Sinoć sam se osjećala kao božićna zvijezda. Ona s adresom nekog od brojnih riječkih trgovačkih centara. Ona na sniženju. Ona koju još nisu kupili, ali ju već danima odmjeravaju, pipkaju, vrte i prevrću. I tako od jutra do sutra. Da ne bi bilo zabune – opisani osjećaj nema veze sa seksom. Ni vezice. Jer, općenje u mom osjećaju sve je, samo ne seksualno općenje. To odmjeravanje povezano je s onim začuđenim pogledima kad prošećem sve boje koje sam tog jutra našla u ormaru. Ono pipkanje veže se uz raznorazna pitanja i potpitanja koje mi svi postavljaju želeći između, kao slučajnih upitnika, saznati sve o situaciji u Novom listu, i svijetu općenito, a ono vrtenje i prevrtanje uz moje traumatične i nemirne snove koji će, vjerujte, ako se nastave rezultirati tako što će se ova božićna zvijezda strmopizditi s kreveta na kat, na kojem spava, drito u prizemlje. Pa kad razbijem i stapku, i latice, uslijedit će još veći bed.
Biti božićna zvijezda, ful je zbunjujuće. Malo treperiš, malo se kurčiš, malo fotosinteziraš, a previše strepiš. A kad me netko pita – zašto, strepiš, mrvo – nađem se na sto čuda. Ne znam. Ili možda znam, ali ne želim znati. Bit će ovo drugo. Oduvijek najviše volim igrati skrivača sa samom sobom. S drugima nikad nije tako zanimljivo. Njima se skrijem i prije nego li izbroje do deset i kažu »tko se nije skrio, magarac je bio«.
Osjećaj božićne zvijezde podijelila sam s nekima. Ne mnogima. Izabranim. Onima za koje sam mislila da će kad ja izgovorim – baš se danas osjećam kao božićna zvijezda – reći »cool«. I drek. Samo je jedan od izabranih rekao – pa, da baš izgledaš kao da si ovog časa došla iz Meksika. Moram priznati, zbunio me lik. Kakvog faking Meksika, i kako sad to izgleda netko tko je upravo došao iz Meksika. No, nikad ne priznaj da ne znaš o čem drugi zbori, već složi facu kao sve ti je jasno i moždane vijuge ubaci u brzu brzinu, pa lovi smisao. U sekundi sam shvatila da ne može biti drugo doli da ta božićna zvijezda potječe iz Meksika, jer taj je moj frend riznica nepotrebnih znanja, pa mi nikad nije bio problem iščitati njegov mentalni kod. Nasmiješila sam se i ono ful sa zanimanjem upitala – da, jebo te, ne mogu se sad sjetiti tko ju je ono otkrio.
Ubod! Svjetski. Krenuo je lik u 19. stoljeće, pričao o porodici Mlječika, o nekom američkom ambasadoru Joelu Robertsu Poinsettu, o tome kako ju je prenio u Ameriku, a Ameri kao i sve drugo, plasirali na svjetsko tržište. Pa je spominjao i legende. Tu me nije ni malo iznenadio, jer nećeš ti legendu bez ljubavi. Tako i božićna zvijezda za svoju posebnost treba zahvaliti nekoj asteškoj božici čije je srce prepuklo zbog nekog asteškog dripca, a iz puknute kapljice krvi izrastao je upravo taj cvijet.
Ne jebem patetiku, rekla sam mu, i pitala kakve veze ima cvijet s Božićem. Iskreno, mislila sam – sjebat ću ga. Kad ono, sjebala sam sebe, jer sam morala još pola sata slušati štoriju na štoriju. Jedina koju sam zapamtila glasi – siromašna Meksikančica Pepita nije imala novca ni za kruh, a kamo li za poklon Malom Isusu na Badnjak, pa je na putu do crkve nabrala nekog bezveznog bilja koje se kad je Pepita pristupila oltaru preobrazilo u cvijeće. Koje, pa zna se. Božićnu zvijezdu.
Ako može Pepita, mogu i ja. Novca nemam, korova ima i u, i na zemlji, pa ću tako ja korov u ruku, ili pod ruku i put oltara. Kad završi polnoćka, svi će se osjećati kao božićne zvijezde i ja ću konačno prestati biti Pale sam na svijetu.
