Mali urbani vrt Slavice i Borislava Vukojevića u Furićevu na Viškovu, u uskoj uličici punoj lijepih vrtova, iznenađujući je doživljaj u urbanoj sredini, ali s kućama razasutim prema nekakvom nasumičnom redoslijedu. Na oko 350 četvornih metara vrta vlada savršeni red i logičan raspored.

Ničeg previše, a ni premalo. Na samom ulazu raste lijepa živica od tekome, za koju je zadužen Borislav. Ona skriva pogled na autoservis sina Saše, koji svoj uspješan obrt uskoro seli u manje tijesno područje u Rudnom. Ova obitelj ima i kćer Sanju i svi zavrnu rukave kada u vrtu treba potegnuti, no za teške fizičke poslove ipak je najpozvaniji Borislav.

Foto: Marko Gracin

– Volimo sve poslove oko vrta, no neke su godine izazovnije od drugih, posebno ova, zbog suše. Trebalo je ovu travu održati lijepom cijelog ljeta, no mi skupljamo kišnicu u bačvu i tom vodom je zalijevamo, govori Slavica, pokazujući nam bačvu ukopanu u tlo, po svim pravilima permakulture.

Vukojevići su uveli i zalijevanje po sistemu kap po kap, jer je zemlja tu jako porozna, ali istodobno se zna dogoditi da je kod jake kiše cijeli vrt pod vodom. Dakle, valjalo je osmisliti kako vodu kontrolirati. Sve je ovo još ne tako davno bilo divljina, pamte kad su tu bili jedini kada su se doselili prije 30 godina. Jedino društvo su im pravile srne.

– Mi smo bili zadnja kuća, a sve ostalo je bila šuma, no sad je sve izgrađeno, čak i previše, govore naši domaćini, koji žal za nekadašnjom osamom i divljinom nadoknađuju vrtom punim životinja. Tko bi rekao, jer na prvi pogled se ne vide.

Foto: Marko Gracin

– Imali smo golubove, govore o nastambi koja je sada prazna, no u kojoj je golubovima sigurno bilo jako udobno. Izgradili su je nakon što im je jedan golub stalno navraćao.

– Bio je to predivan primjerak goluba vrste king, pa su za njim stigli i drugi. Oni su nas odabrali i bez straha su se šetali tu po dvorištu, kao kakve kokoši, pa smo im i kuću izgradili. No najednom su nestali, valjda su ih ptice grabljivice ulovile tako pitome, prisjeća se s tugom u glasu Borislav. Jednog dana bit će opet golubova – kuća je spremna.

Još je jedna zanimljivost vezana uz ovaj vrt, drvo lješnjaka od kojeg su domaćini napravili nešto u vidu malo većeg bonsaija. Malo je tu prostora pa valja razigrati maštu. Osim toga, ima tu i dosta lijepog kamenja zanimljivih oblika, koje su, kažu, donosili odasvud.

Foto: Marko Gracin

Pa su onda najprije zemlju donijeli i kamenje »zasadili«, a tek onda su na red stizale biljke. Tko bi rekao da su ovaj bivši konobar iz hotela Kvarner i tekstilna djelatnica zaposlena u RIO-u zapravo bili ljubitelji kamena, zemlje i biljaka. Pa sad nakon 35 godina konobarenja i šivanja grade roštilj, jezerca, fontane, kamenjare… A sve to samouki.

Kamenjar je manjih dimenzija, uostalom kao i sam vrt, a u njemu su posađene manje zahtjevne trajnice, također malene. Čak i jela je posađena u kontejneru kako ne bi zauzimala previše prostora u vrtu, a lako se premjesti kada je treba okititi za Božić. I ovaj maleni prostor jako je dobro iskorišten, pa u njemu ima mjesta i za povrtnjak.

Foto: Marko Gracin

– Mi smo tri obitelji, no ima povrća za sve nas dovoljno. Malo se više potrudimo, pa sve dobro rodi, govori Slavica, dodajući kako sve rade zajedno. – Izađemo van i tako nas ponese da i ne primijetimo koliko ostanemo u vrtu. Supruga moram nekad pozvati da se vrati u kuću, jer toliko ostane u vrtu po jakom suncu da ga treba opomenuti.

Foto: Marko Gracin

Mjesto na kojem je njihov vrt, nekada je bilo pomoćno igralište Halubjana, a danas tu rastu brokule, kelj, batati, rajčice, crvene roga paprike… i zahvaljujući zalijevanju kap po kap sve dobro uspijeva, u što smo se i mi uvjerili. Interesantno je da im batat raste u crnim kontejnerima jer bi ga inače rovci pojeli, budući da ga gnoje stajskim gnojem, a rovci ga obožavaju. Pa iako vole životinje, rovci ne spadaju u njihove ljubimce.

S ribama je druga stvar, ima ih u jezercu, ali i u velikom kućnom akvariju,, i to čak pedesetak. Oko jezerca se motaju četiri poveće čančare, a sve nadgleda shih tzu Una.