Ta tvoja barka malaaa, što pušta na sve stranee… Takvu barku Ljupka Dimitrovska brodom je zvala, a Milenko Brozičević svoju uspoređuje s kućnim ljubimcem. Zašto? Zato što je barka »velika briga, ali i neopisivo zadovoljstvo«! Inače, Milenko Brozičević, za prijatelje jednostavno – Mile, ovogodišnji je dobitnik nagrade »Josip Ivančić Cene«, posvećene najistaknutijem brodograditelju crikveničkog kraja, a koju Županijska lučka uprava Crikvenica dodjeljuje već punih 11 godina. Kriteriji za odabir najljepše drvene brodicu na području nadležnosti ŽLU-a Crikvenica jesu kvaliteta, odnosno razina održavanja plovila, posjedovanje vesala, jarbola i jedara te ukupan dojam. Nagrada za pobjednika je oslobađanje plaćanja godišnje pristojbe za komunalni vez.

Obećanje ocu

S vlasnikom najljepše drvene brodice nalazimo se u dramaljskoj lučici Pazdehova, upravo ondje gdje je smještena njegova ljepotica – pasara »CK 12«. Kako otkriva barba Mile, izgrađena je 24. svibnja 1946. godine u Klimnu na otoku Krku, a napravio ju je čuveni brodograditelj Anton Jurić.

Foto Matea Jurčić

– Rojen san va drugome misecu, tako da smo vršnjaci. Ja san proslavil, a i ona će brzo proslavit okrugli 80. rojendan, govori Mile.

Prvi je vlasnik bio Ivan Andres, a 12. travnja 1949. kupio ju je Rafael Brozičević, Milenkov pokojni otac. Od tada pa sve do danas ostala je u vlasništvu obitelji Brozičević, što naglašava njezinu tradicijsku, ali i emocionalnu vrijednost. Izrađena je od kvalitetnog drva brijesta i smreke, a konstrukcija je dodatno učvršćena galvaniziranim čavlima, što svjedoči o umijeću i preciznosti tadašnje brodogradnje. Kroz desetljeća je iznimno dobro očuvana i održavana, što je, između ostalog, i pridonijelo tituli najljepše brodice. Ljubav prema barci i moru kod našeg je sugovornika prisutna »odvavik«. Zato je i dospjela upravo u Milenkove, a ne u ruke njegovog pokojnog brata ili sestre.

– Prije nego ča j’ otac umrl 1994. govoril je ča će bit kad mene ne bude. To me j’ nekako pogodilo pa san rekal: »Ne sekiraj se za barku dok san ja živ«. Jedno vrime je bila va rasulu, ali smo ju pomalo sređivali, govori Mile.

Osnovni alat

Barka ga je koštala vremena i novaca, ali kako kaže, nikad je ne bi mijenjao za plastičnu. Jer, barka je nekada bila osnovni alat za preživljavanje, važniji od auta. Budući da nije bilo televizije, mobitela ni drugih čuda tehnike, bila je i glavni izvor zabave.

– Težak život je bil, ni bilo lahko. Nas je odgojila riba i salata, govori naš Svetojelenac.

Otkriva nam i da mnogi Svetojelence (Dramaljce) zovu upravo »salatari«.

Foto Matea Jurčić

– Svetojelenci su salatari jer su prodavali salatu na placi. Sad više ni salate, sad su bazeni okol kuće. Tu va lučici je nekad, 50-ih let pasanoga stoljeća, pristajal brod. Onda bi pokojna mat spravila verduru i jutro na 5 ur šla na brod v Riku. Hodil san z materun ne zato ča se meni hodilo nego san računal da će mi kupit kakov bombon ili ča god. Živeli smo ispod magistrale. Ni bilo rasvjete ko danas, bili su puti od kamika… Otac bi spal do tri-četire v jutro i odmah pokret. Imel san bicikel i onda bi bil prvo šal va Crikvenicu na brodi ribarski. Na mriži bi našal sardel, onda bi došal va lučicu z biciklon. Otac bi barku pripravil pa smo hodili na more lovit. Hodil je bez motora, na vesla se hodilo. On je puno milj napravil na vesla, do Krka, do Jadranova, prepričava nam naš 80-godišnjak, dodavši kako i dan-danas odlazi s barkom na ribe, samo »ni ča lovit«.

Barka je cijelo vrijeme u moru, jednom godišnje vadi se na suho, čisti, farba… Posla nikad ne fali… Ako je »grdo vrime«, Mile preko kamere vidi što se događa u lučici, a ugradio je i pumpu koja iz nje automatski izbacuje višak mora.

Lijepe uspomene

Milenko Brozičević, njegova supruga Ladislava (Lada), dvojica sinova, kćer i četvero unučadi s barkom su doživjeli brojne lijepe uspomene. Cjelodnevna kupanja, ribolov, druženja… Zasvirao bi barba Mile i harmoniku, a najčešće destinacije bile su Vrbnik, Klimno, Čižići, Selce, Jadranovo…

– Sega je bilo. I padali smo ž nje va more, ali smo preživeli. Bila j’ tu kumpanija, ko mladići smo hodili priko na škoj na vino, pršut, sir…, prepričava Mile.

Vas je ki put ulovila nevera? – pitamo našeg sugovornika.

– Je, ali ja va ovu barku verujen. Da je to plastična barka, puno puti bimo se bili okrećali. Ali ona je čvrsta, jako je dobra barka, odgovara Mile.

Njegovu suprugu Ladu pitamo pobjegne li Mile ponekad sam na barku?

– Imam ja kameru pa ga vidim, uzvraća Lada u šali.

– Gledam da ne padne. Barka je skliska, a sada je tu i »godina proizvodnje«. Dok se spravi, pripravi, ziđe na more… Treba biti oprezan, upozorava Lada.

Jednako kao i njegova supruga, i mi našem Milenku želimo puno opreza, mirno more i još puno, puno predivnih trenutaka na barci, s barkom i uz barku…

Drvena plovila najljepši su ukras luka

Mario Kružić, ravnatelj Županijske lučke uprave Crikvenica ističe kako se ŽLU Crikvenica upravo kroz dodjelu nagrade »Josip Ivančić Cene« svake godine s ponosom i poštovanjem nastoji prisjetiti cijenjenog brodograditelja te vrijedne pomorske i ribarske baštine crikveničkog kraja, nastojeći je zaštititi i promovirati.

– Želja nam je potaknuti vlasnike na kontinuiranu brigu o drvenim plovilima, koja su najljepši ukras naših luka. Ovogodišnja je pobjednička pasara najbolji primjer kako se ljubav prema moru, obiteljska tradicija i vještine starih majstora mogu očuvati kroz generacije i zasluženo ponijeti titulu najljepše drvene brodice, kazao je Kružić.