HGK je institucija za koju nitko sa stopostotnom sigurnosti ne može tvrditi čemu u stvari služi. Ako ništa drugo toj bi instituciji trebalo barem promijeniti ime. Da svakome bude jasno o čemu se tu u stvari radi
Lep ko greh. Takav je Nadan Vidošević u očima dokonih kućanica u regiji. Visok, markantan, vječito nasmiješen, očito ih stvarno zove na greh svojim promuklim glasom. I ne samo njih. Lepa ko greh je i Hrvatska gospodarska komora. Institucija za koju nitko sa stopostotnom sigurnosti ne može tvrditi čemu u stvari služi. Ako priupitate bilo koga u njihovom članstvu, malog ili srednjeg poduzetnika, koji mora plaćati mjesečni danak za HGK, ni oni vam odgovor neće znati sročiti. Koristi od njih nikakve, samo pare traže, od plaćanja ne možeš uteći i tako godinama. A ako ipak krenemo pričati o promociji hrvatskog gospodarstva od strane HGK? To vam je bolje od scenarija za film. Taj plan za pljačku, fina domišljatost i stvaranje dobro organizirane mreže u kojoj Zlatna kuna curi na sve strane, bezobrazno je drzak. Iz onoga što je iscurilo nakon uhićenja Zdenke Peternel, pročelnice Vidoševićeva ureda, koja je osumnjičena za pronevjeru 32 milijuna kuna, doznaje se kako je novac u njezine i džepove ortaka išao putem četiri marketinške tvrtke, čije je navodne usluge plaćala komora. Jedna se zvala »Novi dan«, valjda zbog optimizma prema životu, a valjda i zato što je svaki dan odlična prilika za lopovluk. Ime druge tvrtke bilo je »Život na sjeveru«, vjerojatno po uzoru na onu staru seriju o životu na zabačenoj Aljasci, gdje je jedina veza sa svijetom aviončić, koji svako-toliko preleti i izbaci paket svježe love, koju onda pokupe pouzdanici pročelnice Nadanovog ureda. Treća je bila Ajkula savjetovanje, pardon »Akula savjetovanje«, gdje su savjeti frcali na sve strane, a zaključni je glasio kako je hrvatskim poduzetnicima i članovima HGK, najpametnije otići negdje na Pacifik, ponijeti sobom kantu krvi, najbolje vlastite, proliti u more, malo sačekati, pa se strmoglaviti među ajkule nek ih požderu u zalog promocije hrvatskog gospodarstva. Četvrta tvrtka zove se Bean, odnosno Pean-komunikacije, a ta bi mogla imati veze s Mr Beanom, smotano-infantilnim likom, kojeg je lako zamisliti u predvorju zgrade HGK kako stoji kraj ogromne kutije za prisilne donacije. Čim netko uvali sto-dvjesto kuna dobije pusu u obraz od njegovog plišanog medvjedića. Kao što uvijek šlag dolazi na kraju tako i fiktivna promotivna mreža u komori ima posebnu firmu za suradnju sa ove četiri prethodne firme. Ta se zove Remorker International, registrirana je u Pragu i preko nje su ove četiri firme obavljale uplate, koje su se dizale s računa u Austriji i vraćale u Hrvatsku Nadanovoj pročelnici i ostalima. Remorkerom je Zlatna kuna punih šest godina plovila iz komore, kao ona lađa iz Letećeg cirkusa Monty Pythona, gdje hrpa okorjelih činovnika i birokrata plovi svjetskim morima pod piratskom zastavom s mrtvačkom glavom, naoružani sabljama i mušketama. Pa onda uplove na kopno, zaplove ulicama metropolisa i usred velebnih poslovnih zgradurina, probijaju stakla, pa u vihoru nasilja i gnjeva, pljačkaju svakog na koga naiđu. Stvarno, izgledaju kao da rade u Hrvatskoj gospodarskoj komori. Instituciji čije financije nisu pod ničijom ozbiljnom kontrolom, a svi joj moraju plaćati članarinu. Još bolje, ustroj HGK po mnogočemu bi se mogao usporediti s vladavinom faraona u Egiptu, što je vidljivo i kod izbora predsjednika u raznoraznim komorama u Hrvatskoj, radnim mjestima gdje tradicionalno morate znati samo lijepo pričati o hrvatskim tvrtkama i njihovom potencijalu, a istovremeno niste dužni ništa konkretno napraviti niti odgovarati za rezultat svog rada. Tako se i kod izbora u Rijeci spoznalo kako se teoretski svatko može kandidirati, ali i da predsjednik Vidošević, svakome može odbiti verifikaciju, valjda ako mu se netko ne sviđa. Zamislite koja je to demokratska procedura u 21. stoljeću. Predsjednik ima ovlasti diktatora u kakvoj banana-državici trećeg svijeta. I onda bi trebalo povjerovati kako taj isti predsjednik ne zna što mu radi pročelnica ureda punih šest godina i nema barem zapovjednu odgovornost. Jer, eto, kaže Vidošević: »Muž zadnji dozna.« Cijeli ovaj skandal događa se u jeku političkih rasprava na temu treba li ukinuti obvezno plaćanje članarine u komorama, obrtničkoj i poduzetničkoj. Tome se protivi HNS, a SDP navodno gura cijelu stvar. Ključno je pitanje koliko bi HGK mogao živjeti kada bi članovi komore imali slobodu sami odlučivati hoće li plaćati članstvo ili će jednostavno otići. Teško bi to duže potrajalo, pogotovo nakon ovog zadnjeg skandala. I sigurno bi se naglo okončao njihov bezbrižan život. Uostalom, zašto se njihovi čelnici ne bi znojili i mučili kako bi privukli svoje članove? Odakle njima pravo na tu povlaštenu i nimalo tržišnu poziciju i kome treba takav HGK? Privrednicima sigurno ne. Ako ništa drugo toj bi instituciji trebalo barem promijeniti ime. Nadanova HGK – Ideje naše, pare vaše d.o.o. Da svakome bude jasno o čemu se tu u stvari radi.
