Hrvatska ekonomska i socijalna kataklizma uopće nije nastala slučajno. Upravo suprotno, postoji duboki smisao u provođenju politike po načelu – što gore to bolje.

Bizarno ostaje što je ovu okrutnu istinu javno otkrila baš Jadranka Kosor u zadnjem razgovoru za ugledni poslovni list Bloomberg. Riječ je o odgovoru na temu referenduma o ulasku u EU, koji se u Hrvatskoj ima raspisati 30 dana nakon potpisivanja pristupnog ugovora najavljenog za prosinac.

“Uvjerena sam da će građani na referendumu glasati za ulazak u EU jer Hrvatska nema drugu održivu opciju”, kazala je premijerka mrtva-hladna nesvjesno konstatirajući tragediju hrvatske visoke politike u zadnjih 20-tak godina samostalnosti države. 

Jer, ta ista samostalnost besramno je rasprodana i opljačkana u privatizaciji gospodarstva i bankarskog sektora, gomilanjem skupog državnog i lokalnog aparata, porezima i drugim državnim nametima, birokratizacijom, korupcijom i lopovlukom ukorijenjenom u državnim investicijskim projektima mjerljivim u milijardama eura, kao i nemogućim uvjetima za strane investicije koje bi omogućile kakav-takav razvoj bilo kroz zapošljavanje ili stvaranjem novih vrijednosti u društvu.

Jednostavno rečeno hrvatska politička elita sustavno je radila na odustajanju od vlastite pameti i sposobnosti, na odustajanju od potencijala vlastitog naroda, stavljajući sve na jednu jedinu kartu ulaska u EU. 

Uskraćen je ozbiljan poticaj marljivom radu i otvaranju radnih mjesta, razvoju znanja i novih tehnologija, pa se vremenom samostalnost države sve više svodi na razinu simbola grba, zastave i himne. Na Pantovčak i Markov trg, gdje noga običnog malog čovjeka ne može tek tako kročiti.   

Prozirno je i to što hrvatska premijerka u posljednje vrijeme jako pažljivo bira kada će, kome i pod kojim uvjetima odgovarati na pitanja. Tako je u korelaciji sa službom osiguranja sjajno uigran scenarij dolaska i odlaska premijerke na bilo koju javnu manifestaciju, a takvih ima podosta, jer Jadranka Kosor uredno ne propušta ni najmanju priliku za promociju uspjeha stranke i Vlade.

Nema šanse da joj netko postavi neko neugodno pitanje, jer ona u pratnji osiguranja dolazi do mikrofona na pozornici na ugodnoj razdaljini od barem nekoliko metara od kamera, ležerno se praveći da ne čuje ako netko i dobaci poneko pitanje. Kad govorancija na temu raznoraznih uspjeha završi ona silazi s bine, rukuje se s ponekim oduševljenim pojedincem i odlazi sjesti u automobil čiji motor neprestano radi kako bi unutra klima bila ugodno temperirana. I zatim sa svitom ministara jednostavno odlazi s lica mjesta.

Tako je bilo u Rijeci na otvorenju ceste D-404, u Guvernerovoj palači na potpisivanju ugovora o deponiju na Marišćini i prije neki dan na punom profilu istarskog ipsilona. Premijerka ne odgovara na pitanja. Ali zato Bloombergu ponavlja kako treba srezati državnu administraciju, ponešto smanjiti broj od 500 jedinica lokalne samouprave, iako sama tu nije napravila ništa vrijedno spomena.

I kao šlag na torti zaključuje kako Hrvati moraju više raditi pristajući pritom na manja prava iz kolektivnih ugovora. Parafraziranjem izjave Jadranke Kosor da “ona i Vlada jako puno rade kako bi svima nama bilo bolje” dolazi se do vrhunskog cinizma. Svi moraju više raditi osim premijerke i njezinih ministara.  

Paradoksalno, jedini hrvatski političar koji bi se po autizmu i skrivanju od javnosti mogao mjeriti s predsjednicom Vlade i HDZ-a jest upravo njezin najveći suparnik na čelu najjače oporbene stranke.

Zoran Milanović se već godinama igra skrivača, iako bi bilo logično da oporbeni lider koristi svaku, pa i najmanju priliku za kritiku. Umjesto toga Milanovića najčešće nema. Nekad i tjednima, nekad i po mjesec dana. Njemu je skrivanje komotnije, zasad mu ne trebaju tjelohranitelji u tolikoj mjeri. I pitanje je što će on raditi ako jednom postane premijer države koja nema drugu održivu opciju osim priključenja Europskoj uniji.

Hoće li biti sposoban oduprijeti se daljnjoj betonizaciji i rasprodaji jadranske obale i otoka? Hoće li išta napraviti protiv širenja GMO usjeva po cijeloj Hrvatskoj? Protiv nastavka rasprodaje nacionalnog dobra, ono malo preostalih državnih tvrtki? Ako će tek poslušno klimati glavom na uvjete MMF-a onda nam premijer možda i ne treba. I bilo bi dobro da Milanović danas o tome govori, jer će upravo ta pitanja biti užasno važna u bliskoj budućnosti.

U suprotnom razlika između Kosor i Milanovića bit će tek načelne prirode u zemlji bez “održive druge opcije”.