Sve ideje Nikice Gabrića su zanimljive na razini poluozbiljnog razmatranja o tome kako se jedan čovjek, inače stručan i uspješan u svom poslu (oftalmologija), bruka pokušajem vlastite transformacije u politički faktor
Nikica Gabrić konačno je progovorio. Zapravo, govori on cijelo vrijeme, a mediji (pogotovo jedan niskotiražni tjednik) ga tetoše gotovo kao nekad Ivu Sanadera blagopočivajući Vjesnik, međutim, konačno je složio nekoliko rečenica koje bi mogle predstavljati dio konkretnog političkog programa, a ne tek prodaju standardne magle o tome kako je njegova inicijativa otvorena za svih, kako je lijepo i korisno razgovarati i kako bi Hrvatska trebala iskoristiti svoje potencijale. Ili kako bi Arapima trebali prodavati vodu za naftu. Doduše, riječ »konkretno« uz priču o Gabrićevom tzv. »projektu Florida« je prilično hrabro koristiti – radi se o priči koja je, zasad, tek na razini mrvicu zahtjevnijeg razgovora uz pivce nekolicine ljudi koji su skrenuli sa standardne priče o »komadima« i »golu koji je neki dan zabio Ibro«. Dakle, ambiciozni wannabe lider novog hrvatskog političkog okupljanja planira izgradnju pola milijuna stambenih objekata blizu hrvatske obale. U njih bi, računajući na sjajne klimatske uvjete, primamio milijun do tri milijuna europskih penzića, koji bi, razvija priču društvo u oblaku dima uz »Tamni Pan« i »Velebitsko« (jer »Žuju« i »Karlovac« pije raja, a ne vizionari) trošili dnevno 50 eura i time Hrvatskoj donosili oko devet milijardi eura godišnje.
Deficit logike
U ovoj priči, mora se priznati, ipak ima puno više potencijala od »projekta« voda za naftu, ili od josipovićevskog bajanja o vrijednosti dijaloga. No, ima i milijune upitnika: od ekoloških, vlasničkih (Gabrićev recept je da država pokloni zemljište poduzetnicima za jednu kunu), pa do onih koji proizilaze iz sudara sa stvarnošću koja veli da nekretnina na obali već ima podosta ili se pita što bi bilo s turizmom kakav sad imamo da Hrvatska završi pod »okupacijom« Europljana treće dobi. No, »Florida« kao temelj za početak razmišljanja ipak ima nekog smisla. Sve ostalo o čemu priča ovaj pokretač Nacionalnog foruma, koji će se, eto, do kraja godine transformirati u političku stranku prilično je lišeno bilo kakve logike. Prvo, Gabrić se, da ga nitko nije tjerao, još zaklinjao da neće Forum pretvarati u političku stranku dok im ankete ne budu davale barem 15 posto. Ako on osobno ima takvu anketu, dobro je skriva, jer javnosti nije poznato niti jedno ispitivanje javnog mnijenja koje bi dale ovako senzacionalne rezultate (podsjetimo, osim SDP-a i HDZ-a, sve druge stranke su daleko od granice o kojoj je pričao Gabrić, najbolji su Laburisti sa cca polovicom od tog postotka, a HNS već nekoliko tjedana slavi jer je dostigao – trećinu). Nadalje, koalicija koja već ima i ime (Novi put), okupila bi osim njegove nerođene stranke, između ostalih, i IDS, i PGS, i splitsku listu Marijane Puljak i HSLS, a ne bi imali ništa protiv ni HNS-a. I tu opet lagano dolazimo do prokleto surove stvarnosti. Prvo, da bi se okupilo toliko raznorodnih grupacija, treba imati čvrstu političku platformu. Koja je, jasno, stvar pregovora. Koji nisu ni krenuli. Ali, obzirom da je Gabrićeva politička platforma praktički nepostojeća, možda mogućnost nekakvog dogovora nije – nemoguća. Drugo, na sve te porazbacane postotke po hrvatskim izbornim jedinicama cilja još dosta igrača, osim samog Gabrića. Milan Bandić, recimo, ako bude dovoljno lud pa opet pokuša na parlamentarnim izborima nakon temeljitog kraha otprije dvije godine. Svoj novi put bi gradio i HSLS, ako je moguće, ali tako da oni kao najjača politička organizacija diktiraju pravila. Ako se svi ujedine dobit će se meltingpotovski mišung likova, programa i svjetonazora, a ako bude nekoliko »trećih puteva«, onda će svi ostati beznačajni ornamenti na uredu poznatog dvovlašća velike lijeve ili desne koalicije. Tu je i pitanje laburista: oni sa svojom lijevom retorikom i neumornim Lesarom po brojkama koje imaju predstavljaju zasad jedinu snažniju alternativu podjeli na dva bloka, tako da »treći« put može biti tek četvrti. Eventualan zajednički nastup koalicije u kojoj bi bili i Laburisti i HSLS je zamisliv jednako kao i predizborna koalicija SDP-a i HDZ-a. I još manje potreban.
Takozvani »stručnjaci« – temeljna obmana
Sve ove ideje Nikice Gabrića su zanimljive na razini poluozbiljnog razmatranja o tome kako se jedan čovjek inače stručan i uspješan u svom poslu (oftalmologija) bruka pokušajem vlastite transformacije u politički faktor. Međutim, gadna vremena u kojima se Hrvatska gospodarski nalazi već pet punih godina, sa sustavom vrijednosti (i medijskim standardima) narušenim toliko da se inzistiranje na plaćanju poreza doživljava nepravednim, ili da više nikog ni ne iznenađuju nove i nove istrage o stotinama milijuna pokradenih kuna, idealna su za prodavače duboke magle. A Gabrić je jedan od njih, u to nema sumnje. Centralna točka njegove prevare (koja može biti i samoobmana) je priča o takozvanim »stručnjacima« koji bi vodili Vladu. Stručnjaci za vođenje društvenih procesa imaju svoje ime: to su političari. A ne profesori ekonomije ili doktori ustavnog prava (što ne isključuje mogućnost da profesori ekonomije ili doktori ustavnog prava budu i dobri – političari). Uostalom, Gabriću bi bilo dovoljno da pogleda »svoj« resor: ministri zdravstva/zdravlja u Hrvatskoj su mahom bili liječnici. »Stručnjaci«. Reklo bi se da je tamo onda stanje mnogo bolje nego ostalim resorima koje su vodili tek bezvezni »političari«. Kad ono, u zdravstvu nuklearna havarija… Gabrić i njegova snatrenja ipak nisu bitan hrvatski problem. Ona su, međutim, njegova personifikacija: oživotvorenje lakoće prodavanja jefinih »rješenja«, populističkog pristupa i (zasluženog) gubitka vjere u etablirane političke stanke i procedure. Jednom će iz te situacije isplivati don Ivan Grubišić i uzeti dva mjesta u Saboru na priči o »moralnosti u politici« (pa zatim nestati). Drugi put će se ljudima prodati priča o tome da je »Kerum mogao stvoriti sebi, pa će moći i nama«, pa će ovaj osebujni političar, politička pojava zapravo, postati gradonačelnik drugog grada u zemlji, a zatim i saborski zastupnik. Treći put će možda jednu-dvije stolice u Saboru osvojiti i »Novi put« na priči o tome da nije bitan svjetonazor, nego Florida i Ujedinjeni Arapski Emirati. No, iz apatije i dešperatnosti iz koje svi ti likovi uspjevaju osvojiti epizodne uloge, nije nemoguće zamisliti da bi mogao izroniti i netko mnogo opasniji. Netko, tko će sve te »nove« i »treće« puteve odrezati sabljom i gnjevnom i osiromašenom narodu ponuditi samo jedan jedini put za jedan narod i jednu državu. I, naravno, jednog vođu.
