MONIKA HERCEG U fazi sam da imam nove pjesme, samo ih sada još moram napraviti dobrima

Monika Herceg novo je zvjezdano ime hrvatske književne scene. Ako je u to i postojala neka sumnja, ona je od netom završenog 25. izdanja Sajma knjige u Puli raspršena. Ova mlada pjesnikinja prvo je svojom debitantskom zbirkom pjesama »Početne koordinate« (SKUD »Ivan Goran Kovačić«), tom biofilnom kartografijom jednog odrastanja, osvojila gotovo sve što se od pjesničkih nagrada može osvojiti. Nakon tog strelovitog uspona, Monika Herceg nije pokleknula pod pritiskom druge knjige, nego je »Lovostajem« (Naklada Jesenski i Turk), tim na mahove aktivističkim feminističkim rukovetom pjesama i dalje pregnantne, iznimno potentne metafore, potvrdila status jednog od zanimljivijih novih pjesničkih glasova.

I »samo« su te dvije zbirke pjesama bile dovoljne da ova dvadesetdevetogodišnja pjesnikinja, ali i fizičarka, gostuje u Puli (i) u jednom od najrenomiranijih programa Sajma – glasovitom Doručku s autorom – za koji su rezervirana samo najjača imena. A tamo je, spomenimo još i to, bila dosad najmlađa gošća, što smo nedvojbeno utvrdili nakon što smo tim pitanjem izazvali malo premetanje po povijesti Sajma zajedno s njegovom direkcijom.

Više fizičarka nego pjesnikinja

Budući da smo svjedočili, a i dalje svjedočimo, ozbiljnim laudama raznih uglednika hrvatskog književnog svijeta upućenima ovoj mladoj pjesnikinji, razgovor s njom započinjemo pitanjem kako se s time nosi.

– Zanimljivo je to pitanje, jer ja nisam od onih kojima je to jako bitno, što je možda zdravo i vjerojatno ima veze s činjenicom da sam više fizičarka nego pjesnikinja. Pa imam osjećaj kao da sam zalutala u pjesništvo, kao, tu sam, radim ono što mi ide, ali bih to radila i da nema takav odaziv. Budimo pošteni, puno se dobre poezije stvara, no ona nekad ostaje skrivena. Postoje mnogi sjajni pjesnici kojima bi trebalo pljeskati, a ne da se to čini za nekoga tko je izdao dvije zbirke. Ajde da se vidimo nakon deset knjiga, pa ćemo onda razgovarati. S jedne strane, naravno, to je i opterećujuće, iako meni i dalje simpatično; ne doživljavam to pretjerano ozbiljno, da bih si punila ego, nego shvaćam to kao dobru šalu, pa se smijem, jer s dvije knjige stvarno mi je smiješno da si kažem: »Vau, ja sam bog poezije!« Ma šta si ti, daj diplomiraj, Monika!

Mislim da je zdravo imati takav odnos prema sebi, odnosno mislim da je najbitnija komunikacija s tekstom; tu moram biti nezagađena i to mi je jedino bitno. Jer ako se nekoga hvali za prosječnu knjigu, onda postoji opasnost da taj nikad ne izađe iz prosječnosti. Nemojte me hvaliti; bilo bi mi draže dobiti konstruktivnu kritiku, da mogu vidjeti da me se shvaća ozbiljno. Jer to nisu tekstovi bez mane, nijedan nije.

Na Sajmu knjiga u Puli gostovali ste u mnogim programima, ali kruna je Doručak s autorom. Osim što to govori nešto o percepciji vas i vašeg rada, može se povezati i s činjenicom novog života poezije na društvenim mrežama i u digitalnom svijetu općenito, čega ste i sami dijelom. Zanima me kako se pozicionirate u tom društvenom kontekstu vaše afirmacije, ali i afirmacije poezije koja se prelijeva iz svojih uobičajenih margina u društveni život.

– Pišem jako dugo, od osnovne škole, i bila sam primarno pjesnikinja, a onda sam otišla u fiziku. Na faksu je to završilo u baš zadnjoj rupi na svirali, no htjela sam se vratiti, ali budući da sam se sama financirala uz faks, pa sam, dakle, provodila na slušalici nekad i po 12 sati, a onda sam cijeli idući dan na predavanjima…

Na slušalici?

– Da, bila sam korisnička podrška i godinama sam radila taj posao, pa mi nije problem fino razgovarati i smiriti korisnika (smijeh)… Kad sam pak ostala trudna, onda sam se uzdržavala instrukcijama i počela sam opet pisati. To je koincidiralo i s nekim susretima; upoznala sam Gorana Čolakhodžića, sjajnog pjesnika, pa Tomislava Augustinčića, još nekolicinu ljudi s kojima sam počela imati intenzivan kontakt. Onda su mi Goran i Tomislav počeli donositi knjige, časopis Poeziju, kao malom djetetu štivo za lektiru, pa sam ja njima počela slati stvari koje sam pisala. Bilo je to jedno krasno vrijeme mojeg vraćanja poeziji.

I tako ja pišem svoju prvu zbirku, a onda dobijem Goranovu nagradu za mlade pjesnike u trenutku kad imam kći. Nisam išla na Goranovo proljeće; bila sam doma i pokušavala sam dojiti, i, kao, nisam ja to doživljavala ne znam kako, ali onda je uz sve to došla i ta pojačana vidljivost poezije preko društvenih mreža, interneta općenito, pa cijelog tog »uspjeha« možda i ne bi ni bilo da nije tog kanala. Kad mi je izlazila druga zbirka, objavljivala sam pjesme na Facebooku i dobivala puno reakcija čitatelja, i shvatila sam to kao način da prije dođem do čovjeka, jer dobiješ to nešto što ti knjiga zapravo ne da. Dobiješ tu povratnu vezu. Krenuli smo od statusa na »fejsu« i ne možeš vjerovati da se to stvarno događa. Odjednom imaš stranice posvećene poeziji, to je baš uzelo maha, pa je puno lakše doći do reakcije na tvoje pjesme nego što je to bilo prije 10-ak godina. Recimo generacija koja nam je prethodila, a od kojih su mi neke pjesnikinje, Dorta Jagić, Ana Brnardić i dr., iznimno važne, nije imala taj virtualni skok…

Iako je Dorti Tamagochi umro na rukama…

– Da, da, ali da je »Tamagochi« uspio doći na »fejs«, druga bi to bila priča.

Iskustvo rata i izbjeglištva

U vašoj poeziji zanimljivi su, i odmaknuti od uzusa vremena, tematski kompleksi i načini na koje svijet ideja prevodite u pjesnički jezik. Jedan kompleks taj je nepregledni Svemir, ta fizika kao vaša očita ljubav. Drugi se svakako očituje i u biofilnoj metafori, u tom iskustvu šume, sela, što je vezano i za vaše podrijetlo. Dakako, tu su i traume rata i poraća, i feminizam… pa vas pozivam da popričamo o vašim afinitetima i porijeklima, a posebice o ovima koji vas odmiču od matrice suvremenog pjesmopisanja.

– Mislim da sam imala sreću biti dovoljno neuka da sam otvorena srca i glave skočila u poeziju. Išla sam na ono što je htjelo izaći iz mene. A meni je stvarno tu prvo bila šuma, jer sam u njoj odrasla, na selu, a druga je pozadina izbjeglištva, pa mi je bilo prirodno govoriti kroz to, kroz traumu. Nije mi problem reći da su moje zbirke uvelike autobiografske. Važno mi je da poezija prenese emociju; ako smatram da je to životno iskustvo koje fizika ili znanost može dati, ili su to šume u kojima sam odrasla, onda je to – to. Možda sam samo sretna što ne znam, što nisam otišla na Komparativnu i razmišljala KAKO, nego sam otišla grlom u jagode i dobro je ispalo. I pisat ću tako i dalje, kako mislim da trebam, a čitanjem razvijati senzibilitet za pjesmu.Recimo, kad sam pisala pjesme o fizičarkama, o drugim ženama, puno sam se trudila povezati ih sa sobom, naći relaciju, zašto su one meni bitne. Ali bilo mi je važno i da ne dam samo svoju autobiografiju, nego da se shvati ta pozicija suosjećanja, i to da poezija može sve. Mislim da se ponekad zaboravlja koliko je važno dati emociju u taj papir, ne znam, ja sam fizičarka i ne vjerujem u transcendentalne površnosti, ali osjetim kada me pjesma »ubije«; ja uvijek bdijem nad nekom takvom pjesmom, pokušavam doprijeti do toga što mi radi, ali točno se može vidjeti da je u nju utkana emocija.

Kako ste doživjeli izbjeglištvo, pa i s obzirom na vašu generaciju koja je u najranijim godinama doživjela rat? Koje su, dakle, vaše početne koordinate, da upotrijebimo taj lijepi izraz dok se ne »potroši« pitanjima koja vam se upućuju i koja će vam se tek upućivati?

– Mi smo živjeli na selu, gdje moja mama još uvijek živi. To je zapravo zaselak Bjelovac sela Pecki kraj Petrinje. Bjelovac je dobio ime po jezeru koje je sada presušilo i na kojem je moja baka prala veš, i to je cijeli niz priča koje sam utkala u »Početne koordinate«, te seoske mitologije, priče na kojima odrastaš. Ali ja sam s tog istog mjesta bila dislocirana; tamo smo se vratili kad sam imala 10 godina. Djetinjstvo dotad bilo je u izbjeglištvu, prvo kraj Zagreba, gdje smo živjeli u kućici s dvije male sobe i s poljskim veceom. U jednoj sobi su spavali djed i baka, mi svi ostali u drugoj. To je bila ruševna kućica, koje sada više nema. Meni svako kasnije pomicanje s obzirom na te početne koordinate nije bilo problematično, nisam zahtjevna, nisam razmažena, ali imam brojna sjećanja koja mi nisu dostupna, iz raznih razloga, a možda je i bolje da je tako.Kasnije, kad smo se vratili, prvo smo bili u Petrinji dok se obnavljala kuća na selu, u jednoj kući oko kolodvora, gdje mi je jako važna bila pruga. Kad smo se vratiti na selo, mi smo bili jedini, nitko drugi nije se vratio. I moj se otac vjerojatno osjećao bespomoćno pa je postao alkoholičar. On je bio branitelj, ali time se nikada nije okoristio. Kad je umro, ja sam imala 15 godina, a moja mama je ostala sama sa mnom i obiteljskom mirovinom od oko 2.000 kuna. Pa on je u ratu bio pobjegao ranjen iz bolnice kroz prozor i vratio se na ratište! Doslovno se iskrao vani pa su ga forsali da se vrati: imaš dvoje nemoćnih staraca, dvoje male djece, odi doma! Ali to se poremeti… Zato je i postao alkoholičar. Ali i moj djed je bio alkoholičar. Mislim, mi biramo svoja sjećanja, pa onda konstruiramo; ja se, recimo, njega sjećam kad je bio blag, a ne kad je natjeravao moju baku i mamu. I to su te početne koordinate. Na kraju ispada da si sam rekreiraš sjećanja da bi uopće preživio, što je zastrašujuće, ali je ujedno i sjajno, jer skloni smo preživjeti, unatoč svemu. I sama ta činjenica mi je genijalna; možeš napraviti nešto od nečega što se ne mora više zvati sjećanje, nego priča. Mi, ljudi, rođeni smo »storytelleri«, od svojih sjećanja radimo priče i sjećanje od prije pet godina ne mora biti isto kao za 50 godina, dapače, vjerojatno će biti potpuno drugačije. Zato je pisanje važno, jer onda imaš stalnu zabilješku barem nekog trenutka u postojanju, što je barem tada možda bila istina.

Seoska škola

Gdje su zameci vašeg pisanja? Rekli ste da ste jako rano počeli pisati. Na koju ste se lektiru bazirali, u koje ste škole išli?

– Išla sam u seosku školu. Prvo sam išla u Petrinju, u toj međufazi, i imala sam sjajnu učiteljicu od prvog do četvrtog razreda. Nedavno sam je srela i rekla mi je da još uvijek čuva jedan moj crtež, koji je uokvirila. Ja sam njoj došla u prvom osnovne. Sjećam se da sam neku pjesmu napisala u četvrtom osnovne, i onda došla na selo u petom, a to je seoska škola s osam učenika u razredu, genijalno. A još bi genijalnije bilo da je nekog i zanimala ta škola. I možda bih ja bila potpuno prosječno dijete da nisam u tom trenutku dobila fokus tih profesora, kao netko tko je pokazivao interes. Ja bih učila, a i moji roditelji su imali taj stav. Inače djeca na selu rade, i većina mojih kolega je čuvala krave, radila u štali, ali mene su štedjeli, ako sam morala učiti, nisam morala raditi. Pa sam ja učila (smijeh). I živjela s tim knjigama.

Ali pretpostavljam da nije bilo puno knjiga u kući?

– Ma niti jedne (smijeh). Imali smo kuharicu.

Dakle, sve je došlo preko škole?

– Da.

A kako je nastava organizirana na selu? Kao u gradu, ili drugačije?

– Ma više-manje to je isto, samo što mi je, recimo, kemiju, biologiju i likovni držala jedna profesorica. Mala je to sredina, bilo nam je baš ugodno i lijepo. Profesorica iz hrvatskog bi mi, recimo, govorila da pišem za panoe pa bih ja od 25 radova na panou imala 23, malo rime, malo sastav… Pa sam pisala na dramskoj, ali onda otkrila i matematiku, jer sam i tu imala odličnu profesoricu, a onda i fiziku, koju je također ona predavala. Ona je sigurno jedan od razloga zašto sam završila na fizici. Uvijek mi je donosila knjige; s 13 godina čitala bih Nancy Hathaway, Stephena Hawkinga »Svemir u orahovoj ljusci«, ali i njegove eseje. Ništa ja to nisam razumjela, ali morala sam pročitati iz osjećaja odgovornosti. A uz sve to još sam i slikala. Bila sam stvarno malo luda (smijeh).

A srednja škola?

– Gimnazija u Petrinji. Htjela sam ići u Zagreb, čak sam imala i suludu ideju Primijenjene umjetnosti, jer me to slikanje malo opalilo, ali nisu mi moji dali, pa sam otišla u gimnaziju u Petrinju.

I onda ste počeli pisati kao stari dobri Antun Gustav Matoš, kojem se ruka osušila, zbog čega više nije mogao svirati pa je propisao?

– Haha da, ali, opet kažem, imala sam i sjajne profesore koji su me puštali, i trpjeli. Rušila sam autoritete, da postoji punk sa sela, to bi bilo to. Imala sam dva ukora pred isključenje. U isto vrijeme uspjehe na natjecanjima, razne diplome, ali i neopravdanih kao najveći propaliteti u školi. Trpjeti takvo dijete moralo je biti jako zahtjevno. Ali opet, onda bih profesorici iz hrvatskog donosila ogromne eseje. Recimo, odlučila bih pročitati sve od Shakespearea. I ona me nije tjerala da pišem lektiru, ali ja bih joj za sve pročitano donijela po esej.

Vi ste sebi napravili svoj kurikulum.

– Da (smijeh). Ali da me netko tjerao, onda bih još više bježala s nastave.

Astrofizika

I sad smo, evo, u sadašnjosti, na trećoj godini fizike u Rijeci i plan nam je raditi u struci? Koje područje?

– Jednog dana, da. Astrofizika.

Zašto astrofizika?

– Zato što je prekrasno. Zamislite taj svemir, kako je to veliko i ništavno. Nema ničega unutra. Veliki mrak s tu i tamo rastrčanim zvijezdama. Milijarde svjetlosnih godina udaljenima. Sama činjenica da je sve to nekako sređeno, toliko je fascinantna. Imaš tu veliku fiziku koja sve objedinjuje, vidiš zakonitosti u svemu, a tu je onda i tehnologija, evo, imamo teleskope kojima gledamo skoro doslovno do Big Banga, gledamo evoluciju galaksija, što se tamo događa, a mi smo tu, ljudi, i pišemo poeziju. Ludo!

Ono što je za vas karakteristično, a i opet nije dio matrice ponašanja na književnoj sceni, jest vaše podržavanje scene. Na svim platformama vas se može čuti/čitati kako dijelite spoznaje o novim knjigama, pjesnicima. A uz to ste i urednicom u časopisu Poezija i u njegovoj biblioteci. Imate, dakle, dobar pregled scene pa me zanima što mislite o njenoj kakvoći danas?

– Stvarno pratim više-manje sve. Ja volim pisati, ali prije svega sam strastveni čitatelj i čitanje mi je daleko bitnije od pisanja. Što se mlađe scene tiče, mislim da je sve krenulo zbirkom Gorana Čolakhodžića »Na kraju taj vrt«. To je jedna predivna, sjajna zbirka. Onda se tu nekako priključuju i ostale struje, ne mogu to tvrditi znanstveno, ali mislim da je sjajno biti u ovom vremenu, u vremenu tako dobrih autora i sjajnih poetika, koje se samo javljaju i nadograđuju. I mislim da hrvatska poezija, i što se tiče regije, doživljava apsolutno cvjetanje, i da smo mi u ovom trenutku u vremenu doista povlašteni, jer se i među starijim pjesnicima tu dešava toliko toga da je čovjeku teško ne biti sretan. Toliko je divnih glasova, od Alena Brleka, Mateje Jurčević, Gorana… Ima tu i nekih mladih čuda, tipa Marija Skočibušić, koja je u srednjoj školi, a piše da ti pamet stane. Pa je Andriana Kos-Lajtman izdala novu zbirku, pa Darko Cvijetić, Martina Vidaić… Općenito se nešto lijepo događa na regionalnoj sceni uopće, a možda je i vrijeme nekako dalo poeziji na značaju.

Feminizam i aktivizam

A kamo vaša poezija ide? S obzirom na »Početne koordinate« i »Lovostaj«, ono što se može primijetiti je nešto što bi se moglo nazvati povećanim stupnjem otkrivanja, kao i sadržajnije upućivanje feminističkom angažmanu. U tom smislu, kamo idete?

– Da, ja bježim, dosta. Ljudi misle da je to intimna poezija, ali ne znaju koliko toga stavljam ispred sebe. Ja sam cijele »Početne koordinate« ispisala iz perspektive djeteta koje ne sudjeluje, nego dokumentira. »Lovostaj« je sličan tome, osim tih nekoliko trenutaka otkrivanja. A u trećoj zbirci ću pokušati konceptualno pisati o ljubavi. Ne znam kako će to na kraju izgledati, jer to je najskliskiji teren, najistrošenija tema, ali dobila sam potrebu o tome pisati, a ne bježim od potrebe.Kad me pitaju za angažman u »Lovostaju«, kažem da nemam primarnu poziciju u kojoj nešto hoću, nego sam shvatila da je ta ljutnja u jednom trenu tolika da stvarno hoću pisati o tome. A divljački sam ljuta na poziciju žena u Hrvatskoj, ali i u svijetu, i imam potrebu razgovarati o tome s čitateljima. U isto vrijeme, budući da su »Početne koordinate« dobile određenu recepciju, s time je došla i određena odgovornost. Ako dobivam prostor za govorenje, onda moram nešto važno reći. I neka poezija bude to mjesto. Jer mi živimo u vremenu u kojem se autorica feminističke knjigu ograđuje od toga da je to feministička knjiga. Ne, ajmo svi urlati: feminizam! I u tom smjeru treba biti aktivist.Ali sada sam počela biti intimnija, jer treba ljudima dati i intimu. Pišem otvorenije, bliže. Zanimljivo je da u Hrvatskoj postoje dvije struje, jedna teži zatvorenoj, a druga otvorenoj poeziji. Recimo, poezija Olje Savičević Ivančević potpuno je otvorena, to je poezija za sve, i meni je to sjajno. S druge strane, ima tih pjesnika koji ostaju hermetičniji. Ja se otkrivam, pa ćemo vidjeti. Trenutno sam u fazi da imam pjesme, ali ih sada još moram napraviti dobrima.