Da je SDP prije šest godina došao na vlast, a izbore je praktički izgubio za tek nešto više od jednog postotnog boda razlike, mnogo toga bi u ovoj zemlji danas bilo brutalno drugačije. Za početak, na vlasti bi vjerojatno bio HDZ. Lako moguće, pritom, HDZ koji bi vodio Ivo Sanader.

Većina istraga koje se, naime, vode protiv najpoznatijeg stanovnika Remetinca odnose se na događanja nakon tih dramatičnih izbora u studenom prije šest godina, kad se vlast formirala tek nakon nekoliko tjedana pregovora, “lijevog žmigavca, a desnog skretanja” HSS-a, koaliranjem sa zastupnicima manjina, danas Kukuriku Silvanom Hreljom…

Da su se tad stvari samo malo drugačije posložile i potvrdile izlazne ankete s biračkih mjesta, SDP bi došao na vlast. U sjajnom trenutku. Tek netom prije nego što su domina počela globalno padati i što je svijet pogodila najgora gospodarska kriza u zadnjih osamdesetak godina.

Ivo Sanader bio bi gotovo sigurno na slobodi. ‘Em bi ostao bez prilike za čuvene restoranske pregovore sa šefom MOL-a, ’em za “sitne” pare država ne bi kupovala zgradu u Planinskoj 2009. godine.

Koliko bi se procesuirali nestašluci oko Fimi medije, koji su ozbiljno krenuli 2007. godine, veliko je pitanje jer bi istraga protiv šefa oporbe bila, onako, politički nezgodna. Dakle, ukoliko bi “preživio” nakon poraza na izborima, Sanader bi, nije nezamislivo, bio čovjek koji bi najglasnije lupao po Zoranu Milanoviću i Ljubi Jurčiću, tandemu koji je trebao tada voditi zemlju (što bi bila, vidi se s ove vremenske udaljenosti, predstava sama za sebe, obzirom na karaktere obojice).

SDP-ov šmrkavac

Jer, HDZ je u svoje prve četiri godine drugog dugačkog obnašanja vlasti (2003.-2007.) vodio zemlju koja je bilježila visoke stope rasta, i do preko pet posto. A onda bi, te 2007. na vlast došao “šmrkavac” iz SDP-a i sve upropastio. Zemlja bi se već 2009. godine srozala u duboki, stravični minus iz kojeg bi se naredne dvije godine s vrlo upitnim uspjehom pokušala iščupati. Sanader i njegove kolege iz prethodne Vlade, lupali bi svim silama po SDP-u, da je “upropastio zemlju”, spominjalo bi se kako su na vlast došli krajnje nepripremljeni i potpuni, sramotni kolaps gospodarske politike i ekonomije u zemlji koju su im ostavili u odličnom stanju.

Naravno, sve to bi bila hrpa gluposti. Jer, slom svjetske ekonomije – iz kojeg se još nisu izvukle ni mnogo stabilnije zemlje od 28. članice Europske unije, nije nešto na što se moglo bitno utjecati iz Zagreba. No, priča bi, lako je zamislivo, svejedno lako prošla u javnosti zemlje s medijima koji tako rijetko u obzir uzimaju širu sliku, a kalendarska podudarnost globalne gospodarske krize i dolaska nove vlasti u Hrvatskoj bila bi jednostavno sretna podudarnost za opoziciju. One koji bi pokušali ukazati na činjenicu da, recimo, Milanović nije kriv za Lehman brotherse, lapidarno bi se optužilo za naklonosti vladajućima i medijski PR Banskih dvora.

Vrlo slična situacija događa se i ovih dana.

Naime, za razliku od, primjerice, SAD-a, Europska unija doživjela je drugi udar krize u trenutku kad se činilo da je prevladala prvi. Nakon šoka u 2009. i oporavka u naredne dvije godine, krajem 2011. je EU uzdrmala dužnička kriza u perifernim zemljama, koja je posebno žestoko pogodila tradicionalna hrvatska tržišta, poput Italije ili Slovenije. Iako je raspad eura i cijelog političkog europskog projekta zasad, i s mukom, izbjegnut, činjenica je da su posljednje dvije godine za Uniju gospodarski – izgubljene.

Situacija se, još jednom, poklopila s izborima u Hrvatskoj, samo je ovaj put doista došlo do smjene vlasti u Zagrebu.

Kao što se moglo i predvidjeti, Milanović i koalicija su ovaj put krivi za slom tržišta nekretnina u Španjolskoj, ili dužnički pakao u Grčkoj. Nitko, jasno, nije dovoljno blesav da to tako doslovno napiše; ne, gospodarska kritika Kukuriku vlade snebiva se nad minusima, rastom nezaposlenosti, izostankom investicija, ignorirajući činjenicu da izrazito povoljan geostrateški položaj Hrvatsku ovaj put smješta u središte gospodarske drame. Takve analize su, jasno, otužno smiješne; što je, da se razumijemo i epitet koji se može bez problema priljepiti i nemalom broju poteza Banskih dvora.

Uvredljive kritike

Kritike koje se iz sveg glasa čuju ovih dana iz redova HDZ-a, pogotovo do ministara u vladama Ive Sanadera i Jadranke Kosor nisu takve. One su, jednostavno, uvredljive. Jer, dok je ta ekipa vodila zemlju, Hrvatska je bila skoro jedina zemlja u Uniji koja u vrijeme (kratkog) oporavka nije mogla izići iz minusa.

Dok je BDP u EU, primjerice, 2010. godine rastao za dva posto, u Hrvatskoj je pao – i to za golemih 2,3 postotna boda. Godinu poslije, kad je novi kraval već lagano kretao, EU je dohvatila rast od 1,7 posto, a Hrvatska je, u godini kojom se sad hvale razni Karamarkovi miloševići, pokazuju konačni podaci Zavoda za statistiku, opet uspjela zabilježiti minus (-0,2 posto).

Onda je došla Kukuriku vlast, a EU je zaronila. Prošle godine je Unija “natukla” -0,4 posto, a Hrvatska zadržala slično odstojanje kao i 2011., zaronivši za cijelih dva posto. Prognoze ovu godinu su tek nešto bolje za EU, koja bi trebala ostati na pozitivnoj nuli. Hrvatska još pliva u minusu, ali je sad ipak mnogo bliža, s -0,7 posto pada BDP-a.

Dakle, dok su sadašnji najbučniji pretendenti za povratak na vlast vodili zemlju, kretanje hrvatskog BDP je bilo u raskoraku s europskim za ogromna 4,3 postotna poena. Sad, kad je “šmrkavac” iz SDP-a “upropastio zemlju”, razlika iznosi 0,7 postotnih bodova.

Doista zvuči kao potpuna propast, zar ne?