Scena je bila potpuno primjerena situaciji. Javna televizija, tri javna djelatnika u odijelima, sa serioznim izrazima lica i tema kojom se bavi cijela javnost: zašto su neki njemački političari odjednom postali kritični prema Hrvatskoj i izražavaju rezerve prema već gotovo sigurnom ulasku u Europsku uniju u srpnju naredne godine.

Ono što je uslijedilo nadraslo je čak i ovako solidne okvire same teme, a emisija je zaslužila biti zapamćena, arhivirana i u budućnosti korištena: kako u obrazovne svrhe, tako i kao dokument jednog prilično nevjerojatnog vremena. Ukoliko, jasno, ikakve budućnosti u uopće i bude – u što sumnjati, kako se stvari razvijaju u zadnje vrijeme, nije više tek prečica za – dijagnozu.

Naime, u jednom trenutku je HDZ-ov saborski zastupnik Gordan Jandroković, izrekao sljedeće: “Mi smo očekivali da će nakon ovog, jesenskog izvješća o monitoringu Njemačka krenuti u proces ratifikacije ugovora Hrvatske s EU. To su bile najave koje su dolazile iz Njemačke, da je ključno izvješće ovo najesen, to su bile riječi njemačkih službenih predstavnika”. Na to je SDP-ov zastupnik, Daniel Mondekar, šutio i trudio se izgledati ozbiljno. Novinar HRT-a, Goran Rotim, je klimao glavom. Isto djelujući ozbiljno, promišljeno i pomalo zabrinuto.

Ovdje valja zastati i skrenuti pažnju na nekoliko detalja. Mondekar i Jandroković nisu tek neki random saborski zastupnici: SDP-ovac je predsjednik saborskog Odbora za europske integracije. Jandroković je potpredsjednik istog Odbora i bivši ministar vanjskih poslova, koji je na toj funkciji odradio skoro pune četiri godine. Novinar Rotim prati vanjsku politiku.

Dakle, Jandroković i “riječi njemačkih službenih predstavnika” o tome da će se ugovor ratificirati najesen. Bivši ministar nije imenovao te “službene predstavnike”, ali čovjeku se teško ne zapitati nije li možda mislio na službene predstavnike, recimo, Opela. Ili minhenskog Bayerna? Siemensa, možda? Jer, nemoguće da je mislio na “službene predstavnike” njemačke politike.

Teško je, naime, zamisliti službenijeg predstavnika njemačke politike od Vlade te zemlje. I službenijeg stava od onog koji je objavljen u izjavi za javnost.

Prije niti dva mjeseca, 22. kolovoza, njemačka je Vlada donijela prijedlog zakona o pristupnom ugovoru između Hrvatske i Europske unije. U priopćenju izdanom tom prilikom, kaže se kako će Vlada Savezne Republike Njemačke izbliza pratiti provedbu reformi na koje se Hrvatska obvezala do ulaska u Uniju, te kako će Europska komisija na proljeće 2013. godine donijeti posljednje izvješće o napretku Hrvatske. “Ako se tada utvrdi da je Hrvatska provela preostale reforme, u proljeće 2013. može se dovršiti proces ratifikacije”, završava priopćenje.

Da rezimiramo: još prije dva mjeseca je Vlada Angele Merkel na najjavniji mogući način kazala kako hrvatski ugovor s EU kani ratificirati na proljeće naredne godine. Pro-lje-će. U proteklih šezdesetak dana se s tom činjenicom već dosta puta baratalo u hrvatskim medijima (u nekima rutinski, a u nekima se prezentirala onako kako nas je već naviknuo domaći medijski cirkus – kao nešto što se “ekskluzivno doznaje” iz neimenovanih diplomatskih krugova).

No, te večeri na javnoj televiziji, bivši ministar vanjskih poslova je, bez zamuckivanja, ispalio priču o jeseni i “službenim njemačkim predstavnicima”, a šef saborskog odbora za europske integracije i novinar javne televizije, kojemu su iste sektorski posao, tu su glupost – odšutjeli. Dakle, nitko od njih trojice nije imao blagog pojma da je njemačka ratifikacija, po rasporedu kojeg je sama obznanila tamošnja Vlada – među posljednjima (teško da bi Jandroković svjesno lagao, jer je riskirao da se i njega i njegovu stranku u udarnom televizijskom terminu, doslovno, ismije).

Zastrašujuće.

No, javna televizija je, eto, izgleda umjesto informiranih i ozbiljnih novinara, javnosti odlučila ponuditi malo drugačiji miks: neodoljivu kombinaciju neozbiljnosti i neinformiranosti. Jer, tako to biva kad se ozbiljnost shvaća kao boja glasa i izraz lica, a informiranost mijenja s “lepršavim” komentiranjem. Taj recept, koji je patentirao Zoran Šprajc, upotrijebila je nedavno i novinarka u njegovom Dnevniku, koja je, govoreći o prepucavanjima SDP-a i HDZ-a na temu Njemačke i EU, dobro prešla granicu u kojoj bi je i mrvu savjestan urednik – i to u omladinskom mediju – upozorio da se umije hladnom vodom, prodiše duboko nekoliko puta i iznova snimi prilog bez svojih mudrolija. Na javnoj televiziji, u udarnim minutama Dnevnika su, međutim, rutinski prošle opservacije o tome kako “Milanović počne misliti na Karamarka čim ovaj pređe granicu”, ili briljantna teza o tome kako nas situacija oko Njemačke već košta, jer “da bi se ispravili krivi potezi treba obilaziti Europu”, pa su se, eto, ministrica vanjskih poslova i premijer zaputili izvan zemlje.

U međuvremenu, u stvarnom svijetu: ministrica vanjskih poslova i premijer su otišli na sastanke i skupove dogovorene davno prije spornih istupa njemačkih političara. Dakle, novinarka udarnog priloga u udarnoj informativnoj emisiji javne televizije nema ni najblažeg pojma o čemu “informira” javnost. Njen urednik također. I misle pritom, očito, da bi radno mjesto premijera i ministrice vanjskih poslova trebali biti njihovi uredi na Gornjem gradu ili Zrinjevcu. Telefonima zvat’ ni slučajno. Jer “nas” i to košta.

Ovakva, bolesna površnost, naravno, nije samo obilježje HTV-a. Radi se o esencijalnim svojstvima cijele medijske scene (a i šire, kako su briljantno očito pokazali Jandroković i Mondekar). Neki privatni vlasnik na Prisavlju ne bi napravio ništa bolje od onog što tamo sad postoji – osim što bi mu cijeli program radilo 10-20 ljudi, a sapunice i akcijske filmove bi presjekao s kratkim “informativnim” emisijama, jer “politika” ionako ne zanima gledatelje.

Krajnje je vrijeme, dakle, da vlast izvadi glavu iz pijeska kad je u pitanju medijska slika zemlje. Da donese konačno svoju medijsku politiku, prilagodi zakone pisane za vrijeme kad nije ni bilo medija na kojem čitate ovaj tekst i da barem pokuša zaustaviti polagano i sigurno odumiranje posljednje mrvice digniteta kad je u pitanju profesija koja se bavi informiranošću nacije.

Inače će i o njihovoj sudbini birači odlučivati između dvije epizode Sulejmana i na osnovu “informacija” koje sa stvarnim svijetom imaju manje dodirnih točaka nego spomenuta sapunica s povijesnom istinom.