalo još vrlo malo snage i vremena.

Pokušali smo je odvojiti od kamena no osjećaj je bio kao da dižemo komad stijene.

Jedva smo je pomaknuli nekoliko centimetara.

Izronili smo po zrak – nastavlja Valentin.

– Gore smo još kratko raspravljali što napraviti, uvjereni da dolje ostavljamo životinju kojoj je ostalo vrlo malo vremena.

Skinuli smo malo olova s pojasa misleći da će biti dovoljno i ponovo zaronili.

Ali nije bilo.

Kornjača se jedva odvajala od dna, a čim bismo je pustili opet bi polako potonula na trbuh i ostala potpuno nepomična između stijena, kao da uopće više nema snage pomoći si.

Tada smo skinuli gotovo cijele pojaseve.

Ostavili smo tek toliko olova da uopće možemo kontrolirano zaroniti do nje bez da nas more odmah počne vraćati prema gore.

I kad smo se treći put spustili dolje zagrlio sam je rukama preko oklopa pokušavajući je obuhvatiti što čvršće, ali je bila toliko velika da sam je jedva mogao držati.

Osjećao sam pod rukama tvrdi, hladni oklop i svu težinu tog tijela koje se gotovo nije micalo.

Krenuli smo prema površini polako, na muke.

Bez olova smo sada imali dovoljno uzgona, ali bi nam svakih nekoliko metara skliznula malo iz ruku pa bismo je ponovno hvatali dok smo se sporo dizali kroz plavetnilo.

Perajanje je već postajalo teško, noge su gorjele od napora, a ona je i dalje djelovala gotovo potpuno ugašeno.

Kad smo izbili gore, jedva smo je zadržali uz sebe.

Osjećao sam kako mi srce udara od napora dok sam pokušavao držati njen oklop uz sebe i smisliti što dalje.

Tada je još sve izgledalo kao spašavanje životinje koja se polako gasi.

A onda se nešto promijenilo.

Prvo je lagano pomaknula glavu.

Zatim jednu prednju peraju.

I taj pokret više nije bio trom.

Sekundu kasnije snažno je udarila po površini i prskala nas morem.

Glava joj se naglo podigla, otvorila je kljun i počela grabiti oko sebe kratkim, divljim pokretima od kojih sam instinktivno povukao ruke.

U samo nekoliko trenutaka iz potpuno nemoćne životinje pretvorila se u nešto snažno i panično.

I tada smo napokon shvatili, nije ugibala.

Vjerojatno je samo mirovala ili spavala na dnu u hladnom zimskom moru, a mi smo je uvjereni da je spašavamo, nasilno izvukli gore prema svjetlu, zraku i površini.

Pustili smo je gotovo odmah.

Nestala je nevjerojatno brzo.

Jednim snažnim zamahom peraja okrenula se prema dubini i projurila kroz more puno brže nego što bi čovjek očekivao od tako velike i teške životinje.

U samo nekoliko sekundi postala je samo tamna sjena koja tone prema dnu, a onda više nije bilo ničega osim plavetnila.

Još dugo nakon toga smijali smo se sami sebi, ali negdje ispod tog smijeha ostao je i neugodan osjećaj spoznaje o tome koliko čovjek pod morem često misli da razumije što gleda, a zapravo je samo gost u svijetu koji funkcionira savršeno dobro potpuno bez njega – ispričao nam je Valentin Štante.