Prije sedam dana na ovom sam mjestu pisao o morskim ježevima. Neki poznanici dobronamjerno su mi savjetovali da je pravilnije reći ježinac nego jež. Prihvaćam! O tome nikada nisam razmišljao. Pamtim, za djetinjstva na otoku oba smo naziva podjednako rabili. Mislio sam, radi se o lokalnom nazivlju, kao što je slučaj s većinom stanovnika mora. S bogatstvom naziva sada se ne namjeravam baviti, ostavljam temu za neku drugu prigodu. Vraćam se ježevima.

Spomenuo sam, ježevi su odjednom postali traženi i cijenjeni na europskom tržištu hrane. Ne bilo kakve hrane, nego one koju običavamo nazivati delicijama. Europa je »otkrila« ježeve, žiteljima »starog kontinenta« otkrila ih je Azija. Ništa novog, nije prvi put. Davno prije, međutim, mogli smo ih »otkriti« mi, Hrvati s obale i otoka. Naši ljudi ježeve jedu, kako se kaže, od pamtivijeka. Teške životne prilike i neimaština tomu su ih naučili. U bogatoj Europi konzumacija ježeva očito je postala moda, znak prestiža. Otkrili su ježeve, kao što su japanski trgovci tunama prije dvadesetak godina u Dalmatinskoj zagori otkrili manistru. Siromaško jelo…

Rukama na ježeve

Pitaju me neki poznanici: što je od ježeva jestivo, kako se pripremaju… jesi li ih kušao? Logično, i ja bih isto pitao. Od starijih ljudi s naših uzmorskih prostora dobit ćemo različite odgovore. Ježa nećemo jesti čitavoga, to se valjda podrazumijeva, to čini riba podlanica kojoj ne smetaju njegove bodlje. Iz ježeva tijela za jelo se uzima samo žuto-narančasti dio, neki kažu da je to jetra, drugi govore da je srce, znalci tvrde da su dozrele rasplodne žlijezde koje imaju afrodizijačko djelovanje. E to je ono zbog čega za njim odjednom posižu Europljani, zbog čega mu cijena strelovito raste. A, ta je priča uvijek diskutabilna i rastezljiva.

Od ježa se konzumira samo ikra, i to od ženke, budući da je mužjak nema. A, kako na morskom dnu prepoznati ženku? Moglo bi se reći: na isti način kao i na kopnu! Ženkama su bodlje »ukrašene«, pune kamenčića, trave, algi… Mnogima je najveći problem izvaditi ježa kojemu je tijelo sa svih strana zaštićeno bodljama. Tu pomoći nema, treba ga vaditi ručno, malu zaštitu mogu pružiti rukavice. Potom se ježa prereže na dvije polovice, najbolje škarama.

Slijedi najvažnija »operacija« – žličicom se pažljivo izvadi ikra. Ona je žute, do narančaste boje. Nema je puno i od ježeva se čovjek neće najesti, čak i da pojede veću količinu. Okus? Nije naročit, teško će na prvu izazvati oduševljenje. Malo je bolji kad se doda nekoliko kapi limunova soka, eventualno i maslinova ulja. Kako ga nude u europskim restoranima, nije mi poznato!

Jež na stopalu

Puno je više ljudi kojima spomen ježa stvara nelagodu, podsjećanje na nešto ružno, nego što pobuđuje gurmanske asocijacije. Prilikom kupanja, posebno na nekoj divljoj plaži mnogima se dogodilo da su nagazili na ježa. Događalo im se to čak i tamo gdje nema puno ježeva, ili znaju za njihovo postojanje, pa paze gdje će stati. I baš, kao za pegulu, nagaze ježa, jedinog na širem prostoru. Kad ga dignu na stopalu nastaju problemi. Bolje ne spominjati i opisivati sve posljedice. Reci sada onomu tko je to iskusio da su ježevi dobri za jelo!