Sram me je priznati, ali evo već treći put prelazim Atlantski ocean, a još se u njemu nisam okupala.

Bila je jedna prilika na početku, kad smo tek izašli kroz Gibraltar i dio posade se bacio u ocean meni se činilo svježe i nisam iskoristila tu šansu. Kasnije ih jednostavno više nije bilo ili je bilo suviše hladno, ili je bilo previše valova da bi se moglo sigurno izaći iz mora ili je bilo dovoljno vjetra za jedrenje, pa zaustavljanje nije dolazilo u obzir. A baš bih htjela zaplivati u Atlantiku, pa je načelni dogovor da se zaustavimo na pličini oko otočja Fernando de Noronha i da se bacim u more, dok Saša pazi na brod i eventualne morske pse. Otoci Fernando de Noronha nalaze se oko 300 milja udaljeni od Brazila, točno na našoj ruti prema Zelenortskim otocima.

Saša kormilari cijelu noć vođen svjetlima u daljini i mi, nošeni jakim jugoistočnim vjetrom brže nego smo očekivali, do otočja stižemo u svitanje. Oprezno se približavamo i u prvim zrakama sunca otkriva se ljepota zelene padine obrasle gustim raslinjem u kontrastu su s crnim liticama koje se obrušavaju u more. Kao i mnogi pučinski otoci, i ovi su vulkanskog porijekla, nepristupačne obale i par gostoljubivih laguna.

Mi te lagune nažalost nismo uspjeli vidjeti s istočne strane otoka strme su litice o koje se razbijaju oceanski valovi, a jugoistočnjak koji nas je donio suviše je puhao da bismo se zaustavljali.

Iako smo formalno ušli u područje doldruma odnosno ekvatorske bezvjetrice koje se obično proteže između 5 stupnja sjeverne i južne geografske širine, imamo iznenađujuće dobar vjetar. Blizu smo ljetnog solsticija i područje doldruma u ovom periodu nešto je sjevernije od ekvatora. To nam odgovara. Pušu nam i dalje jugoistočni pasati, tek povremeno malo vjetar promijeni smjer, kad naiđe neki veći oblak ili mala nevera. A plovimo brzo ne pamtim da je Hir 3 ovako brzo jedrio. Pašu mu ovi pasati i vremenske prilike idealne za jedrenje stabilni vjetar od 15-20 čvorova s boka ili pola krme, malo valova i povremeno mala pomoć morskih struja – 125 milja u jednom danu i nije neka senzacija u nautičkom svijetu, ali kad to napravi vremešna desetmetarska jedrilica u povratku s drugog kruga oko svijeta, e to je već razlog za slavlje. I nije jedini.

U srijedu, 10. lipnja u 13.10 prešli smo ekvator. Dvadeset i dva mjeseca nakon što smo u istom sastavu prešli sa sjeverne polutke na južnu, ne sluteći tad što nam Atlantik sprema na ruti od Zelenortskih otoka prema Cape Townu, po drugi put smo prešli preko te zamišljene crte i vratili se na sjevernu hemisferu. U prvom prelasku smo ritualno inicirali Sašu, a ovaj put je bio red da ja dobijem ekvatorsku inicijaciju. Stari je pomorski običaj da se članovi posade koji prvi put prelaze ekvator moraju inicirati i zavjetovati vjernost Nepunu. Iskusniji članovi posade, obično kapetan, oblače se u Neptuna i oboružaju trozupcem, pripremi se napitak istine od ruma, vina i jaja, od raznih kuhinjskih ostataka i splačina pripremi se smjesa kojom se nagi novaci premažu, te potom obilno zalijevaju kantama vode. U našoj kuhinji nema ostataka ni splačina, pa smo se za moju inicijaciju ograničili na polijevanje vodom, a umjesto mješavinom alkohola, nazdravili smo dobro ohlađenim šampanjcem. Francuzi bi potvrdili da nema boljeg napitka istine od tog, a vjerujem da ni Neptun neće imati primjedbi.

Moje večernje gvardije protječu mirno, uz povremeni brod na horizontu. Hir tiho klizi kroz noć dok u kokpitu čitam ili pišem, grickam jabuku ili tvrde bombone da otjeram san. Povremeno mi iznad glave proleti neka tamna sjena, ptice koje za vedrih noći lete uz nas. Jedna od njih, crna ptica golemih krila, naumila je sletjeti na brod i više od pola sata pokušavala je spustiti se na krmu, ali bezuspješno. Rijetko im to uspije, a tako velika ptica teško bi i zadržala ravnotežu.

Malo kasnije, u mraku iza leđa čujem dah. Pogledam, nema ničega. Pa ipak, uz pljuskanje valova koje reže pramac broda kao da se čuje još nešto. Uzimam malu lampu i svijetlim oko broda, no ne vidim ništa. Uvjerena da nisam sama, uzimam veliku Maglite lampu i posvijetlim u jakom snopu svjetla otkrivam jato malih dupina koji se utrkuju s nama. Jurimo preko 7 čv, no za njih to je ništa, plivaju uz brod i križaju se ispred pramca u skupinama po 3-6. Izlazim na pramac i igram se s njima svjetlom lampe kad se odbiju od pramca pratim ih snopom svjetla, kao reflektorom na pozornici, sve dok se ne vrate pod pramac. Mjesec upravo izlazi i gotovo da nema bioluminiscencije u moru. Silno mi je žao, jer da ima, oko broda bi bio vatromet. Nakon pola sata igranja s dupinima odustajem i povlačim se u kokpit. Ne bi bilo pametno potrošiti cijelu bateriju, tko zna kad će nam zatrebati.

Približavamo se doldrumima. Prognoza kaže da će vjetar uskoro oslabiti, a ja ne smijem na glas priznati da priželjkujem malo bonace. Već dva tjedna idemo jako brzo, prešli smo pola puta uz dobar vjetar ali i uz dosta valova i valjanja. Čini mi se da ništa pošteno nisam uspjela skuhati, tek neke pašte i kruh. Ako bi ulovili dan-dva bonace, nadam se pripremiti štogod fino za večeru i, tko zna, možda se konačno okupati u Atlantiku?!