»Putovanje u Međuzemlje«

Tomica Kristić je autostopom stigao od Hrvatske do Novog Zelanda. Ovo je priča o njegovoj avanturi života

Sanda Milinković

Foto: Tomica Kristić

Foto: Tomica Kristić

Nakon što je dao otkaz na radnom mjestu kinooperatera te uspio uštedjeti tisuću i pol eura, upitao se koja će zemlja biti njegovo odredište za ovaj veliki pothvat. Zaključio je tada da će putovati do »kraja svijeta«



I najveća putovanja kreću prvim malim korakom ili u slučaju našeg sugovornika, palcem okrenutim prema gore. Tomica Kristić iz Varaždina otisnuo se na »putovanje u Međuzemlje« kada je prije nekoliko godina odlučio iz Hrvatske pa sve do Novog Zelanda stići autostopom. S ruksakom na leđima, fotoaparatom u ruci, 1.500 eura u džepu i ogromnom željom, podignuo je palac i otisnuo se na avanturu života koja mu je, baš poput srži svakog putovanja, donijela ne samo upoznavanje novih država i kultura već i upoznavanje onoga što je ponekad najteže upoznati – samoga sebe.


Kristić je nedavno na Trsatu u sklopu jesenske turneje predstavio prvu knjigu svoje trilogije »Putovanje u Međuzemlje« koja prati ovaj dugačak put što se poput načina života pretvorio u četiri godine dugo učenje i preispitivanje prožeto brojnim anegdotama koje su kasnije postale uspomene pretočene na stranice knjige praćene brojnim fotografijama koje ostavljaju bez daha.


Tomica Kristić i Lucy Nguyen, Foto: Vedran Karuza


Kaučsurfing


Nakon što je dao otkaz na radnom mjestu kinooperatera te uspio uštedjeti spomenutih tisuću i pol eura, upitao se koja će zemlja biti njegovo odredište za ovaj veliki pothvat. Zaključio je tada da će putovati do »kraja svijeta« i u jedno vedro ljetno kolovoško jutro, donio odluku.
»Znam! Idem u Novi Zeland«, obznanio je.





Najveći troškovi svakog putovanja su prijevoz i smještaj, a kako je prvom problemu doskočio autostopom, tako je drugom problemu doskočio kaučsurfingom. Osim što je ovakav način putovanja iznimno povoljan, ujedno je i odličan način da se iz prve ruke kroz suživot s lokalcima doznaju sve one sitnice koje vam na putovanju preko agencije nitko ne bi mogao otkriti.



I sami Kristić kaže da nije obožavatelj komercijalnih putovanja jer istinska bit otkrivanja novih mjesta leži upravo u druženju s lokalnim stanovništvom te istraživanju manje popularnih turističkih atrakcija.



Dva mjeseca nakon što je u Hrvatskoj podignuo palac, Kristić je stigao na Bliski istok, u Tursku, a zatim je čuo i jednu zanimljivost zbog koje je završio u gruzijskom gradu Batumi.



Svaki putnik zna koliko je ponekad dugotrajan proces doći do viza određenih zemalja, a Kristića je u ovom trenutku intrigiralo što se iranska viza može vrlo jednostavno dobiti u ambasadi Batume. Stigavši tamo i pokazavši svoje dokumente s fotografijom, službenik mu je kazao da u Iran ne može s bradom. Kristić je isprva pomislio da se (bradati) službenik šali, ali ovaj je bio ustrajan. I što će sada putoholičar kojemu je ovo jedina prepreka do prelaska u drugu državu?


Pojavit će se na istom mjestu sutradan svježe obrijan. Dva sata nakon što se pojavio takav, dobio je vizu i otisnuo se na iduću lokaciju – Iran. Upravo je tamo proveo i Badnjak, kušajući domaće »pivo« za koje kaže da nema okus na kakav smo ovdje navikli. U Iranu je alkohol zabranjen, a dodaje da je javna tajna da svaka peta kuća proizvodi neku vlastitu vrstu pića, baš poput piva što je kušao na Badnjak.


Foto: Tomica Kristić


Najlakše kroz – Oman


Kaže da mu je u Iranu započelo pravo putovanje, a da se Perzijanci prema turistima ponašaju kao da ih je sami bog poslao u njihovu zemlju. Prisjeća se događaja s ulice zbog kojeg ga i dan danas prolaze trnci. Šetajući cestom, prišao mu je jedan lokalni stanovnik, pogledao ga duboko u oči onim pogledom kada imate osjećaj da vam netko gleda u dušu i izustio: »Hvala.«



Valja napomenuti da je ovo bio susret potpunih stranaca te da je Kristić još dugo razmišljao o toj jednoj riječi, a onda je shvatio – čovjek mu se zahvalio jer je za posjet odabrao baš njegovu zemlju.



Putovanje se nastavilo kroz Oman, državu za koju ovaj avanturist kaže da je najlakše stopirati. Na autostoperskom pothvatu kroz omansku pustinju dugačkom 2.400 kilometara, Kristić je u dvadeset dana što je proveo u toj zemlji zaustavio preko osamdeset automobila. U Oman je ušao preko pustinje iz Emirata, a kaže da je tamo stigao bez velikog znanja o toj zemlji pa ga je iznenadila činjenica koliko je država zapravo bogata, s moćnom i uređenom infrastrukturom.



– Nisam li sretnik što sam tu gdje jesam, u sultanskom Omanu, plivam gol u Arapskom moru ispod mjesečeve svjetlosti koja me gotovo romantično obasjava? Imam li pravo žaliti se na svoje neostvarive prohtjeve pored toliko patnje u svijetu?, jedno je od njegovih razmišljanja pretočenih na stranice knjige »Put u Međuzemlje«.



A nakon omanske pustinje, uslijedio je kulturni šok jer je Kristić stigao do Indije.



Dolazak u Mumbai i vrijeme koje je proveo tamo, Kristić je popratio riječima: »Grad me prožvakao.« Opisujući konstantnu gužvu i buku, pokazuje video javnog gradskog prijevoza. Snimke prikazuju vlak nagomilan do granice da niti jedna vrata nisu zatvorena jer se zatvoriti ne mogu od ljudi koji stoje, doslovce, na njima. Kristić kaže da je problem izaći na stanici na kojoj planirate sići pa se i sam nemali broj puta pronašao nekoliko stanica udaljen od željene lokacije zbog čega se morao vraćati – koliko god se ranije pripremili za izlazak, more ljudi paralelno pokušava i izaći, i ući pa u naumu uspiju oni najbrži i najspretniji.


Obala tajlandskog otoka Ko Lante, Foto: Tomica Kristić


 


Stopom pronašao ljubav

Prvi dio trilogije prati njegovo četrnaest mjeseci dugo putovanje od samog početka pa do Vijetnama tijekom kojeg se isprepliću različite emocije što na kraju kulminiraju onom najvećom, pronalaskom ljubavi s Vijetnamkom Lucy Nguyen koju smo imali prilike upoznati u Rijeci. Putovanju do Novog Zelanda prethodilo je dvotjedno putovanje kroz Irsku, Englesku i Škotsku, a Kristić ovo putovanje naziva »putovanjem prije putovanja«.

Glasna Indija, tih Nepal


Kaže da je indijski javni prijevoz najgori na svijetu, a slijedi ga onaj u Nepalu te, dodaje kroz smijeh, naši vlakovi u Hrvatskoj – ali ne zbog gužve već zbog spore vožnje. U Indiji je posjetio i najzapadniji grad ove države, Jaisalmer, smješten u pustinji Thar, a u upoznao je i »kosooku ljepoticu« Lucy, kako ju je opisao u knjizi, »duge crne kose« i »očiju što upijaju posljednje trzaje sunčeve svjetlosti«, 2016. godine, u kući jednog kaučsurfera.


Lucy je uzela dva mjeseca neplaćenog godišnjeg odmora ne bi li i sama ostvarila dugogodišnji san o putovanju kroz Indiju, a dvoje je putnika ukrstilo svoje destinacije zbog kojih su nekoliko godina od tog susreta, zajedno u ponedjeljak stigli i u Rijeku.



»Koliko god je Indija bila glasna, toliko je Nepal bio tih«, nastavlja svoju priču Kristić koji je, stanicu po stanicu, stop po stop, stigao i do onoga što je opisao »potpunom reinkarnacijom« u Nepalu.



Njegova nepalska epizoda obilježena je dvotjednim kružnim trekingom oko planinskog masiva Annapurna. Treking je ukupno trajao četrnaest dana, a najviša točka koju je osvojio, Thorong – La Pass nalazi se na zapanjujućih 5.416 metara. Za vrijeme koje je proveo na Himalaji kaže da je bilo najbolje vrijeme cijelog putovanja, a usput nam je ispričao i dva pravila koja je usvojio u Nepalu.



Prvo je pravilo vezano uz nepalsku djecu, a odnosi se na zabranu turista da im po putu poklanjaju slatkiše. Razlog pravilu je činjenica da na ovom području živi mnoštvo ljudi koji si slastice ne mogu priuštiti, a dodatni razlog je i taj što se na ovim prostorima slatkiši koje smo navikli uzimati zdravo za gotovo, baš i ne mogu nabaviti. Drugo se pravilo odnosi na planinare, a to je zabrana postizanja visinske razlike veće od 400 metara po danu jer bi postizanje veće, dovelo do neželjenih posljedica na organizam te visinske bolesti.


Otok Padar, Foto: Tomica Kristić


 


Posao i volontiranje


Za nepalsku hranu Kristić kaže da je bolja od one indijske, a oduševljenje ljudima koje je susreo na ovom putu nije mogao sakriti pa je dodao opservaciju da, »što se više penjao, to su ljudi bili mirniji« na njegovu putu.



Ako vam je sada na pamet pao iznos kojim je Kristić krenuo na ovo nevjerojatno putovanje, vjerojatno se pitate ili kako je uspio sve financirati s početnim iznosom ili zaključujete da je tisuću i petsto eura dovoljno za ovakav pothvat. Naravno da nije.



Kristić se na svom putovanju više puta zapošljavao, ali i volontirao. Priča nam da je nekoliko puta radio kao učitelj engleskog jezika, a u posebnom mu sjećanju ostaje škola u Geyzingu koju pohađaju djeca bez roditelja, samohranih roditelja ili izrazito siromašnih roditelja. Radeći u školi, upoznao je jedan sasvim novi svijet kakav se obično teško može upoznati na turističkim putovanjima.


U pamćenje mu se urezala scena kada su mu djeca škole St. Xavier School priredila oproštajnu ceremoniju i ispratila ga plesom i pjesmom. Kristić priznaje da se u tom trenutku i rasplakao te imao osjećaj da je suzama što su mu se slijevale niz lice, iz sebe otpustio svaku negativnost koju je doveo u sebi iz Indije.


Drevni grad Bagan u srcu Mijanmara, Foto: Tomica Kristic



Njegovo je putovanje pored ovih, obilježeno još mnogobrojnim anegdotama o kojima se može čitati u njegovoj knjizi te na profilima koje vodi na društvenim mrežama. Od toga da je glumio u filmovima bollywoodske produkcije (»Ja jako volim Bollywood!«, uskače s izjavom Lucy čije poznavanje hrvatskog jezika moramo pohvaliti) i spavanja u policijskim postajama do druženja s lejdibojevima na Tajlandu, putovanje Tomice Kristića koje je započelo podignutim palcem prema nebu, doista je priča i iskustvo vrijedno divljenja koje može poslužiti kao nevjerojatna inspiracija za sve koji se tek ohrabruju na slične pothvate.


Foto: Tomica Kristić


Crveni krovovi


Nakon što je završio s odredištem, Novim Zelandom, koji je za kraj prepješačio, Kristić je sletio u Zagreb pa se malo, kako to obično biva nakon snažnih iskustava, zamislio.



Gledajući vizuru Zagreba s Gornjeg grada, shvatio je da crvene krovove kakve vidi ispred sebe nije vidio nigdje na svijetu i u tom mu je trenutku Zagreb izgledao kao predivan grad. Po povratku u rodni Varaždin, sugrađani su njemu i Lucy poklonili srdačan doček praćen lokalnom glazbom i folklorom zbog čega je odjednom progledao i vidio sve ono što do sada u rodnom kraju nije vidio.



»Morao sam otići na drugi kraj svijeta da bih povratkom doma shvatio gdje živim«, zaključio je Kristić svoju inspirativnu priču.


Slope Point na Novom Zelandu, Foto: Tomica Kristic