Odgoj

Tanja Hrvatin Šimičić otkriva tajne uspješnog roditeljstva

Dijana Ljubanović

FOTO/IG @tanjahrvatin.simicic

FOTO/IG @tanjahrvatin.simicic

Nije loše potražiti pomoć, postaviti pitanja i proniknuti u sebe, istražiti što možemo učiniti bolje za sebe, ali i djecu...



Tanja Hrvatin Šimičić je magistra ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja te certificirana edukatorica za roditelje i osobna trenerica. Ona je tu kada pomislite da ste učinili apsolutno sve za odgoj svog djeteta, ali stvari se ne kreću onako biste željeli.


Kroz njenu knjigu koja je dostupna u elektroničkom obliku na njenoj web stranici, njene webinare te individualne seanse i savjetovanja, jednostavnije je pronaći odgovore u zahtjevnom procesu roditeljstva. A da usvajanje novih, učinkovitijih metoda roditeljstva bude ugodno i opušteno.


Ova simpatična Riječanka koja je nekoliko godina provela u Engleskoj, danas je ponosna majka dvoje djece, supruga i edukatorica koja čini da djeca (ali i roditelji) oko nas budu sretniji, mirniji i zadovoljniji tijekom odrastanja.





Možete li nam objasniti što je Vaš posao i kako izgleda Vaš prosječan radni dan?


S obzirom da osim trogodišnjakinje imam i bebu od nepuna četiri mjeseca, moj dan izgleda sada malo drukčije od uobičajenog radnog dana. No i dalje je tu mix majčinstva i mix poslovne žene.


Super je što je moj posao zapravo isprepleten s mojim životom te su mi moja djeca inspiracija i zapravo način „profesionalnog usavršavanja“ jer gotovo sve što učim i znam imam priliku iskusiti i u praksi.


Bavim se odgojem, roditeljstvom i osobnim razvojem. Da bi se riješilo određeno ponašanje djeteta ili određena dinamika u obitelji, to uvijek zahtjeva osobni rast roditelja. Radim individualna savjetovanja s roditeljima, napisala sam Ebook Odgoj s manje stresa koji se može nabaviti na mojoj web stranici www.tanja-savjetovanje.hr te planiram ostale online edukacije na teme koje najviše muče roditelje, odnosno za koje vidim da su prijeko potrebne.


Osim toga pišem recenzije i tekstove za određene brendove na temu odgoja, roditeljstva, igračaka i slično. Sve te obaveze trenutno ispunjavam kada se netko drugi brine o djeci (suprug, baka, dadilja…) ili kada spavaju. Trenutno ne radim individualna savjetovanja zbog „porodiljnog“ no i to će kroz neko vrijeme doći ponovno na red.


Osim svega navedenog, vodim Instagram profil tanjahrvatin.simicic gdje pišem o roditeljstvu, odgoju, osobnom razvoju, sve to isprepleteno s mojim osobnim životom i životnim stilom.



Kako izgledaju individualne seanse kod Vas?


Do sada sam seanse provodila online. Roditeljima je to vrlo praktično jer ne moraju putovati, a imala sam i mnogo klijenata  iz inozemstva.


Seansa se provodi putem video poziva, može biti prisutan jedan roditelj ili oba. Najveće promjene se kod klijenata događaju kod kontinuiranijeg rada jer se na taj način mogu postići dublje promjene. No, broj seansi ovisi o samom klijentu, koliko je spreman i koliko želi.


Seanse su vrlo opuštene. Najdraže mi je kada se klijenti rasplaču od sreće i zahvalnosti zbog nekih spoznaja i promjena u ponašanju njihove djece te zbog promjena u kvaliteti njihova odnosa. To je ono što me gura – promjene kojima svjedočim.



S kakvim problemima i izazovima se najviše susreću osobe koje zatraže Vašu pomoć?


Roditelji koji mi se javljaju za savjetovanja susreću se s različitim izazovima. Vrlo je često to osjećaj nemoći jer ne znaju kako postići suradnju s djecom. Kada kažem suradnju, mislim na to da djeca slijede određene upute, da se ne opiru previše, da se ne svađaju i da nema konstantnog otpora roditeljima. U tim situacijama roditelji osjećaju nemoć, a kako ne žele strahom manipulirati djecu (kazne i udarci), onda potraže pomoć. Naravno, to ne znači da ti roditelji  koji mi se javljaju ne kažnjavaju djecu, već žele bolje od toga.


Također, tu su problemi u odnosima s drugom djecom (učestalo udaranje, ugrizi, problemi sa socijalnom prilagodbom…), odnosi u užoj i široj obitelji, izazovi s vrtićem, različite regresije u funkcioniranju, problemi u hranjenju, postavljanju granica, osjećaji krivnje roditelja i razni drugi izazovi.


U radu s klijentima svakoj situaciji pristupam individualno, a u Ebooku roditelji mogu pronaći temelje uz pomoću kojih će se osjećati kompetentno u roditeljstvu te sagraditi kvalitetan odnos s djecom i na taj način prevenirati razvoj nepoželjnih ponašanja i osigurati temelje za kvalitetan razvoj djece. On je svojevrstan temelj roditeljstva, rekla bih, jer pruža bolje razumijevanje djece i daje alate uz pomoću kojih roditelji mogu podržati cjeloviti razvoj djece i olakšati si svakodnevicu u odgoju.



Jeste li uočili razliku prije korone, za vrijeme lockdowna i danas?


Za vrijeme lockdowna mnogi su roditelji došli do one točke kada su shvatili da trebaju pomoć. Konstantni boravak s djecom i ostalim članovima obitelji iznio je na površinu sve izazove koji su se do tada nekako provlačili. Zatvorenost za nikoga nije bila laka, djeci je bilo teško bez prijatelja jednako kao i odraslima. Tako su se intenzivirali stari ili javili novi izazovi.


Lockdown je mnoge ljude prisilio da se suoče sami sa sobom te su tako bili motivirani da potraže pomoć. Sretna sam zbog toga što se i kod nas ljudi lagano otvaraju za osobni razvoj.



Koja je prva i osnova lekcija/savjet koji naglašavate svim roditeljima s kojima razgovarate?


Ne možemo promijeniti ponašanje djeteta i odnos s njime dok ne promijenimo svoje ponašanje i odnos prema njemu.


Dok smo god usmjereni samo na ponašanje koje je zapravo simptom, ne možemo promijeniti uzrok. Zato je važno da roditelj ima pristup „Što mogu promijeniti da bude bolje, što mogu napraviti?“.



Mnogo se u posljednje vrijeme govori o tome kako djeca nisu samostalna, očekuju uspjeh preko noći te su samoživa? Je li uistinu tako i ukoliko je, koji su glavni uzroci takvih ponašanja i stavova?


Istina je da djeca danas pokazuju mnoga zahtjevna ponašanja. Prije su se djeca ponašala mnogo bolje, rekli bi mnogi, jer su se bojala fizičkih kazni koje su bile mnogo prisutnije.


Danas se događa da mnogi roditelji, u želji da ne budu autoritarni (kažnjavajući) kliznu u popustljivi odgoj. Svakodnevno se susrećem s nedostatkom postavljanja granica djeci, a one su djeci prijeko potrebne za zdravi razvoj. Djeca čiji su roditelji popustljivi još više testiraju granice nepoželjnim ponašanjima upravo zato jer njima te granice trebaju.


Djeca žude za liderom koji će im pokazati gdje je granica. Iako čudno zvuči, takva pretjerana sloboda (odgoj bez granica) djeci je preveliki teret.



Roditelji misle da njihova djeca nikad ne smiju biti tužna i frustrirana jer će ih onda oštetiti i zato ne postavljaju granice. Dakle, postoji autoritarni (kažnjavajući odgoj) koji dokazano loše utječe na funkcioniranje djece sada i u njihovoj budućnosti. Postoji i onaj na suprotnoj strani, a to je permisivni ili popustljivi o kojem sam pričala.


Trebamo težiti autoritativnom ili poštujućem odgoju  koji uključuje i ljubav i granice (kažnjavanje nije bezuvjetna ljubav). Da, moguće je postaviti granicu djetetu s poštovanjem. I taj, „srednji“ način roditeljstva je najteži jer zahtjeva zrelost roditelja. Zahtjeva njegovu svjesnost i osobni razvoj. Najlakše je reagirati instinktivno, primitivnim dijelom mozga i kazniti, udariti i vikati kao i popuštati, a najteže je postavljati granice i pokazivati bezuvjetnu ljubav, a to je ključ zdravog cjelovitog razvoja djece. Upravo na tu temu pripremam online edukaciju.



Također, danas je preveliki naglasak na postignućima i akademskom uspjehu. Roditelji jako malo vide dijete onakvim kakvo je, a previše forsiraju da dijete bude ono što su oni zamislili kako bi zadovoljili svoje neispunjene potrebe. I tu djeca reagiraju. Jako je važno da hranimo emocionalnu inteligenciju djece. Jer emocionalna je inteligencija jednako važna kao i IQ.


Ona određuje na koji će se način dijete nositi sa stresom, kako će se nositi sa pogreškama, na koji će način funkcionirati u odnosu s drugima i tako dalje. Sve su to vještine koje određuju sreću i uspjeh u životu. I tu se opet vraćamo na odnos. Odnos u kojem poštujemo dijete! Takav će odnos omogućiti taj uspjeh kojem težimo.


Ne samo akademski već i onaj drugi…. da to dijete bude osoba koja je sretna, ispunjena, sigurna u sebe, da se zna izboriti, da ima socijalne vještine koje će joj pomoći i u odnosu s partnerom jednog dana i tako dalje. Znam da je mnogo lakše tjerati dijete da uči i upisivati ga na razne aktivnosti kako bi „bilo uspješno“ a mnogo teže ispravljati način na koji komuniciramo s njime, na koji se nosimo sa stresnim situacijama u odgoju i općenito naš odnos prema njemu. No, to je ključ.



Je li tehnologija uistinu rezultirala otuđenim i emotivno nezrelim generacijama? Kako to riješiti?


Definitivno je kod djece koja pretjerano konzumiraju tehnologiju. Djeca do druge godine uopće ne bi trebala gledati ekran, a kasnije ograničeno i kontrolirano. Većina roditelja uopće ne zna koji sve sadržaj njihova djeca konzumiraju, a sadržaja je jako puno i to neprimjerenog.


Roditelj bi trebali odabrati edukativne crtane filmove, a ne one koji su stvoreni samo da privuku pažnju djece. I to nije tako teško. Moja kćer gleda tri crtana koja su dobra i ne pita za druge. Ne dozvoljavamo skrolanje YouTubeom. Kada se to dogodilo 2-3 puta slučajno, točno sam vidjela koji sadržaj pronađe – onaj najgluplji koji je i stvoren samo da privuče djecu.



Kako riješiti problem otuđenosti i emocionalne nezrelosti nastale pretjeranom konzumacijom tehnologije?


Znam da je najlakše kad su nam djeca pred ekranima, no nevjerojatno je koliko oni štete razvoju, učenju, socijalnim odnosima, emocionalnoj inteligenciji i zapravo svim aspektima razvoja ako roditelji ne kontroliraju što, koliko i kada djeca konzumiraju. Dakle, ne govorimo da treba zabraniti djeci ekrane, ali ih treba pametno dozirati i odabirati sadržaj. Tu smo odgovorni samo mi roditelji!


Ovdje bih apelirala na odgojno-obrazovne djelatnike. Mislim da bi bilo super da se nekoliko puta godišnje za roditelje održe roditeljski sastanci na kojima bi odgajatelji, pedagozi, psiholozi i učitelji govorili o toj temi i dali roditeljima konkretne savjete što i kako mogu napraviti. Jer roditeljima danas nije lako.



Kako usmjeriti djecu na čitanje, fokusiranost i proučavanje? Mnogi danas nemaju strpljenja, naučili su na video sadržaj, društvene mreže, brze, kratke informacije, mnogo je faktora koji ometaju pažnju… Kažu da roditelji isključivo svojim primjerom mogu i moraju pokazati navike čitanja, a mnogi više drže gadgete u rukama od knjiga. Kakva su Vaša iskustva i što savjetujete na ovu temu?


Ljubav prema čitanju se razvija tako da od prvih mjeseci dijete ima slikovnice u službi igračaka, za proučavanje. Dakle već beba od šest mjeseci na podu u nekoj košari može imati nekoliko dobi primjerenih slikovnica.


Također, važno je da svaki dan roditelji čitaju djeci. Idealno bi bilo da imaju večernji ritual gdje se onda prije spavanja dijete i roditelj povežu čitajući priču. Istina je da gotovo svi više držimo u ruci mobitele od knjiga i naravno da smo i mi sami primjer ako čitamo, ali i ako smo stalno na gadgetima. Važno je da roditelj bude primjer korištenja gadgeta i ako je to korištenje u svrhu posla da to jasno kaže djeci.



Pretjerano korištenje tehnologije ne potiče razvoj strpljenja jer je sve gotovo jednim klikom. Baš zato je važno djecu opskrbiti nestrukturiranim materijalima i igračkama otvorenog tipa, pustiti ih da im je dosadno jer tada će najviše naučiti.


Baš zato je i važno da do 2. godine, kada se mozak najintenzivnije razvija, djeca ne gledaju ekrane. Također, nakon te 2. godine, važno je znati točno koliko minuta ili sati ekrana dnevno je u redu. To treba djeci unaprijed reći pa će tako lakše ispoštovati našu odluku.



Kako djeci pomoći da konzumiraju poučan sadržaj čak i kroz glazbu? Kako objasniti što je dobro, a što ne? Mnogi moderni hitovi govore o nasilju, promiskuitetu, drogi, oružju, ističu se skupi brendovi, dok se sve manje pjeva o ljubavi, pravdi, slobodi, radu...


Svakakvog će sadržaja sigurno uvijek biti, no ja bih se ponovno vratila na onaj bazični odnos i odgoj. Ukoliko roditelj u odgoju poštuje dijete, što znači da ga ne kažnjava, da ne koristi viku i zastrašivanje kao odgojnu metodu već pokazuje ljubav i postavlja jasne granice, tada će dijete razviti mnogo manje rizičnih ili problematičnih ponašanja te će mnogo jasnije razlikovati dobro od manje dobrog.


Određene potrebe će mu biti zadovoljene još od rane dobi. Dakle djecu zaštićujemo od prvog dana gradeći kvalitetan odnos s njima. Dijete odraslo u takvom odnosu će biti odgovornije i imati više povjerenja u nas što znači da će jednog dana kada bude tinejdžer i mnogo više „poslušati“ jer nas poštuje te nam se povjeravati jer će osjećati da smo mi za njega sigurna zona.


Osim toga, umjesto da prigovaramo tinejdžerima za odabire glazbe i odjeće, važnije je pokazati interes za tu istu glazbu i odjeću i tako se povezati s njime.



Postoji li univerzalni recept za odgoj koji rezultira sretnom, uspješnom djecom koja vole sebe i druge, koja asertivno rješavaju probleme, odgovorno pristupaju zadacima…


Ne postoji recept jer je odgoj emocionalno najzahtjevniji posao na svijetu. No ako bi sažela onda bi takav odgoj izgleda ovako: Odgoj koji uključuje bezuvjetnu ljubav i granice kao i roditelje koji su spremni gledati u svoje postupke, propitivati ih i zatražiti pomoć.


Savršeni roditelj ne postoji, ali postoji onaj koji je spreman djetetu reći da je pogriješio i zatražiti oprost kao što bi ga zatražio od prijatelja da se tako prema njemu ponio. Takav je roditelj za mene već savršen.