Ako želiš gospodarstvo usporiti ili gurnuti ga u recesiju, smanji radnicima plaće. To je recept koji ne može dobro završiti, ali unatoč tome Europska unija primijenila ga je nakon izbijanja recesije iz 2008., kako bi riješila dužničku krizu. Odlučila je kresati javnu i osobnu potrošnju, što je produbilo krizu od koje se Unija oporavljala šest godina, a Hrvatskoj je trebalo čak 11 godina za povratak na razinu prije 2008.

Sve miriše na ponavljanje povijesti. Plaće će opet nagrabusiti. One zaostaju za rastom inflacije koja je danas svima postala glavni problem. To potvrđuju i podaci Državnog zavoda za statistiku, prema kojima se udio plaća – odnosno udio kompenzacija za zaposlene u BDP-u Hrvatske – opet smanjuje. Udio za zaposlene u nacionalnom kolaču, BDP-u, snizio se u prošle dvije godine s 49,1 na 47,2 posto. Prema procjenama, u ovoj godini kriška koju radnici dobivaju iz kolača dodatno se smanjuje, što znači da se problem inflacije rješava preko leđa zaposlenih i ostalih građana. Svi mogu povećavati svoje cijene, to je uvijek opravdano, ali povećavanje plaća i mirovina nije zgodno.

Budući da udio plaća u BDP-u pada, nije teško zaključiti da su poslodavci svoj udio u kolaču – to je bruto poslovni višak u BDP-u – u prošle dvije godine povećali sa 36,8 na 37,1 posto, prema DZS-u. Podaci Eurostata malo su drukčiji, ali ne dovode u pitanje trend. Naime, udio kompenzacija za zaposlene – neto plaće plus doprinosi – u BDP-u Hrvatske iznosi 46,3 posto, a prema Eurostatu je lani bio malo manji od prosjeka Unije, koji iznosi 47,8 posto. Međutim, udio kolača koji ostaje poslodavcima (38 posto), unatoč tome što se povećava, niži je od europskog prosjeka koji iznosi 41,4 posto.

Razlike među zemljama su znatne. U Austriji plaće iznose 50 posto kolača, u Sloveniji i Francuskoj više od 51, u Njemačkoj 53,7 posto, a u Italiji samo 40,7 posto, otprilike kao u Mađarskoj. Nisko stoje Poljska i Rumunjska s oko 38 posto, a na dnu je Grčka u kojoj zaposleni dobivaju samo 36,6 posto kolača.

Poslodavcima najviše ostaje u zemljama koje najmanje plaćaju radnike, poput Grčke i Rumunjske, gdje imaju više od 52 posto kolača. No to ne mora značiti da gospodarstvo u tim državama uvijek cvjeta, barem što se tiče Grčke. Posao ne ide loše Njemačkoj i Sloveniji, gdje poduzetnici imaju isti krišku kolača kao u Hrvatskoj. Ne ide loše ni Švedskoj, Francuskoj i Danskoj, gdje je udio za poslodavace u BDP-u najniži u Europi – od 33 do 38 posto.

Međutim, ono što Hrvatsku bitno razlikuje jesu porezi, koji su među najvišima u Europi. Porezi na proizvodnju i uvoz, kada se od njih odbiju subvencije, u EU-u prosječno iznose gotovo 11 posto, a u Hrvatskoj više od 15 posto BDP-a. Štoviše, u ovom trenutku povećava se kriška u kolaču ne samo za poslodavce, nego i za državu. Poslodavci to vjerojatno čine na račun zaposlenih, a država na račun jednih i drugih, to više što u energetskoj krizi mora ne samo održavati razinu javnih usluga, nego i ublažavati cijene energije kućanstvima i poduzećima. U kriznoj preraspodjeli nacionalnog kolača, pod utjecajem inflacije, opet najteže prolaze građani – zaposleni i umirovljenici.

Ipak, centralne banke i vlade varaju se ako misle da će inflaciju, taj golemi problem, riješiti samo višim kamatama, izvlačenjem novca iz optjecaja i smanjenjem potrošnje. U normalnim okolnostima možda bi smanjenje potražnje utjecalo na pad cijena. Međutim, danas cijene ne skaču zato što se potražnja otela kontroli, nego zato što je najprije pandemija prekinula opskrbne lance po svijetu, a potom su uvedene trgovinske prepreke u obliku sankcija Rusijii zbog napada na Ukrajinu, što je pojačalo nestašicu energenata i poskupilo ih. Inflacija danas ima geopolitičke uzroke, ne samo ekonomske. Očekivati u tim uvjetima da će se inflacija skresati tako što će se zaposlenima i umirovljenicima ograničiti rast primanja, mogla bi se pokazati kao opasna iluzija. Takav jednostran recept pridonijet će ekonomskoj krizi koja će izazvati teške socijalne i političke posljedice.