Zahtjevi sindikata da se prosječne plaće u Hrvatskoj za četiri godine povećaju za 50 posto, na 1.500 eura, sasvim su opravdani. Međutim, dolaze u neizvjesno doba u kojem nemaju puno izgleda za ostvarenje. Usporedno s ratom u Ukrajini, nad europskim gospodarstvom navlače se tmurni oblaci. Najnoviji podaci Eurostata pokazuju prve znakove gospodarske stagnacije dok se stručnjaci boje izbijanja nove ekonomske krize – pa je pitanje otkud će se povećavanje plaća financirati.

Istina je da hrvatske plaće jako zaostaju za europskima i da su neko vrijeme, nakon krize iz 2008. godine, realno i padale. Istina je također da su od 2014. plaće počele rasti, čak i brže od tempa kojim se oporavljalo gospodarstvo. Slično je proteklih šest-sedam godina bilo u ostalim srednjoeuropskim zemljama, gdje se rast plaća zaposlenih zatrčao i po godišnjoj stopi većoj od 10 posto. Glasovit je slučaj Rumunjske koja je udvostručila plaće pokušavajući zaustaviti masovno iseljavanje iz zemlje, osobito medicinskom osoblju, kako bi izbjegla kolaps zdravstva i ostalih javnih službi.

Drugim riječima, trend blage preraspodjele gospodarskog kolača u korist radnika u Hrvatskoj i ostalim srednjoeuropskim zemljama nije novost. Plaće su nastavile rasti čak i u pandemiji, kada su vlade spašavale radna mjesta i poduzetnike od propasti. Vlade su to činile ne samo zbog straha od pobune ljudi, nego i zbog ekonomskih razloga. Željele su očuvati tvrtke, životni standard i potrošnju građana, čime su osigurale odskočnu dasku za rekordni oporavak gospodarstva nakon pandemije.
Stezanje remena radnicima ne isplati se. Primjerice, oporavak od krize nakon 2008., kada su plaće pod pritiskom poslodavaca i vlada padale, u Hrvatskoj je trajao čak 11 godina. Međutim, za gospodarski oporavak Hrvatske od pandemije – kada je Plenkovićeva vlada, poput ostalih u Europi, okrenula leđa nekadašnjoj politici kresanja proračunskih rashoda i plaća – trebalo je samo godinu dana.

Međutim, svi ti dosadašnji mali dobici za radnike opet su ugroženi. Ponovo se kuha gospodarska recesija, a stanje u svijetu zbog rata u Ukrajini tako je prevrtljivo da nijedan stručnjak ne može pouzdano prognozirati kakve će razmjere kriza poprimiti i kakve će biti njezine posljedice. Ako je Svjetska banka u travnju prognozirala da će ove godine cijene energije skočiti za dodatnih 50 posto, a hrane još za 20 posto, očito je da je vrag odnio šalu. Izvjesno je samo to da će inflacija, koja se službeno približava stopi od 10 posto, nastaviti rasti i izjedati primanja ljudi, kao i zarade poduzeća.

To znači da će Vlada morati nastaviti s vatrogasnim mjerama za zaštitu standarda, poput onih s početka travnja, kada je snizila porez na hranu i energiju te povećala subvencije najsiromašnijima. Sada nije pitanje kako realno povećati plaće zaposlenih, nego kako ublažiti naglo padanje životnog standarda. Primjerice, onih četiri posto povećanja plaća za zaposlene u javnom i državnom sektoru, koje je dogovoreno uoči Praznika rada, niže je od tempa poskupljenja energije i hrane.

Sindikati su zasigurno svjesni da rast plaća neće moći slijediti rast inflacije koja je sve brža. Čak i ako prosječna plaća za četiri godine dostigne 1.500 eura, pitanje je hoće li čovjek za nju moći kupiti istu količlinu dobara kao za 980 eura, koliko iznosi trenutačni prosjek plaća u Hrvatskoj.

Stoga su sindikati u pravu kada traže nešto više od običnog, nominalnog povećavanja plaća. Oni zahtijevaju više socijalne pravde i u lošim vremenima, dugoročnu preraspodjelu nacionalnog dohotka u korist zaposlenih, odnosno većine stanovništva.

Poznato je da su u posljednja tri desetljeća u Hrvatskoj i svijetu nejednakosti dramatično povećane i da se uzak sloj ljudi bogati preko svake mjere, čak i tijekom pandemijske krize. U trenutku kada životni standard većine stanovništva opet naglo pada, nastavak takvog trenda čini se neodrživim. Rastuće nejednakosti ne samo da će ugroziti socijalni mir, nego u zemljama s plaćama poput onih u Hrvatskoj – ako ostanu na sadašnjoj razini – neće imati tko raditi.