Neven Melvan izabran je drugi put zaredom za glavnog tajnika Sindikata pomoraca Hrvatske, na 7. kongresu Sindikata održanom u Dubrovniku.

Protekli mandat obilježila je, kako ističe, pandemija COVID-19, koja je pomorcima donijela čitav niz do tad nepoznatih i neviđenih problema, posebno oko ukrcaja i iskrcaja s broda, a izbio je i rat u Ukrajini koji će bez sumnje imati utjecaja na čitavo tržište rada u pomorstvu, s obzirom na to da oko 15 posto svjetskih časnika na brodovima dolazi iz Rusije ili Ukrajine.

– Pandemija i sve što je s njom došlo donijela je osmu i još nekoliko kora na kruh pomoraca, koje nitko nije očekivao i koje su se pokazale prilično nepotrebnima.

Da je bilo malo više suradnje i razumijevanja među državama i da su svjetske organizacije i institucije bolje odradile svoj posao, te bi kore bile malo mekše.

Ovako, sve skupa je bilo prertjerano kad je riječ o životu i radu pomoraca. Količina patnje koju su pomorci preživjeli u pandemiji je zbilja bila neumjerena.

To što se sve skupa malo smirilo, nije zahvaljujući razumijevanju svjetskih institucija i država, nego zahvaljujući tome što je svijet donekle opet profunkcionirao.

Treba li to zahvaliti i činjenici da su Međunarodna federacija transportnih radnika(ITF), druge svjetske sindikalne središnjice i njihove članice, poput vašeg sindikata, radile pritisak prema svim institucijama i državama?

– Mi smo se bavili stvarima kojima se sindikati i slične organizacije ne bi trebale baviti. Ali u tim izvanrednim okolnostima trebalo je djelovati i to smo učinili.

Najveći je problem bio ukrcaj i iskrcaj pomoraca, što smo često radili usprkos volji kompanija, država, dovijali smo se na stotine načina kako čovjeka koji je već u krizi jer je na brodu već puno dulje od onoga što je trebao biti, poslati kući.

To smo nekad radili i na neki polulegalan način, dajući savjete kako to učiniti, jer kad je pomorac već u krizi i ne može izdržati, treba mu pomoći.

Tražili smo hitne liječničke preglede, izmišljali načine kako čovjeka poslati kući i relativno brzo smo stekli iskustvo i praksu koja je vrlo dobro funkcionirala u tim uvjetima.

Sve to radili smo u suradnji s inspektoratima ITF-a, drugim organizacijama i sindikatima kojima zahvaljujem na angažmanu.

Pohvala Hrvatskoj

Osim individualnih slučajeva, u pandemiji je trebalo regulirati i kolektivna prava, poput oslobađanja od plaćanja poreza za pomorce koji nisu imali 183 dana u plovidbi, jer se zbog pandemije nisu mogli ukrcati, kao i produženja valjanosti svjedodžbi za pomorce koji su bili na brodu ili prioritetnog cijepljenja pomoraca. Kako po tim pitanjima ocjenjujete suradnju s ministarstvima mora, financija i zdravstva i ostalim nadležnim institucijama?

– Hrvatska je bila među prvim državama koje su omogućile ne samo cijepljenje naših i stranih pomoraca, i to besplatno, nego i među prvima koje su omogućile repatrijaciju stranih pomoraca preko svog teritorija.

U cijeloj situaciji, koliko god to bilo nepopularno, moram pohvaliti naše resorno ministarstvo, kao i ostale institucije države, jer su se ponašali ljudski.

Ne samo da nas nisu opstruirali u nastojanjima da riješimo individualne slučajeve, kao ni zajedničke probleme pomoraca, nego su nam uvelike pomagali.

Često smo koristili Ministarstvo vanjskih poslova i to vrlo uspješno. Hrvatska se u ovoj krizi ponašala prema pomorcima puno bolje nego neke velike takozvane pomorske države.

Nije popularno hvaliti domaću administraciju, ali moram to učiniti, jer i po pitanju oslobađanja od poreza, kad se kriza tek zahuktala, odmah smo postigli konsenzus na razini sindikata, Udruge posrednika u zapošljavanju(CROSMA), Udruge brodara Mare nostrum i ministarstava mora i financija, da se ljudima prizna da se zbog korone nisu mogli ukrcati na brod te da im se, ukoliko zbog toga nisu odradili famozna 183 dana, prizna oslobađanje od plaćanja poreza.

Kriza još nije gotova, svjedočimo novim lockdownima u Aziji, a ne zna se što će po pitanju pandemije donijeti jesen. Ima li pomaka na razini svjetskih organizacija po pitanju zaštite pomoraca u takvim okolnostima?

– Tu bih ostao skeptičan, pogotovo što se tiče Dalekog istoka. Svjedočimo ponovnom zatvaranju Kine, iz meni nepoznatih razloga, jer korona je sad manje opasna, a pomorci su praktički svi cijepljeni.

Zatvaraju se Šangaj i druge dalekoistočne luke, a to znači da svjetske organizacije i dalje ne kontroliraju situaciju, nego države i dalje rade po svome.

Što će biti ako bude ponovnog širenja pandemije na jesen, ne mogu reći.

Manjak časnika

Osim pandemije, sadašnji trenutak u svjetskom pomorstvu obilježava i rat u Ukrajini koji će neminovno imati posljedice na tržište rada jer ruski i ukrajinski časnici čine 15 posto ukupnog broja časnika u svjetskom pomorstvu. Kako gledate na to, izdali ste i Rezoluciju o ukrajinskim pomorcima, i kako će se to odraziti na hrvatske pomorce, hoće li za njima narasti potražnja?

– Posljedica za svjetsko pomorstvo će sigurno biti. I inače na tržištu postoji manjak časnika, a ovaj napad Rusije na Ukrajinu otežat će ukrcaj i ruskih i ukrajinskih pomoraca, što će nesumnjivo imati velik utjecaj na tržište rada.

Teško je predviđati, ali po logici stvari, otvarat će se nova radna mjesta za hrvatske pomorce. Tome se ni malo ne radujem, jer naši pomorci već imaju svoj kruh i među najcjenjenijima su na svijetu, kao i među najbolje plaćenima.

Ne treba nas ni na koji način radovati ovaj sukob, jer možemo očekivati dolazak još manje kvalitetne radne snage, posebno iz Azije.

Mogao bi se pojaviti velik broj kineskih pomoraca, koji se, da budem iskren, nisu pokazali kao najbolji. Smatram da u ovim okolnostima treba zaštititi radna mjesta ukrajinskih i ruskih pomoraca.

Nakon krize uzrokovane pandemijom, pomorstvo je u visoko uzlaznoj putanji, vozarine su više nego ikad. Glavni tajnik ITF-a Stephen Cotton istaknuo je da su u krizi najveći teret podnijeli pomorci, dok sada, kad je posao krenuo, profit ubiru isključivo vlasnici kompanija. Što možete učiniti da pomorci dobiju veći dio tog kolača ogromnih profita brodarskih kompanija?

– Plaće se blago povećavaju, ali ni blizu onome kako bi to trebalo biti. Vozarine su u nekim segmentima pomorstva rapidno narasle, ali veliki broj kompanija je iskoristio ovu krizu kako bi dodatno uštedjele na smjenama pomoraca, što je, blago rečeno, neljudski, nemoralno i nekorektno.

Takva praksa mora prestati, a preraspodjela sredstava mora biti pravednija. Na tome radi i ITF, kako je istaknuo i Cotton, a na tome radimo i mi, pri čemu od Hrvatske udruge brodara Mare nostrum tražimo da se plaće pomoraca povećaju.

Neke od naših kompanija već su povećale plaće, a očekujemo da to učine i druge.

Nacionalni ugovor

Kako su se naše kompanije ponašale za vrijeme koronakrize?

– Recimo da su se u većini situacija ponašale humanije od većine svjetskih kompanija. Bili smo u stalnom kontaktu, imali su i oni puno problema, nalazili načine kako ih riješiti.

Mi smo sa svoje strane radili pritisak na njih, da odrade repatrijacije pomoraca pa ako treba i skrenuti brod s rute.

Svjedočili smo da su se brodovi skretali daleko izvan ruta, a je li to bilo zbog njihove, recimo, dobrote ili zbog naših pritisaka, manje je bitno. Važnije je da je to bilo odrađeno.

Uz svjetsku krizu, u novom mandatu očekuje vas i borba sa starim problemima, na nacionalnoj razini, a jedan od najvažnijih je sklapanje nacionalnog kolektivnog ugovora za pomorce u kabotaži. To pitanje povlači se već dulje od desetljeća, kako ga riješiti, očekujete li pomake u tom dijelu?

– Taj dio nam je apsolutni misterij. Mi kao sindikat, ali i Ministarstvo mora kao, recimo tako, vlasnik Jadrolinije, stalno naglašavamo važnost sklapanja nacionalnog kolektivnog ugovora, upravo u svrhu zaštite naše kabotaže od strane konkurencije.

Budimo otvoreni, mi kao Sindikat pomoraca želimo da brodovi u hrvatskoj kabotaži budu s hrvatskim posadama, pod hrvatskom zastavom i u hrvatskom vlasništvu.

Slaže li se Europska unija s tim ili ne, nije me, iskreno, pretjerano briga. To je naš cilj i trebao bi biti cilj cijele države.

Ne znam postoji li neka druga agenda druge strane u pregovorima, tu su i neki drugi sindikati, a kućni sindikati imaju u pravilu druge interese od onih o kojima govorim, ali činjenica je da na taj nacionalni kolektivni ugovor čekamo već duže od deset godina.

I dalje o tome pričamo, što je jako loše za nacionalnu plovidbu koju na taj način izlažemo stranoj konkurenciji.

Moramo sačuvati Jadroliniju

Ostaje vam i otvoren problem Jadrolinije, sudskih postupaka u formiranju radničkog vijeća i sličnih situacija?

– Taj dio, neke svađe sa sindikatima, neću komentirati ni o tome lamentirati. Moj cilj i cilj Sindikata je zaštita Jadrolinije i njenih pomoraca.

Manje je važno tko je na čelu radničkog vijeća, tko sakuplja skorup, važnije je da zaštitimo brodove, pomorce i kompaniju. Jer ako se Jadrolinija počne raspadati po segmentima i privatizirati, a alarmi za to već zvone, doživjet ćemo damping, lošu konkurenciju i ugrožavanje sigurnosti plovidbe.

Ugurat će se kompanije koje štede na održavanju, posadi, sigurnosti, kako bi čim više zaradile. Zbog toga moramo sačuvati Jadroliniju jer nam ona zlata vrijedi u svakom pogledu.

Za turizam, za državu, za život otočana. Neozbiljno je da je se dovodi u situaciju da kupuje polovne brodove i to predstavlja kao uspjeh. Treba nam jaka, suvremena Jadrolinija.