U akvatoriju lošinjskog otočja jučer je održan Novogodišnji kup gradova, tradicionalno natjecanje podvodnih ribolovaca. Natjecanje po kojemu je Mali Lošinj postao poznat daleko u svijetu, i ne samo među sportskim ribolovcima, imalo je jubilarno, 60. izdanje.

O onome što se događalo na natjecanju i oko njega te njegovim sportskim rezultatima neću pisati jer nisam mu nazočio. Za ovaj tekst to je manje važno, lošinjska manifestacija povod je drugoj temi.

Prije nekoliko dana o tome je opsežno pisano, naš list bio je organizator konferencije pod nazivom »Sport kao brend«. Osnovna joj je poanta bila povezanost sporta i turizma, velika uloga sporta i sportaša u promociji naše zemlje, a temeljni zaključak da »država ne može platiti takvu reklamu koju u svijetu besplatno dobiva od svih naših sportaša«.

Podvodni ribolov i malološinjski turizam odličan su primjer simbioze sporta i turizma. Ne danas, ali u jednom prošlom i uglavnom zaboravljenom vremenu podvodni ribolov odigrao je veliku ulogu u promociji i razvoju lošinjskog turizma.

Da se razumijemo, turizam na Lošinju nije počeo s podvodnim ribolovom. Naprotiv, traje već 130 godina. Ali je podvodni ribolov dao veliki impuls njegovu unapređenju, nadasve u zimskom segmentu.

Jedan, slobodno mogu napisati mali sport, kojeg nema na medijskim naslovnicama, duboko je u turističkim korijenima jednog od vodećih turističkih centara na hrvatskom Jadranu.

Hotel s centralnim grijanjem

Novogodišnja natjecanja podvodnih ribolovaca počela su u Malom Lošinju posljednjeg dana 1960. godine. Tadašnji i današnji Mali Lošinj nikako se ne mogu uspoređivati.

Broj stalnih žitelja u cjelokupnoj je priči možda najmanje važan. Na kraju petog desetljeća prošlog stoljeća Mali Lošinj po malo se čemu razlikovao od većine naselja na našim otocima.

Brod je predstavljao jedinu prometnu vezu s kopnom. Putovalo se, ne pola dana, nego dosta duže. Turistički sadržaji bili su skromni i ne baš reprezentativni.

Tadašnju opskrbu vodom i strujom današnji naraštaj ne može pojmiti. Struju je davala mjesna centrala što je u zimskom razdoblju radila do 22 sata. Kakav zimski turizam u onih nekoliko hladnih hotelskih soba.

Komfornog smještaja u prvim godinama nisu imali ni sudionici Novogodišnjih natjecanja. Nakon pet sati provedenih u zimskom moru nisu se mogli pošteno ugrijati.

Tragičan slučaj pokrenuo je turističku priču. Ribolovci su uglavnom odsjedali u Hotelu Istra, današnji Apoksiomen, na Rivi. Za grijanje soba korištene su plinske grijalice. I, u jednoj je eksplodirala plinska boca, smrtno je stradao direktor hotela.

Hitno je odlučeno: Tako dalje ne može, moramo izgraditi hotel s centralnim grijanjem. Rečeno – brzo učinjeno! Na Čikatu, među borovima blizu mora, niknuo je Hotel Bellevue, tada velebno i atraktivno zdanje.

Za puno godina unaprijed on je udomio podvodne ribolovce, postao njihova stalna baza. I bio je to sve do novijeg vremena, dok nije odjenuo suvremeno ruho s više zvjezdica.

Posljednje večeri 1967. godine svečani doček Nove godine prvi put je upriličen u novosagrađenom hotelu. Ta, 1967. godina predstavlja posebno poglavlje za turizam Malog Lošinja i ondašnje države.

Međunarodna unija službenih turističkih organizacija – UIOOT, proglasila je 1967. godinu Međunarodnom turističkom godinom, pod geslom »Turizam – pasoš mira«.

Međunarodna unija odlučila je da se otvaranje Međunarodne turističke godine održi u Malom Lošinju. Velika svečanost otvorenja upriličena je na Novu godinu u 11 sati na središnjem gradskom trgu u sklopu proglašenja najuspješnijih ribolovaca na Novogodišnjim natjecanjima.

Druga turistička vremena

Tom prigodom, kao i uvijek, sjatila se na Lošinj tadašnja političko – društvena i gospodarska elita, doputovalo je nekoliko tisuća turista, smještajni kapaciteti bili su nedovoljni, pa je Jadrolinija poslala dva najveća putnička broda za pojačanje.

I to nije bilo sve! Godinu kasnije Mali Lošinj ponovo postaje centar svjetskog turizma. Na istom mjestu, prvog dana 1968. upriličena je svečanost završetka Međunarodne turističke godine.

U Malom Lošinju okupilo se nekoliko tisuća turista, opet su sport i turizam pokazali čvrstu povezanost.

Novogodišnja natjecanja postajala su sve popularnija i cijenjenija, podvodni ribolovci iz zemlje i svijeta naprosto su hrlili u Mali Lošinj.

Kroz više godina Novogodišnja natjecanja kvalitetom su bila jača od svjetskih prvenstava. Svake godine turistički djelatnici imali sve više problema – kako i gdje smjestiti sve one koji žele sudjelovati na natjecanjima.

Podvodni ribolovci – natjecatelji imali su sve veću pratnju, dolazili su članovi njihovih obitelji, prijatelji, radoznalci… Problem je ublažen otvaranjem Sunčane uvale u drugoj polovini sedamdesetih.

Ublažen, ali ne i riješen, jer su podvodni ribolovci željeli odsjedati isključivo u hotelu Bellevue, on je bio njihova stalna baza. Danas u njega gotovo da ne mogu priviriti.

Došla su druga turistička vremena, hoteli su puni i bez podvodnih ribolovaca. Nema više ni onih zajedničkih i bučnih dočeka Nove godine. Prebrzo se svi pokupe svojim kućama.

Poznati gosti

Organizatori Novogodišnjih natjecanja često su dovodili poznate goste, uglavnom istaknute sportaše, tako su nastojali dati još veće značenje svojim priredbama. Vrijedi spomenuti neke od njih, u svojo vrijeme imali su veliku međunarodnu vrijednost. Čehinja Vera Časlavska bila je sedmerostruka olimpijska prvakinja u gimnastici.

Na Olimpijskim igrama 1964. godine u Tokiju osvojila je tri zlatne medalje, proglašena za najbolju sportašicu svijeta. Na kraju godine pohodila je Mali Lošinj.

Atraktivni gosti 1967. bili su svjetski rekorderi u ronjenju na dah – sestre Giuliana i Maria Treleani, te nadaleko poznati velikan morskih dubina Enzo Maiorca koji je upravo te godine na Kubi zaronio do dubine od 64 metra.

Da, to je onda bila velika dubina, fascinantna, ne smije se uspoređivati s današnjim dostignućima. Najbolji svjetski plivač maratonac, Splićanin Veljko Rogošić posjetio je Lošinj 1975.