Zbog katastrofalnog potresa na Banovini široj je javnosti promaknula još jedna loša vijest na kraju stare godine. Lučka uprava Rijeka poništila je natječaj za koncesiju na kontejnerskom terminalu, za velik posao koji već dugo ulijeva nadu u ubrzani razvoj najvećeg hrvatskog pristaništa. Iako službeni izvori šute o razlozima, jasno je da je natječaj poništen zato da koncesiju ne bi dobili Kinezi, jer su ponudili još bolje uvjete od dobre ponude konkurentskog konzorcija na čelu s brodarskim divom Maersk.

Također, gotovo da nema sumnje kako je natječaj poništen na pritisak naših saveznika, Sjedinjenih Država i Europske unije, koji se već godinama protive ulasku kineskih tvrtki u riječku Luku. Ti su pritisci iz EU-a počeli još za vlade Ive Sanadera, a protegnuli su se sve do kraja prošle godine, kada je i američki državni tajnik prigodom posjeta Hrvatskoj mrgodio protiv investicija iz Kine, kojoj SAD želi ograničiti utjecaj u svijetu. Američke kompanije, poput »Tesle«, istodobno se rukama i nogama bore za mjesto na kineskom tržištu.

Da stvar bude zanimljivija, na dan kad je osvanula vijest o poništenju riječkog natječaja, Europska unija je objavila da je sklopila investicijski sporazum s Kinom, koji će njezinim kompanijama omogućiti veći pristup na kinesko tržište, ali i kineskima u Europu. Logično je da se EU bori za veću ekonomsku suradnju s azijskim divom, jer će to objema stranama ubrzati razvoj. Međutim, dok se EU otvara prema Kini, nelogično je zašto bi se Hrvatska trebala zatvarati.

Iako Unija nije taj sporazum s Pekingom razglasila na sva zvona – jer to SAD-u u ovom trenutku ne odgovara, unatoč tome što je i sam lani potpisao prvu fazu trgovinskog sporazuma s Kinom – nema sumnje da velike europske kompanije slave taj događaj. Znaju da Kina postaje najveće tržište i s razlogom žele učvrstiti priključak na buduće ekonomsko središte svijeta. Istina, ima i protivnika te suradnje koji poput ideoloških komesara tvrde da Europa ne treba surađivati s autoritarnim režimom poput kineskoga. Međutim, takav način razmišljanja nikad nije imao budućnosti, a protivi se i gospodarskim interesima Europe.

Hrvatska nije jedina članica EU-a kojoj se nastoji spriječiti veća suradnja s Kinom. I daleko snažnija Italija lani je također popustila američkim i europskim pritiscima, odustavši od planiranog ulaska Kineza u vlasništvo nad terminalom u Trstu. Tako je u razvoj tršćanske luke ušla luka iz Hamburga, koja je na mogućnost otvaranja južnog pomorskog i željezničkog ulaza u Europu donedavno gledala poprijeko, kao na nešto što će joj preoteti posao.

Europski investitori, po svemu sudeći, zainteresirali su se za tršćansku luku tek kada im je zaprijetilo da će je razvijati Kinezi. Sličan dojam stječe se i kad je riječ o riječkoj luci, koja već desetljećima čeka priliku za svoj razvoj. Prema neslužbenim informacijama, natječaj za koncesiju nad terminalom u Rijeci ponovit će se. Nejasno je, međutim, tko će se javiti na natječaj ako mu prijeti poništavanje – iste kompanije, neke druge, ili možda nitko.

Kako god bilo, Rijeci i Hrvatskoj zasigurno ne treba koncesionar koji će doći i držati šapu nad hrvatskom lukom, samo zato da u nju ne bi došao netko iz Kine. Hrvatska treba dobiti priliku da iskoristi svoj prometni položaj, kao najlakši ulaz u srednju Europu, što podrazumijeva i gradnju brze željeznice prema Budimpešti, kao ostale gospodarske pothvate koji će se s vremenom nadovezati na investicije u riječku luku.

Hrvatska, ukratko, treba početi zarađivati i na svom prometnom položaju. Stoga je i pokazala interes za suradnju s investitorima iz Kine, poput ostatka Europe. Oni koji to smatraju problematičnim, trebali bi Hrvatskoj nešto kvalitetno ponuditi u zamjenu. Zemlja koja je toliko pogođena propadanjem industrije, a u najnovije vrijeme i potresima, ne može ovisiti o europskoj pomoći. Nitko se nije razvio od milostinje, već na unosnim projektima.