Nakon burne noći u kojoj nam je pukao bum odnosno lantina, utočište smo pronašli u luci Brindisi. Saša već ima ideju kako popraviti prelomljenu aluminijsku gredicu uz pomoć čeličnih pločica koje imamo na brodu, samo ih valja prepiliti i pronaći odgovarajuće vijke.

Neposredno kraj marine, niti 100 metara od nas, nalazi se veliki škver za male brodice, pa predlažem da odemo tamo potražiti pomoć. Saša tvrdi da je moj talijanski puno bolji, pa u škver odlazim sama, s čeličnim pločicama u ruci. Talijani su, poslovično, vrlo ljubazni. Jedan stariji majstor uzima od mene pločice i odlazi ih prepiliti, te me šalje kod Stefana za vijke. Stefano je vrlo zgodan mladić koji u golemom skladištu brzo pronalazi 5 dugačkih vijaka, matice i podloške za povezati i učvrstiti lantinu. Na moje pitanje kako ću platiti, gotovinom ili karticom, dobila sam ogroman šeretski osmijeh i »Daj, daj, ljubavi, ne brini za to…«

Vraćam se na brod lakim korakom – u 10 minuta riješila sam veliki problem i to gratis! Saša se smije, kaže da si za ušparani iznos mogu kupiti talijanskih sireva, ako mi još koji nedostaje na brodu. Baca se na bušenje rupa na lantini, no aku-bušilica i svrdla koja imamo nisu dorasla zadatku. Debeli aluminijski profil čvršći je nego se čini, a ja sam ga uspjela slomiti. Prosječno žensko na jedrilici slomi nokat ili čašu.

Ja sam do sada slomila tri nožna prsta, stol i lantinu. Neću se iznenaditi ako me više neće voditi na jedrenje.

Predlažem da i bum odnesemo u škver – ta koliko može koštati bušenje 10 rupa? Ostavljamo ga majstoru i ja dobivam slobodno – da popijem kavu dok Saša servisira filtere Lombardinija, kako se ne bi više gasio. Tražim sitniš za kavu, no ne mogu pronaći etui s dokumentima. Saša problijedi – ostavio ga je jučer ili u supermarketu ili u taxiju. Zovem taxi – nema dokumenata. Ništa, moram opet u grad, u potragu za dokumentima. Tako mi i treba kad sam se pohvalila da izvrsno rješavam probleme. Pola sata kasnije, s pronađenim dokumentima u ruci, konačno sjedam na zasluženu kavu. Dosta mi je problema!

Dan kasnije, kad se tramuntana smirila i kad je lantina postavljena na mjesto, isplovljavamo iz Brindisija. Iako smo namjeravali direktno prema Lošinju, prognoza najavljuje još jedan val tramuntane, pa plovimo prema Garganu, gdje ćemo se skloniti i obaviti carinski izlaz iz Shengena. Prema savjetu lokalaca, tipično jelo za Pugliu su ‘orecchiette con cime di rapa’, svježa pašta kuhana sa zeljastom biljkom srodnom brokuli, pa za večeru pripremam lokalni specijalitet. Malo je gorkasto, ali ukusno. Ti Talijani, tko bi ih shvatio – sve što vole gorkog je okusa, od kave preko čokolade, gorka su im pića chinotto, amaro, aperol, gorke su im i rikula i radič i te ‘cime di rapa’, pa opet je ‘La dolce vita’ i srdačni su i nasmijani i moraš ih voljeti.

U Manfredoniu uplovljavamo bez problema, osim što smo opet izgubili bum. U toku noći glavno je jedro bilo presnažno i savilo je one čelične pločice kao da su od čokolade. Morat ćemo nekako bez njega.

Najveća marina u koju smo uplovili moderno je zdanje napučeno brojnim luksuznim jahtama, ali kraj je sezone i djeluje pusto. Tu su tek divlje patke koja dolaze žicati hranu, svaki dan u isto vrijeme. Dva dana prođu brzo, obavljamo carinske formalnosti, pa se uputimo prema doma. Još samo 200 milja do Malog Lošinja. Plovimo na sjever uz talijansku obalu, dosta je prometa i ljute me talijanski brodovi – suviše su osvijetljeni i ne vide im se navigacijska svjetla, osobito kod putničkih brodova. U daljini bljeska Palagruža – izvrsna je vidljivost, a tu je Jadran najtanji, tek je 30 milja između Italije i Palagruže. Vjetar nam je povoljan i mi ujutro okrećemo prema sjeveroistoku, poprijeko preko trgovačke rute. Cilj nam je prijeći ju za dnevnog svjetla, jer ne bi bilo pametno zateći se na tom brodskom ‘autoputu’ po noći. Približavamo se Jabuci – sjećam se kad smo učili da je to najudaljeniji otok na Jadranu koji obično vide samo pomorci. Pitala sam se kad i koliko običnih ljudi ima priliku proći kraj Jabuke, činilo se kao da je to na kraju svijeta. E pa evo, obična najobičnija ja po treći put prolazim kraj Jabuke – svaki put je zanimljiva i posebna, ali definitivno nije na kraju svijeta. Predaleko nam je za fotografiju, no mi prigodno grickamo jabuke, kao i svaki put kad prolazimo mimo nje.

Oblačna je noć, oko nas su teški crni oblaci i sijeva posvuda, no za moje gvardije iznad našeg Hira cijelu je večer komadić vedrog neba i ja promatram kako padaju zvijezde. Što da poželim? Nisu li nam sve želje već ispunjene?

Približavamo se Lošinju. Izvan smo dosega mobilne mreže, al’ čim na trenutak dođe signal, poruke stižu i telefoni zvone. Kad stižemo? U koliko sati? Ah, tko to zna? Ta jedrilica smo, a ne trajekt! Oko nas i dalje oblačno s kišom i grmljavinom. Nadala sam se okupati u našem Jadranu na povratku doma, no more je tek 17 stupnjeva Celzijusa, a ni zrak nije topliji od toga. Vjetra nema, odnosno ima, sa svih strana. Motoriramo i jedrimo, a kako naiđe neki oblak, iz njega zapuše – katkad s boka, katkad u provu, ponekad u krmu. S takvim vjetrom teško je procijeniti kad stižemo, ali milja do cilja sve je manje.

Rado bih sumirala dojmove s putovanja, ali u ovom trenutku to je nemoguće. Previše pitanja mi se mota po glavi: što će biti s HIRom, što nas čeka kad se vratimo doma, kakav je život pred nama? Otišla sam prije osam mjeseci u Argentinu da bih se sa Sašom i Hirom preko Atlantika i kroz Mediteran vratila doma, no veću nesigurnost i neizvjesnost osjećam sada, pri povratku nego pri odlasku. Pa ipak, optimist u meni smiješi se.

Svaki je kraj neki novi početak, nova prilika, šansa da posložimo naš život iznova. Bit će to i za nas i za Hir 3 jedna sasvim nova avantura.