Na prvi pogled, Rijeka i Messina dijele tek more i daljinu. No, povijest brodova pokazuje drukčije, ta dva grada desetljećima su povezivali ljudi, sudbine i čelik oplata. Od potresa i erupcija do ratnih rekvizicija i evakuacija, brodovi građeni na Kvarneru spašavali su stanovništvo na Siciliji, dok su plovila iz Messine pristajala u riječku luku i plovila Jadranom.

SPAŠAVANJE STANOVNIŠTVA

Bijeg stanovništva sa Strombolija započeo je 20. listopada 1950., nakon snažne erupcije vulkana koja je trajala tri dana, do 23. listopada. U dimu, pepelu i neizvjesnosti, jedan je brod imao ključnu ulogu u evakuaciji više od 300 stanovnika s Eolskih otoka – motorni brod »Panarea«, u vlasništvu kompanije Navisarma, Compagnia di Navigazione čije je sjedište bilo u Messini. Malo je, međutim, poznato da je taj brod izgrađen upravo u Rijeci.

»Panarea« je porinuta 1931. u brodogradilištu Cantieri Navali del Carnaro kao »Ipparco Baccich«, nazvana po riječkom brodovlasniku i nositelju srebrne medalje za vojne zasluge iz Prvog svjetskog rata. Bila je duga 62 metra i široka 9,24 metra, a pokretao ju je dvotaktni osmerocilindrični dizelski motor FIAT snage do 1.250 konjskih snaga. Postizala je brzinu od 11,5 čvorova, maksimalno i do 14, što ju je činilo pouzdanim brodom za obalne i regionalne linije.

Prvo putovanje imala je 2. lipnja 1931. na relaciji Rijeka-Ravenna. U to je vrijeme održavala tjedne linije između luka Istre, Trsta i Ravenne, u organizaciji riječke Costiere di Navigazione Marittima. Već početkom tridesetih godina, 1932., ulazi u sastav venecijanske Compagnia Adriatica di Navigazione čija je linija Venecija-Rijeka-Dalmacija-Bari ticala i Ravennu, a 1936. prepuštena je novoutemeljenoj Fiumane S.A.N., nastavljajući prometovati do početka rata.

Drugi svjetski rat radikalno je promijenio njezinu sudbinu. Brod je 26. lipnja 1941. rekviriran i uključen u državno pomoćno brodovlje pod oznakom »D 17«. Pretvoren je u pomoćnu krstaricu, naoružan s dva topa od 76/40 mm, dva mitraljeza od 13,2 mm i dva bacača protupodmorničkih bombi, s posadom od čak 110 ljudi, a služio je kao pratnja konvojima. Već iste godine, 7. studenog, sudario se s parobrodom »Santa Chiara« i bio teško oštećen, ali je nakon popravka nastavio službu sve do kapitulacije Italije.

U rujnu 1943. posada ga je potopila u luci La Spezia kako ne bi pao u neprijateljske ruke. No, priča tu nije završila. Brod je izvađen 1946., obnovljen i nastavio ploviti pod novim imenom »Lorenzo Marcello«. Slijedile su nove promjene vlasnika i imena – najprije »Olbia« u floti Tirrenie di Navigazione, na linijama između Genove i Sardinije, a potom, nakon prelaska u kompaniju Navisarma iz Messine, dobiva ime po jednom od Eolskih otoka – »Panarea«. Upravo pod tim imenom 1950. godine ulazi u povijest kao brod koji je u dramatičnim trenucima erupcije Strombolija evakuirao stotine ljudi. Nakon gotovo tri i pol desetljeća službe, stavljen je u raspremu 1966. i iste godine izrezan u Savoni.

AKCIJA EVAKUACIJE

Parobrod »Nagy Lajos«, izgrađen 1893. u Newcastleu za Mađarsku kraljevsku pomorsku plovidbu Adria iz Rijeke, upisao se u povijest 1908. godine kada je, tijekom razornog potresa u Messini, sudjelovao u evakuaciji stanovništva. U toj je akciji spašavanja i sam pretrpio oštećenja. Humanitarna i profesionalna hrabrost posade nije prošla nezapaženo – Kraljevina Italija odlikovala je časnika Viktora Seidelhubera priznanjem Croce di Cavaliere (Knight’s Cross), a 1914. i medaljom časti (Medal of Honor). Sudbina broda potom je slijedila burne tokove europske povijesti. Cijeli Prvi svjetski rat proveo je u raspremi u luci Vigo, da bi se u službu vratio tek 1922., pod novim imenom »Boccaccio« u floti Adria, S.A. di Navigazione Marittima iz Rijeke. Deset godina kasnije, 1932., izrezan je u Savoni, završivši životni vijek koji je obilježen i trgovačkom plovidbom i spašavanjem u trenucima katastrofe.

Više od stoljeća nakon potresa u Messini, pomorska veza između Sicilije i Rijeke ponovno je nakratko oživjela. Godine 2019. iz Messine je u riječku luku doplovio trajekt »Giuseppe Franza« (Caronte & Tourist) s namjerom uspostave linije Rijeka-Porozina. Taj je brod godinama povezivao talijansko kopno sa Sicilijom, no pokušaj da zaplovi Kvarnerom ostao je tek kratka epizoda – dozvola za redovitu plovidbu nije izdana.

Još 1894. godine mali parobrod »Vis«, u vlasništvu Serafina Topića s Visa, uplovio je u Messinski tjesnac kao jedan od prvih parobroda s bočnim kotačima koji su ondje održavali redovitu liniju. Iznajmljen tvrtki Ditta Battaglia e Siciliani iz Messine, prometovao je na relaciji Messina-Villa San Giovanni, a iste godine preuzima ga i društvo Societa Strade Ferrate della Sicilia iz Palerma. Sljedećih 18 mjeseci prevozio je poštu i putnike, postavši dijelom svakodnevice između sicilijanske i kalabreške obale.

Njegovo ime, međutim, izazvalo je političku raspravu. Naziv »Vis« podsjećao je talijanske parlamentarce na poraz u Viškoj bitci, pa je pitanje broda dospjelo i do talijanskog parlamenta. Kako bi se izbjegle simboličke prijepore, parobrod je preimenovan u »Forza«. No njegova je povijest započela mnogo ranije. Izgrađen je 1870. godine u Arsenale del Lloyd Austriaco u Trstu kao »Trieste« za Societa di Navigazione a Vapore del Lloyd Austriaco iz Trsta (kasnije Soc. di Nav. a Vap. del Lloyd Austro Ungarico). Nakon što je 1892. prodan M. Krameru iz Trsta, iste ga godine kupuje Serafino Topić i daje mu ime »Vis«. Po završetku najma u Italiji, 1896. vraćen je vlasniku i ponovno nosi ime »Vis«. Od 1908. nalazi se u floti Consorzio di Navigazione Dalmatia iz Trsta (kasnije Socierta Anonima Dalmatia). Zanimljiv detalj iz njegove kasnije povijesti jest da je 1920. na krmi vijorio jugoslavensku zastavu, odražavajući promjene političkih i državnih granica na Jadranu. Brod je izrezan 1922., premda postoje podaci da je već 1910. izbrisan iz upisnika brodova.

NAJVEĆI TRAG

Gotovo pola stoljeća nakon prvih jadransko-sicilijanskih veza, 29. lipnja 1940. kraljevskim dekretom odlučeno je da parobrod »Francesco Rismondo«, upisan u zadarski upisnik brodova i u vlasništvu Societa Fiumana di Navigazione, bude rekviriran u pomoćno državno brodovlje radi održavanja veze između Messine i Eolskih otoka. Istodobno su rekvirirani i parobrodi »Limbara«, »Nesanzio« (Istria-Trieste S.A. a Vapore, Trieste), »Pola« (Societa Fiumana di Navigazione, Rijeka) te već spomenuti »Ipparco Baccich«.

Najveći trag u ratnim godinama ipak su ostavili parobrodi »Ammiraglio Viotti« i »Baiamonte« te motorni brod »San Rocco«, koji su 1941. održavali liniju prema Messini. Nakon okupacije Jugoslavije brodovi su rekvirirani i dodijeljeni talijanskoj državnoj željeznici (Ferrovie dello Stato). Između 1942. i 1943. ta je kompanija pretrpjela potonuće više plovila, među njima »Aspromonte«, »Scilla« i »Reggio«, što svjedoči o intenzitetu ratnih djelovanja u tom području.

Parobrod »Viotti« imao je osobito dramatičnu sudbinu. Njegova je gradnja započela 1914. u Malom Lošinju kao »Lomnicz« za Ungaro-Croatu. Porinut je 1918., a dovršen 1922. u brodogradilištu Monfalcone kao »Topola« za Jadransku plovidbu d.d., Sušak. Održavao je brzu liniju Sušak-Rab brzinom od 12 čvorova. Godine 1941. proglašen je ratnim plijenom te korišten za internaciju civila, ploveći iz Trsta prema Molatu i koncentracijskom logoru Fertilia na Sardiniji. Prema isplatnim knjigama trajekta »Villa« i parobroda »Viotti«, pronađenima 2000. u pismohrani Direzione Movimento Navigazione FF.SS. u Messini, oba su broda boravila u Messinskom tjesnacu od 4. lipnja do 16. kolovoza 1943.

»Viotti« je u Messinu stigao 18. lipnja 1943., ali je liniju preuzeo deset dana kasnije, ploveći u prosjeku tri puta dnevno između Messine, Ville, Scille i mjesta na sjevernoj rivijeri. Plovidba je bila stalno izložena opasnosti. Zbog straha od bombardiranja dio je posade napuštao brod, a 14. srpnja 1943. plovilo je lakše oštećeno tijekom bombardiranja dok je manevriralo u luci Scilla, kada je krmom udarilo o dno i oštetilo kormilo. Tri dana kasnije, ispred Torre Faro, zbog snažne morske struje sudarilo se s motornom splavi »MZ 780«, uz nova oštećenja trupa i kormila. Dana 9. kolovoza 1943., na sidrištu Paradiso, eksplozije bombi u blizini probile su trup te je došlo do prodora mora. Brod je nasukan u očekivanju popravka, no savezničke snage bile su sve bliže. Nakon novog oštećenja 12. kolovoza 1943., Comando Marina izdao je zapovijed o samopotapanju. Posada je naredbu izvršila 14. kolovoza 1943. u kasnim poslijepodnevnim satima, pod zapovjedništvom kapetana Amedea Calista. Bilo je to drugo namjerno potapanje broda – prvo je izvršeno 6. svibnja 1941. u Šilu.

SRETNIJA SUDBINA

Sretniju sudbinu od »Viottija« imao je parobrod »Baiamonti«, premda ni njegova ratna priča nije bila lišena dramatičnih trenutaka. Izgrađen je 1938. u Jadranskim brodogradilištima d.d. u Splitu kao »Sarajevo« za Jadransku plovidbu d.d., Sušak, te je održavao liniju Komiža-Split-Metković.

Već 1941. brod je rekviriran i preimenovan u »Baiamonti«, nakon čega je upućen prema Messini. Ratne operacije ubrzo su ga zahvatile: 14. srpnja 1943., dok se nalazio na sidrištu Paradiso, bio je bombardiran, a 16. srpnja 1943. samopotopljen je zapaljivim bombama zbog nadolaska anglo-američkih snaga.

Nakon rata njegova je sudbina krenula uzlaznom putanjom. Izvađen je 1946. i otegljen na popravak u splitsko brodogradilište u kojem je i izgrađen. Već 1947. dodijeljen je Jadroliniji, no obnova je potrajala te je tek 1950. ponovno zaplovio, ovaj put pod imenom »Sinj«. U redovitoj plovidbi ostao je sve do 1966., kada je prodan Brodospasu radi rezanja. No ni tada mu nije bio kraj. Brod je preprodan dubrovačkoj putničkoj agenciji Atlas, preinačen u Korčuli u turistički brod za izlete i dobio novo ime – »Antika«. Tek 16. rujna 1977. uplovio je u rezalište, zaključivši gotovo četiri desetljeća dugu karijeru tijekom koje je prošao put od obalne linije, preko ratnih razaranja, do turističkih plovidbi.

Sudar, nasukanje, nestanak

Messinski tjesnac i vode oko Sicilije kroz desetljeća su bili poprište dramatičnih epizoda u kojima su sudjelovali i brodovi s istočne obale Jadrana – od sudara i nasukavanja do potpunog nestanka na otvorenom moru.

Parobrod »Dubravka« (Dubrovačka parobrodarska plovidba, Dubrovnik) sudario se 4. veljače 1927. s talijanskim parobrodom »San Martino« – koji se u literaturi često pogrešno navodi kao »San Marino« – četiri milje sjeverno od Messine. Talijanski je brod potonuo, dok je posadu spasila »Dubravka«, čime je tragedija izbjegnuta, ali je događaj ostao zabilježen kao jedan od ozbiljnijih pomorskih incidenata toga razdoblja.

Brod »Jelisava« (Filip S. Stanić, Split) nasukao se 20. studenog 1935. kod Messine tijekom plovidbe Napoli–Šibenik, i to u balastu. Izgrađen je 1900. kao »Bearn« u brodogradilištu De La Brosse & Fouche u Prairie-au-Ducu, a tijekom karijere nosio je imena »Mamora«, »Teresa«, »Alessandro« i »Gina«. Ime »Jelisava« dobio je 1935. godine, neposredno prije nesreće.

Tajanstvena je ostala sudbina parobroda »Petofi«, izgrađenog 1893. u Newcastleu za Mađarsku kraljevsku pomorsku plovidbu Adria iz Rijeke. Iz Messine je 28. listopada 1903. isplovio prema West Hartlepoolu s teretom ječma i brašna ukrcanog u Rijeci – i nestao bez traga. Zapovjednik je bio kapetan Jerolim Tijanić iz Kostrene, a o sudbini broda i posade nikada nisu pronađeni pouzdani podaci.

Dramatičan i dug životni put imao je i motorni brod »Ist«. Izgrađen 1917. u Stromstadu kao »Rana«, kasnije je nosio imena »Sillesund« i »Baltica«. Nakon rekvizicije u rujnu 1943. (vlasnik Kazimir Kozulić, Ist) korišten je za evakuaciju talijanske vojske te je potopljen kod Messine pod nepoznatim okolnostima. Izvađen je i popravljen, ugrađen mu je novi motor te je dobio ime »Maria« (Societa Transmare di Navigazione, Messina).

U domaću flotu vraćen je 1951., kada je ponovno zaplovio pod starim imenom u sastavu splitskog Jadroplova. Od 1955. nalazio se u floti Obalne plovidbe Split, a 1972. prodan je i preimenovan u »Litsa« (Lemina Compania de Navegacion S.A., Panama). Šest godina kasnije postaje »Theofilactos« (J. Caruna Soler & Emanuel Zammit, Valletta) te je iste godine izbrisan iz malteškog upisnika zbog starosti. Ipak, ni tada nije nestao s mora: još 1980. plovio je bez imena i zastave, krijumčareći cigarete, sve dok u travnju iste godine nije potonuo u Tirenskom moru.

Sudbine ovih brodova, od 1903. do 1980., svjedoče o tome koliko su plovidbe između Jadrana i Sicilije bile izložene rizicima – prirodnim silama, ratnim razaranjima i neizvjesnostima koje su često završavale na morskom dnu.

IZGRAĐENI U MESSINI

Pomorske veze između Jadrana i Sicilije nisu se odvijale samo kroz ratne epizode i evakuacije. One su se nastavljale i kroz brodogradnju, a trag tih veza vidljiv je i u plovilima izgrađenima upravo u Messini za hrvatske naručitelje.

U brodogradilištu Cantieri Navali L. Rodriquez u Messini, kao novogradnja br. 66, 1961. godine izgrađen je vodokrilac tipa PT.50 pod imenom »Vihor« za riječku Jadroliniju. Bio je to prvi takav brod u floti domaćih brodara – putnički motorni brod male obalne plovidbe koji je mogao primiti 135 putnika. Pokretala su ga dva dizelska stroja Mercedes ukupne snage 1.989 kW, a postizao je brzinu od 34 čvora, što ga je činilo jednim od najbržih plovila u domaćem priobalju tog vremena.

U floti Jadrolinije zadržao se relativno kratko. Već 1967. prodan je tvrtki SI.RE.NA. (Sicula Regionale di Navigazione S.p.A.) iz Palerma i preimenovan u »Pisanello«. Od 1990. plovi u sastavu SI.RE.MAR-a (Sicilia regionale Marittima S.p.A.), također iz Palerma, a 1991. upućen je u rezalište Cantieri Navali Trapani u Trapaniju.

U istom brodogradilištu 1998. godine izgrađen je i brzi putnički brod »Princess of Dubrovnik« za dubrovačku putničku agenciju Atlas. Brod je mogao prevesti 340 putnika i bio je namijenjen brzim linijama i turističkim plovidbama. Nakon osam godina prodan je te je pod novim vlasnicima (Tarnav Srl/Genship Management & Naval, Birkirkara) dobio ime »Medmar Donata«. Od 2020. plovi u floti Blue Jet Srl, nastavljajući karijeru na talijanskim rutama.