Čim smo stigli kod Mirjane i Marija Dorčića, dobili smo dojam da smo se iskrcali u nastambu Hobita. Tragovi srna iz šume s kojom vrt graniči, bršljan koji pokriva svaki slobodni centimetar malenog vrta, pa se tlo i između rascvjetanih i gusto posađenih biljaka i ne vidi, umješnost vrtlarenja koja graniči s majstorskom profesionalnošću, sve je to djelo naše domaćice Mirjane Dorčić. Ona možda i ne zna s kakvom vještinom raspolaže, premda nam kaže kako je nekoć bila vlasnica rasadnika u Dragi Baški i bavila se cvijećem, ali na terenu sve ukazuje na vrhunski profesionalizam. Na malenom prostoru, biljke su posložene po veličini, boji, vremenu cvatnje, zahtjevima prema sjeni i suncu, vlazi i suši, a nama se čini čak i po mirisu. Domaćica nam kaže kako se obitelj bavi i ugostiteljstvom i turizmom, s beach barom na plaži, pa je nešto moralo biti žrtvovano, a to je vrt, ali mi ne stječemo takav dojam. Ovdje naime, ništa nije žrtvovano.

Na mjestu gdje je nekoć bila šuma, šikara i divljina, sada je niknuo otok, koji se kao uspješan primjer suživota s prirodom može pokazati i drugima.

– Ja se volim igrati, pa bršljan prekriva cijelo tlo kako se ne bi vidjelo ništa osim cvatućih biljaka, a gledam da mi uvijek nešto cvate. Volim ovu moju malu džunglicu u kojoj ima svega, no bršljan redovito moram orezivati, jer bi inače sve prekrio, pa i ove kamene stazice, kaže nam Mirjana, pokazujući vijugavu stazicu od okolnog kamena, koju je naravno, također sama napravila.

SNIMIO: VEDRAN KARUZA

Par metara dalje od cvjetnog otoka u kome ima i visokih stabala, jer upotpunjuju dojam rajskog vrta, nalazi se i kuhinjski vrt, a u njemu ima ribiza, paprika, raznog povrća, pa čak i suncokreta, jer ga voli kći Matea. Uostalom, njega i ne treba saditi, jer se sam rasijava. Paprike ipak treba pokriti mrežicom, jer ih srna obožava, a sada ima i mlade, a lozu pojedu susjedove ovce. Ipak, nešto i za Dorčiće ostane. Ostane im zapravo, ljepota usred polja bršljana, koje srne ionako ne bi pipnule.

– Svako jutro zalijevam vrt sat vremena, pokazuje nam Mirjana vodenice koje rastu u sjeni smokve, graničice, hortenzije, pa ruže svih neuobičajenih boja, žute maćuhice i puno cvijeća koje je raslo u nekadašnjoj šumi, tako da prošlost nije izumrla. Sve je cvijeće grupirano u skupine, tako da ne strši samo jedna biljka usred mnoštva drugih i tako odaju mnogo bolji dojam, a tu je i stari čajnik koji sada visi s grane i postao je hranilica za ptice.

– Mnogo je ljepše saditi cvijeće u skupinama nego pojedinačno, a iza treba biti zeleni kostur i uvijek nešto što upravo cvjeta, pokazuje nam Mirjana krupne zelene cvjetove samonikle velikocvjetne mlječike koju je donijela s obližnjeg brda, baveći se svojim omiljenim hobijem, planinarenjem. Članica je »Obzove«, planinarskog društva koje je dobilo ime po najvišem vrhu na otoku, a kao zaljubljenica u prirodu pokatkad nešto i kući donese. Tu su na primjer stolisnik, i ljekoviti žuti i onaj roza boje, koraljne zvončike sitnog gracioznog cvjetića, a ima i rijetkog bilja poput gaure, delphiniuma, odnosno kokotića, ehinacee, hoste te graničice, perunike, ali priznaje Mirjana, najviše voli kokotiće, svejedno jesu li plavi, roza ili bijeli, dupli ili jednostruki, jednogodišnji ili višegodišnji, no svi su rijetki za kupiti. Ona kao bivša cvjećarka dobro zna što vrijedi.

– Kokotići vole imati korijen u hladu, a glavu na suncu. Kada precvjetaju, orežem ih pa na jesen opet cvjetaju. Jedini problem je što su jako osjetljivi na puževe, ali onda pomaže jedino pužomor. Volim i zvjezdane i anemone, radi malo boje u jesen, a pelargonije, petunije i surfinije su mi malo dosadne.

Uvijek tražim neku rijetku biljku, pokazuje nam Mirjana maleni dlanolisni spororastući javor, bakopu, sukulente, kuš i nekakav kaktus koji je donijela s Prvića, ali je eliminiran zbog trnja.
Meni je vrtlarenje odmor i volim rano ustati i raditi s biljkama. Ovo je gotovo šumski život, gdje je s jedne strane livada, a s druge šuma i dobar je odmor od orijentiranosti prema turizmu, gdje ljudi prirodu baš i ne doživljavaju. Mirjana je ing. prometa, ali u struci nije radila, jer je osjetila prevelik zov prirode i sada živi od onoga što voli raditi. Suprug odradi po vrtu sve »fizikalije«, pokosi travnjak, ponekad i dva puta tjedno, malčira vrt da korov ne raste i prekopa, no sve zamisli o sadnji su njene. Voli ona i dio za povrtnjak, pogotovu rajčice, za koje čuva još mamino sjeme, no govori kako ni sjeme nije više autohtono kakvo je nekada bilo jer se u međuvremenu iskrižalo s drugim vrstama. Tu je nekada bila čak i tvornica za preradu poznatih krčkih rajčica, ali kao i ostalo, i ona je otišla u povijest.

Bajkovita atmosfera vrta na zelenom tepihu od bršljana povećana je i s biljkama koje okružene agresivnim bršljanom tu nikada ne bi mogle uspijevati, no Mirjana se dosjetila pa ih je u zemlju ubacila zajedno s posudom. U ovom vrtu nema više centimetra slobodnog prostora, no sve raste kao da je instalirano na nekoj izložbi cvijeća. Kada netko zna što činiti s biljkama, tada ni uspjeh ne izostaje.