UGROŽENE VRSTE

Jeste li znali da i želve imaju svojevrsni zimski san? Nažalost, mnogi koji bi o tome sve trebali znati, znaju malo ili ništa

Boris Bulić

U trenutku kada se želva nađe na palubi nekog ribarskog broda, trebalo bi je postaviti koso, u nagnut položaj glavom prema dolje kako bi se mogle osloboditi mora koje je eventualno dospjelo u respiratorni sustav. Tek nakon što se potpuno 'probudi' i izađe iz stanja hibernacije, može se bez straha od stradavanja vratiti u more.



Prije nekog vremena jako je jugo u uvalu Sakarun na Dugom Otoku izbacilo dvanaest uginulih glavatih želvi što je definitivno tragičan događaj.


No posebno je tužno što je riječ o jedinkama lakšima od 50 kilograma koje očito nisu bile spolno zrele, a što znači da nisu stigle produžiti svoju vrstu.





Jako se puno polemiziralo oko razloga uginuća pri čemu je iznenađujuće puno paušalnih i krajnje nestručnih izjava potpuno neopravdano zauzelo medijski prostor.


A razlog uginuća je zapravo bizaran. U pitanju je ponajprije neupućenost koja vlada u ribarskim krugovima.


Želve u zimskom periodu hiberniraju na morskom dnu, u pravilu u zoni i na dubini na kojoj im atmosferski vremenski uvjeti ne smetaju.


Naravno da uvijek postoje iznimke koje zbog krive procjene mogu upasti u vrtložne struje zbog kojih onda mogu i smrtno stradati, no to su jako izdvojeni i rijetki slučajevi.


Najčešći razlog zbog kojega u ovom periodu kornjače ugibaju su ribarske mreže koje ih ili u povlačenju odignu od dna nakon čega želve više nisu sigurne kao što su bile u trenutku odabira pozicije za hibernaciju, ili ih pak izvuku na palubu gdje nastupaju novi problemi.


Naime, želve u stanju hibernacije imaju sve životne cikluse krajnje usporene što uključuje i osnovne životne funkcije poput disanja, otkucaja srca i odgovora na vanjske fizičke podražaje, a zbog čega se može činiti da su uginule.


Tako ih ribari ni ne znajući da su želve još uvijek žive, u takvom, polusvjesnom stanju vraćaju u more, nakon čega želve, budući da dišu plućima, ugibaju od gušenja.


U trenutku kada se želva nađe na palubi nekog ribarskog broda, trebalo bi je postaviti koso, u nagnut položaj glavom prema dolje kako bi se mogle osloboditi mora koje je eventualno dospjelo u respiratorni sustav.


Tek nakon što se potpuno ‘probudi’ i izađe iz stanja hibernacije, može se bez straha od stradavanja vratiti u more.


Vraćanjem u more, prije nego želve pokažu jasno sve znakove aktivnosti, osuđujemo ih na smrt utapljanjem.


Naravno, osim ova dva najčešća razloga, želve ugibaju i od udara brodova i brodskih motora i velikih predatora, ali zimska masovna ugibanja su ipak najčešće povezana s nestručnim vraćanjem, u mreže slučajno ulovljenih, želvi.



Vedran Pedišić, poznati umjetnik iz Sali na Dugom Otoku, je na društvenim mrežama ove zime objavio nalaz uginulih želvi u Sakarunu i tako potakao zanimanje i rad odgovornih institucija, a što je najvažnije podigao svijest o potrebi zaštite ovih mirnih i tromih morskih stanovnika i pravom načinu postupanja sa slučajno ulovljenim jedinkama.



Naime, Protokol za dojavu i djelovanje u slučaju pronalaska uginulih, bolesnih ili ozlijeđenih strogo zaštićenih morskih životinja (morski sisavci, morske kornjače i hrskavične ribe) u funkciji je od 2010. godine


Posebno je zanimljivo i intrigantno da je do ovog pomora došlo u vrijeme lovostaja što otvara brojna nova pitanja.


Osim toga, s ovim se događajem poklopio i nalaz velikog broja uginulih želvi i na talijanskoj obali.


Predstojnik odjela za patologiju Hrvatskog veterinarskog instituta, dr. sc. Željko Mihaljević istaknuo je zabrinutost zbog činjenice da je tako veliki broj uginulih životinja pronađen na tako malom prostoru u jako kratkom vremenskom razdoblju.


I on smatra da je najčešći uzrok uginuća definitivno interakcija s ribolovnim alatima, ribarskim mrežama i parangalima.


A u našem moru, prema nekim procjenama, trenutno obitava oko dvadeset tisuća glavatih želvi tako da nade ipak ima.


Srećom, i među ribarima uvijek postoje i oni koji su potpuno upućeni u sve probleme i protokole vezane uz podmorje i zaštitu morskog života.


Jedan od takvih ozbiljnih i odgovornih je i Nikola Kosanović, zadarski profesionalni ribar koji je nedavno u svojim mrežama pronašao želvu koja je bila poprilično obrasla rakovima vitičarima i s njom je postupio baš kako treba.



Želvu je očistio i oslobodio rakova vitičara, pričekao da se potpuno ‘probudi’ i oporavi, pa je tek onda vratio u more kao što radi i  sa svim ostalima zakonom zaštićenim i ugroženim morskim organizmima.



Inače su želve prepoznate kao jedna od najugroženijih skupina na svijetu, zbog čega su sve vrste uvrštene na Crveni popis Međunarodne udruge za očuvanje prirode i prirodnih bogatstava (IUCN) i nalaze se pod strogom zaštitom u svim zemljama Europske unije.


Zato je posebno uznemirujuća vijest o pronađenim uginulim želvama u blizini Medulina koje imaju ozljede nastale od ostiju i vatrenog oružja.