Vrt na Kukuljanovu djelo je 50-godišnjeg rada koji je počeo kada je Zoran napunio 15 godina i iz Rijeke se doselio u noninu kuću. Od tada, ovaj uskoro umirovljenik zdušno uređuje okućnicu koja danas izgleda besprijekorno, s jakim dojmom pravog muškog vrta.

Ponosan je na čak 160 vrsta biljaka i to na mjestu gdje su prije bili hrastići, šeštili po domaću. Ova vrsta na žalost ima krhke grane, koje lako padaju na cestu, pa je njegova majka prije puno godina dala to posjeći.

“Onda sam odlučio nasipati terase i jedne noći sanjao sam stepenice, pa sam odlučio san pretvoriti u javu. No, išao sam to raditi od vrha prema dnu i stalno sam morao mjeriti njihovu visinu i dužinu, kako bi u konačnici pogodile cestu, ali uspjelo mi je. Svaki dan sam jednu zašalovao i zabetonirao i tako sam došao do ceste.

Foto: Mateo Levak

Meni se materijal, kad ga kupim, ne stigne ni ohladiti, odmah idem raditi” govori ovaj ravnatelj Osnovne škole Hreljin, a zapravo majstor od tisuću zanata. Od svih majstora imao je pomoć samo krovopokrivača, građevinara za ploču i fasadu. Sve ostalo je ovaj, već 22 godine ravnatelj hreljinske škole, sam napravio, pa makar to bilo svaki dan po jednu stepenicu.

Po struci je Zoran brodostrojar, s diplomom Pedagoškog fakulteta, no bavi se svim i svačim, od gradnje i vrtlarenja do iznajmljivanja apartmana.

“Od početka godine bio sam prazan samo 7 dana, gosti mi dolaze non-stop, a na bookingu sam ocjenom 9,50 do 10 ocijenjen kao super host, čak i na RNB-u i to pet puta”, s ponosom govori naš »sam svoj majstor« domaćin, od koga ostali majstori nisu baš puno zaradili.

Foto: Mateo Levak

Na mjestu na kome je sada vrt, nekada su bile štala i kokošinjac, a koji su sada preuređeni u ugodan životni prostor i to sve zahvaljujući njegovim rukama.

“Nakon mamine smrti odlučio sam preurediti staru kuću i dio sam namijenio za apartmane. Gotovo sav materijal sam reciklirao, pa svaki dio ima svoju priču. Meni je to hobi, ali i budući prihod jer sam na vrijeme shvatio da od prosvjetarske penzije ne možeš živjeti.

Dakle, ovo mi je kao nekakvo osiguranje za penziju, koje stvaram uz pjesmu. Navijem glazbu i pjevajući radim oko vrta i oko apartmana i na kraju evo, biljka po biljka i nastao botanički vrt”, govori Pavletić, pokazujući nam njegovih ruku voltu, za koju je kamenje skupljao po bijeloj cesti, po kojoj idu kamioni.

Foto: Mateo Levak

I najdojmljiviji ukrasi u vrtu primjerci su reciklaže, recimo žara za kiseljenje kupusa stara preko 200 godina, koja je nekoć stajala u štali. Dok ju je iznosio, pukla je, pa ju je morao lijepiti, ali danas je savršena, rijetko viđena posuda koja krasi vrt. Ovaj čovjek beskrajne energije već je jednom dobio nagradu za najljepšu bakarsku okućnicu, i to prije šest godina.

Ima u njegovom vrtu najviše mediteranskih biljaka kojima klima savršeno odgovara, pa su zato pravi izložbeni primjerci. Desetak maslina koje dobro rađaju, a u posudama kumkvat i limun. I masline sam konzervira, samo uz pomoć soli, ne dodajući vodu. Na kraju ih iscijedi i zalije maslinovim uljem i kaže da nisu nikad bile bolje.

“Znao sam tu čučati po cijeli dan i maknuti svaki kamenčić da travnjak bude lijep, a vidite na šta sliči po ovoj suši, bez obzira što se biljke na oko 400 m zalijevaju sustavom kap po kap”, samokritičan je bez razloga, jer smo ga posjetili krajem kolovoza, po najvećoj suši.

Foto: Mateo Levak

Na okućnici veličine 860 četvornih metara puno je biljaka koje je Zoran kupio na rasprodaji ne bi li ih spasio, pa su ovdje živnule i raširile se, poput mekanog zečjeg uha, lijepe pepeljaste biljke čije izdanke nam je rado darovao.

Tu su još i kineski jorgovan, smokva, ružmarin, divlja lozica koja natkriva mjesto za odmor, nekadašnji nonin vrt. Nona je, saznajemo, bila poznata šilica Marija Majoli, a živjela je sa svojom sestrom, Anom Cuculić, koja je bila jedna od mlikarica.

One su u ovoj kući, izgrađenoj još 1863. godine, imale šimšir još od pranone koji je jedini opstao nakon pomora svih ostalih vrsta šimšira koje je napala gusjenica. Od njega je kasnije rasadio ostale šimšire po vrtu. Selekcija na djelu, rekli bismo.

I čempres je star barem 100 godina, a Zoranova majka ga je opjevala u jednoj od svojih lijepih pjesama. Kada se Zoran tu doselio, nije bilo ni ceste ni dućana, a sada je kaže, nepotrebno odlaziti u Rijeku, jer Grad Bakar je napravio sve što žiteljima treba.

Foto: Mateo Levak

Foto: Mateo Levak

Foto: Mateo Levak