Komuniciranje vlastite ranjivosti, naime, u životinjskom svijetu moglo bi životinju izložiti većim rizicima od napada te stoga predstavlja prijetnju samom njezinom preživljavanju.

Za nas ljude, međutim, stvari funkcioniraju malo drugačije. Često se nađemo kako s rodbinom, prijateljima i susjedima govorimo o svojem raspoloženju, poteškoćama, o onome što nas muči i ne da nam spavati noću.

Sada novo istraživanje pokazuje da je naša potraga za podrškom drugih kroz očitovanje naše ranjivosti jedan od čimbenika koji nas čini simpatičnijima u očima drugih.

Naš stres nije potrebno izraziti riječima: prema istraživačima, čak i nevoljne geste koje odaju naše uzbuđeno raspoloženje – dodirivanje lica, grickanje noktiju, petljanje po kosi, mučenje predmeta u ruci – promijenile bi ponašanje našeg sugovornika.

Kako to što smo pod stresom mijenja dojam koji drugi imaju o nama?

Kako bi odgovorili na to pitanje, istraživači su stavili grupu volontera u stanje blagog stresa: zamoljeni su da pripreme prezentaciju za hipotetski razgovor za posao u samo tri minute, prije nego što su bili podvrgnuti zahtjevnom testu iz matematike.

Podvrgnuti ovim prilično zahtjevnim testovima, volonteri su bili pod stresom. Njihov fizički stav, koji je odavao stres, zabilježen je u videima koji su prikazani drugoj skupini volontera, zaduženih za kvantificiranje razine stresa na temelju ponašanja koje su vidjeli.

Iako se dvije skupine volontera nisu poznavale niti su imale izravan kontakt (jedini nositelj bio je medij videa), druga je skupina bila prilično dobra u prepoznavanju i prosuđivanju stresa – zahvaljujući simptomima i stavovima koje smo ranije spomenuli: Što je osoba više pokazivala te stavove, smatralo se da je pod većim stresom.

Ukratko, kao ljudska bića vrlo smo dobri u otkrivanju signala stresa čak i kod ljudi koji su nam potpuno nepoznati – znak da ta ponašanja služe kao sredstvo za neverbalnu komunikaciju.

Ovo je novo otkriće, budući da do sada nije pronađena dokaziva veza između stavova u slučaju stresa i percepcije samog stresa.

Odnos između stresa i simpatije

Ono što je iznenadilo autore istraživanja je činjenica da su ljudi za koje je ocijenjeno da su pod najvećim stresom na videu ujedno smatrani i najljubaznijima.

Za razliku od slučajeva u životinjskom svijetu, gdje se stres smatra “Ahilovom petom” iz koje treba iskoristiti prednost, pokazivanje vlastitog stresa putem ad hoc signala potiče podršku i društveno povezivanje kod onih koji su dio naše zajednice.

To je zato što je ljudsko biće vrlo kooperativna vrsta: u praksi nas više privlače oni koji iskreno govore o svojim slabostima nego oni koji se pokazuju jakima i skrivaju svoje poteškoće.