Za posljednjih sto milja do Zelenortskih otoka treba nam tri dana – sjeverni pasati baš su nam odlučili otežati finiš, ali mi smo strpljivi i uporni. Pred samim otočjem raspara nam se najprije flok, a potom i glavno jedro. Genova je već rasparana na dva mjesta, tako da smo de facto bez operativnih jedara. Srećom da smo nadomak sigurne luke, pa ćemo moći na miru sve popraviti.

Nakon 27 dana plovidbe preko Atlantika, u jutarnjoj magli pored nas izranja visoki tamni masiv otoka Santo Antão, najveći u sjevernom arhipelagu. Jato malih crnih dupina prati nas i uveseljava igrom ispred pramca. Uskoro ugledamo i otok São Vicente, na kojem se nalazi luka Mindelo. Kroz kanal vuče jak vjetar i dugo orcamo u krakim cik-cak potezima. Naziv Zelenortski otoci prilično je varljiv – ovo otoci jedno su od najsušnijih područja na Zemlji, a zelenilo se nalazi samo u nazivu, ne i na otocima.

Pa ipak, otoci vrve životom. Arhipelag se sastoji od dva manja otočja, ukupno oko 600.000 stanovnika živi u nekoliko većih naselja, od kojih su najznačajnija Praia, Santa Catarina, Mindelo. Uglavnom se bave turizmom, trgovinom i drugim uslužnim djelatnostima te rade u javnim službama, jer poljoprivrede i industrije ovdje gotovo da nema. Životni standard nije osobito visok, pa ipak među boljima je u zapadnoj Africi.

Ljudi žive jednostavnim životom, dobro su raspoloženi i susretljivi, navečer se druže na ulicama uz živu glazbu.

U Mindelo uplovljavamo u subotu, rano poslijepodne. Najprije dolaze dva policajca iz Pomorske policije, upozoravaju nas da ne napuštamo brod dok nas ne posjeti liječnik, a nakon pregleda moći ćemo na obalu. Kažu nam da život na otoku teče bez restrikcija, otvoreni su restorani i tržnice, sve radi normalno. Sretni zbog toga, odmah planiramo kamo ćemo za večeru, nakon dugog toplog tuša u marini. Liječnik dolazi oko 17 sati, kako je najavljeno, no s lošim vijestima. On nije ovlašten izdati nam dozvolu za iskrcavanje niti može išta učiniti. Dozvolu možemo zatražiti od Ministarstva mora, koje nam je izdalo dopuštenje za pristajanje. Početkom tjedna. Do tada ne smijemo napuštati brod, sve što trebamo bit će nam dostavljeno. Jao! Pišemo odmah našem veleposlanstvu, ali ne nadamo se previše.

U marini smo, a kao da nismo. Ne smijemo izaći ni na ponton. O toplom tušu i dalje možemo samo sanjati. Jak vjetar ljulja nam brod, iako smo u luci. Ipak, konačno možemo mirno spavati i naspavati se, što je iscrpljenom Saši najneophodnije. Nakon dvije prospavane noći konačno ga više ne bole glava ni vrat. Ali život na brodu u karanteni nije nimalo lak ni bezbrižan. Nakon dva dana dobivamo karticu za pristup tekućoj vodi, no isti dan veliki susjedni brod svojim kabelom ruši instalacijski stup i prekida dotok vode, pa smo pet dana bez struje i vode. Započinjem najjednostavniji popravak jedara – olujni flok rasparan je 45 cm po šavu. Umjesto trostrukim, spajam ga dvostrukim cik-cak šavom i pri tome se grdo ubodem, stražnji kraj igle probije dvostruki sloj dakrona i zabije mi se u jagodicu srednjaka. Ne bi bio problem, da igla nije malo zahrđala, a ja nisam cijepljena protiv tetanusa. Odmah otvaramo kutiju prve pomoći, namačem prst u alkohol i antiseptički gel, pa stavim i antibiotsku mast, za svaki slučaj. Idući dan otvaram glavno jedro – rasparano je horizontalno po šavu više od metar i pol.

Trebat će mi dva dana da to popravim. Srećom, u tom trenutku nailazi lučki kapetan, u slobodno vrijeme lokalni jedrar, pa s njim dogovorimo da nam popravi glavno jedro i genovu. Bit će i brže i kvalitetnije sašiveno od onoga što ja mogu ručno napraviti.

Nailazi i rigger, majstor za oputu, no kaže da nema odgovarajuće dijelove za novi patarac. Saša improvizira rješenje s Dyneema konopom, navodno je čvršći od sajle koju smo imali. Da bi to napravio, mora se popeti na jarbol. Hir 3 ima jarbol visok 15 metara. Popeti se na vrh znači popeti se na krov peterokatnice. Kad puše i brod se malo ljulja, vrh jarbola njiše se i do 3 metra, pa nije baš neka sreća visiti gore i popravljati nešto. Biramo dan kad manje puše za odlazak na jarbol. Saša oblači platnenu ‘stolicu’ koju zakači na podigač glavnog jedra, pa se polako penje uz napete platnene stepenice, a ja ga konopom povlačim prema gore. Iako nema vjetra, svako pokret broda njiše jarbol i nije mu lako očuvati ravnotežu. Ipak, prilično brzo obavi popravak, napravi nekoliko fotografija iz ptičje perspektive i želi dolje. Šalim se da je navodno san svake žene držati muškarca na uzici, no pretpostavljam da to nije zamišljeno ovako, dok visi na jarbolu.

Mornar iz marine svaki drugi dan nam donese nešto svježe hrane. Čini se da izgledamo prilično izgladnjelo, pa umjesto pol kile mesa dobivamo 14 kotleta, a umjesto jedne glavice čak kilo i pol salate. Nema veze, zaželjeli smo se i zelenjave (ja) i mesa (oboje), pa ih jedemo za svaki obrok, dok ima.

Pri kraju tjedna pri kaju smo s popravcima. Od dozvole za iskrcavanje ništa. Na 60 tisuća stanovnika liječnik kaže da imaju oko 1000 potvrđenih slučajeva COVID-19, pa je možda i pametnije da smo ostali na brodu. Vrijeme nam je krenuti dalje, prema Madeiri. Nadam se ipak da ćemo imati priliku vratiti se – Cabo Verde je definitivno vrijedan ponovnog posjeta.