Malo se tko još usudi u hrvatskoj kulturi reći »Car je gol!« – zato ona i jest tako samozadovoljno usukana u sebe i mirna kao površina male bare u kojoj nitko »ne talasa«. Povjesničar umjetnosti, kustos i likovni kritičar Feđa Gavrilović, jedan je onih rijetkih koji dosljedno, strastveno i nepotkupljivo ukazuju na golotinju malih »careva« domaće umjetnosti.

O Siniši Labroviću pisao je kao o proizvođaču simplificiranih dosjetki koji živi u iluziji da je duhovit; radovima Igora Grubića ilustrirao je tezu o paradi banalnosti na koju se, po njemu, svodi veći dio onoga što se danas u Hrvatskoj samodopadno određuje angažiranom umjetnošću. Prokazivanje bijede suvremene hrvatske umjetnosti misija je koje se prihvaćao i u izložbenim projektima; napali su ga kad je za temu 32. Salona mladih u HDLU-u postavio »sukob između trendovske pomodnosti i autentične suvremene umjetnosti«.

Polemički ubodi

Kulturna javnost percipira Vas kao oštrog kritičara konceptualne umjetnosti i gorljivog zalagatelja za tradicionalno slikarstvo. Zašto se otvoreno iznošenje tog stava doživljava kao neoprostiva blasfemija? I koje su Vaše zamjerke konceptualnoj umjetnosti u Hrvatskoj danas?

– Medijima je zanimljivo gledati na moje stavove kao na neki sukob tradicionalnog i modernog, međutim takvog sukoba nije bilo, niti je itko upućen to doživio tako. Bilo je samo par mojih polemičkih uboda i par povrijeđenih veličina – to je sve.

Ne treba se odmah zatvarati – i suvremene prakse i tradicionalno stvaralaštvo imaju dobrih i loših ostvarenja. Slikarstvo je važan dio moje estetike, kao što je nekome važan dio performans ili konceptuala, što je sve respektabilno. Zamjerke nekim djelima koje sam pronalazio su te da su banalna, neinventivna, ziheraška, intelektualno nepoticajna, da pokušavaju visokom teorijom, koju ljudi koji je citiraju uglavnom ne razumiju, opravdati idejno i izvedbeno siromaštvo, da pokušava elaboriranom pričom pokriti nedostatak bilo kakvog umjetničkog sadržaja, da je krinka suvremenosti postala azil za manjak talenta.

Uostalom, umjetnost oduvijek jednako sadržava i koncept i formu, i to nije ništa novo. Arogancija i golemo neznanje pojedinaca koji smatraju da je dvadeseto stoljeće izmislilo umjetnost, poražavajuća je. Da, to je blasfemija jer živimo u društvu naučenih istina, u društvu tapšanja po leđima i klimanja glavom na sve što nam se prikazuje kao poželjno. Onoga tko se usudi izreći nešto drugačije i dovesti u pitanje stečene privilegije i naučene pojmove koji održavaju mitologiju na kojoj se one temelje, stiže bijes privilegiranih i njihovih poltrona. Granice shvaćanja su strogo određene i ne dopušta se njihovo propitivanje.

Smiješne formule

Nedavno ste ipak priredili izložbu »kralja konceptuale«, Josipa Vanište. Stavili ste ga u dijalog s mlađim umjetnicima koji su bliži tradiciji. Što Vas je na to ponukalo?

– Riječi poput »tradicija« i »eksperiment« ne znače ništa. To su dihotomije koje su izmislili ljudi koji ne razumiju do kraja umjetnost i njima žele objasniti ostvarenja s kojima se susreću. Tri umjetnika na izložbi »Hommage olovci«, pokazali su kako je crtež olovkom, nešto što shvaćamo jako »tradicionalno«, zapravo aktualno i živo u posve različitim poetikama različitih generacija.

Inače, Vaništa je svojim antičasopisom, prazninom, »Beskonačnim štapom«, minimalizmom u slikama utro put nečemu, kako on kaže »s druge strane slikarstva«. Takvu suptilnost misaonog pristupa nitko u nas nije ponovio.

Često ste znali citirati Krležu i njegove poglede na slikarstvo. Što mislite o njegovom preziru prema apstraktnoj umjetnosti, koji su mu mnogi zamjerili?

– Kakve su to enormne intelektualne veličine koje mogu bilo što zamjeriti Krleži? Čovjek je imao svoj stav koji je temeljen na njegovom osobnom razvoju i svjetonazoru. Likovno, njegova estetika kretala se između francuskog impresionizma i njemačkog ekspresionizma, eventualno bi tangirala Cézanea. Nije volio apstrakciju, pa što onda? Je li mjera njegove otvorenosti prema avangardi njegova intelektualna mjera, ili mjera kvalitete njegova stvaralaštva i svjetonazora? To su smiješne formule i vesternska historiografija kojom nam pune glavu, da imamo »good guyse« i »bad guyse«, one koji su »u pravu« i koji nisu, što je priglupo shvaćanje umjetnosti.

Pražnjenje frustracija

Što danas najviše vrijedi u likovnoj umjetnosti? Kao likovni kritičar, kojim autorima ili projektima dajete visoku ocjenu? Koji su najperspektivniji umjetnici mlađe generacije, i zašto?

– Važno je duboko osobno uvjerenje u svoj rad, ali meni je još važnije kako je on napravljen. To ovisi od umjetnika do umjetnika, a svatko se nosi sa svojim izrazom kako zna. Ne bih se zalijetao s perspektivama, pogotovo jer danas imamo inflaciju umjetnika koje vrlo rano vrlo visoko vrednuju.

Jeste li promijenili stav o suvremenoj angažiranoj umjetnosti kao o moralnom laksativu? Što je problematično u radovima društveno angažiranih domaćih umjetnika?

– Svaka je umjetnost na svoj način angažirana. Imam osjećaj da je dodatno naglašavanje angažmana kalkulantstvo, kokošarsko trgovanje ljudskim pravima na malo. Citirat ću Orsona Wellesa, čije intervjue baš čitam: »Naglašavanje angažmana nije uvjeravanje publike u našu poruku, nego propovijedanje već uvjerenoj publici«.

Propisivanje »poželjne poruke« i vrednovanje umjetnosti na temelju nje, uvijek sam smatrao svršetkom kreativnosti. Ima sjajnih društveno angažiranih djela, ali bitno mi je kako je angažman artikuliran, jer trebalo bi se raditi o angažmanu u umjetničkom djelu, a ne o estetiziranom aktivizmu. Držim da je to impotentan aktivizam, koji se niti nema pravo tako zvati, jer ne može realno promijeniti stanje.

Znam da je nekima to stajalište preživljeni larpurlartizam, ali što imamo bez njega? Bezbroj srcedrapajućih i neoblikovanih priča, socrealističku programiranost, masu osobnih tragedija koja daje prestiž umjetniku, ali ne čini apsolutno ništa u društvu, kojime se tako glasno bavi? To je pražnjenje frustracija nakupljenih stvarnim nepravdama, nakon kojih se snobovska publika očišćene savjesti vraća u udobnost svojih građanskih svakodnevica, vrlo dobro uklopljena u društvo koje kritizira. Takvi pročišćivači savjesti zapravo pasiviziraju blazirane građane, jer im daju iluziju da su pridonijeli nekoj promjeni, samo konzumirajući takvu umjetnost.

 Novi hrvatski realizam

»Revolution will not be televised« govorio je Scott-Heron, ali, također, zasigurno neće započeti u galerijama, nakon tri čaše vina iz rinfuze i nekoliko bobi-štapića s otvorenja.

Ipak, treba reći da ima i odličnih djela s društvenom porukom, koja ukazuju na probleme suptilno, i bez moraliziranja.

Imigranti postaju bitna tema u umjetnosti, a za očekivati je da će taj trend samo jačati. Koje zamke treba zaobilaziti u tretmanu ove teme?

– Dobra novinska fotografija može biti njihov glas u javnosti, koji bi im mogao u mnogočemu pomoći. Sve drugo bilo bi eksploatiranje njihove nesreće za vlastitu afirmaciju.

Izložbom u Gliptoteci inaugurirali ste pravac »Novi hrvatski realizam«. Kako danas s odmakom gledate na taj dio likovne scene? Može li se u slikarstvu donijeti nešto novo ili se sve svodi na vraćanje starih obrazaca iz prošlih vremena, kako je u jednom intervjuu rekao Boris Bućan?

– Još je jedan drevni egipatski pisar napisao kako je sve već napisano, sve već rečeno. To je stara floskula, isto kao što je i stara floskula ukazivanje na to da se unatoč tome još stvara. Umjetnost doživljavam kao ono kako, a ne što. Tih načina ima koliko i umjetničkih individua, neki su zaokruženiji i samosvojniji, neki su epigonski nastrojeni.

»Novi hrvatski realizam« je izložba koja ukazuje na nezanemarivu činjenicu da sve više mlađih umjetnika slika realistično. Neki bi najradije to prešutjeli i pravili se da je realizam nadiđen, da je đavo figuracije ostavio djevičansko tijelo suvremene umjetnosti, kako se to propovijeda u njihovim katekizmima, ali na njihovu žalost to nije tako – linearni, crno-bijeli narativi često ne izdrže test stvarne situacije.

Čemu bi danas u ovo doba tehnologije trebao težiti likovni umjetnik?

– Osvijestiti to da umjetnina nije informacija za konzumaciju u moru drugih, nego da joj je inherentna estetska vrijednost, da je čin njezine kreacije neponovljiv, kao što je i individua neponovljiva.

Ove godine bilježi se velika obljetnica Orsona Wellsa, kojim ste se kao kustos već bavili u nekoliko navrata. Za jesen spremate i novu veliku izložbu o njemu.

– U studenome u Gliptoteci HAZU-a, zajedno s Danielom Rafaelićem koji će obraditi filmsko-povijesni dio, radim izložbu o tom velikom redatelju. Izložit će se neki umjetnički radovi s temom Wellesa i njegovih filmova, kao i interesantna dokumentacija.

Izostanak kritike rak rana je domaće umjetnosti. Rješenju tog problema Vi doprinosite agilno pišući o vizualnoj umjetnosti u više medija, od Vijenca do Konture i Arteista; dogodine vam izlazi i prva publicistička knjiga iz ovog područja. Je li teško biti kritičar danas?

– Pa teško je, jer se kao i u svim drugim djelatnostima niti u likovnosti ne cijeni individualno mišljenje, a kritika bi po svojoj definiciji trebala biti iskazivanje individualnog mišljenja. Mnogi očekuju od kritičara da više-manje riječima ponovi ono što je umjetnik htio iskazati djelom, eventualno doda neku referenciju i to je to.

Znam mnoge kritičare koji se trude dati osobni dodir svojim tekstovima, ali svaki izlazak iz čvrsto određenih okvira nailazi na negodovanje »kompaktne većine« kustosa i umjetnika, koja nastavlja kulturu međusobnog tapšanja po leđima u kojoj je vrhunac kritičke autonomije ogovaranje nekog umjetnika u kavani. Ljudi se nemaju snage boriti s time, pa zato odustaju od prave kritike i pišu izvještaje. Ponavljaju se naučene floskule, a sve je manje vlastitog pogleda.

Kritika je postala servis umjetnika, kojemu je ličnost kritičara posve podređena. »Jedi kako se servira«, naš je moto i kritičarima ne pada na pamet povrijediti neku osjetljivu i osvetoljubivu umjetničku dušu.