Daleko, daleko do pažnje domaće javnosti odvija se žestoka bitka za političku (i inu) budućnost Europske unije, pa tako i Hrvatske, 28. članice, zabavljene uglavnom lokalnim nadmudrivanjima i lakšim temama.

  Prošlog tjedna je eruptirao sukob između »stare« i »nove« podjele snaga u Uniji – i to, zamislite, sukob u kojem su u isti rov zajedno uskočili kandidat desnog (Jean Claude Juncker) i lijevog centra (Martin Schulz) za novog šefa Europske komisije i zajedno raspalili po predsjedniku Europskog vijeća Hermanu van Rompuyu.

»Zna se tko doista odlučuje«

Priča je krenula kad se Herman van Rompuy, prošlog vikenda, u razgovoru za njemački Suddeutsche Zeitung, obrušio na ideju (koja je već u realizaciji) da se šef Europske komisije izabere iz redova europske stranačke obitelji koja će imati većinu u Europskom parlamentu nakon svibanjskih izbora. Juncker i Schulz su kandidati za tu fotelju iz redova EPP-a i Socijalista. »Nisam baš entuzijastičan prema toj zamisli. Ti kandidati imaju malo uticaja na birače koje ionako više zanimanju nacionalna pitanja«, kazao je Van Rompuy dodavši kako Europski parlament ima »bitnu ulogu«, ali i kako je »razlika između europarlamenta i onih kojih doista odlučuju vrlo jasna građanima«.

  Sve ovo što je izjavio Van Rompuy prilično je nezgodno u svjetlu Lisabonskog ugovora, pod čijim odredbama će se po prvi put posložiti europska tijela nakon izbora za mjesec dana. Naime, šefa Europske komisije doista predlaže Van Rompuyevo Europsko vijeće (koje okuplja premijere i šefove država članica), ali uzimajući u obzir rezultate izbora za Parlament. Vijeće bi možda odredbu o »uzimanju u obzir« lako preskočilo da nije još jednog dodatka koji smjera smanjivanju demokratskog deficita u Uniji: predsjednika Komisije mora potvrditi Europski parlament.

  Nema glasova – nema šefa EK, što god zemlje članice i prvi EU »vijećnik« mislili o tome.

  Juncker je bio posebno brutalan u svojoj reakciji na Van Rompuyev udar: »Stara vremena, kad su predsjednika Europske komisije birali diplomati u sporednim sobama su konačno – gotova«, kazao je EPP-ov kandidat za tu funkciju koji, kao i Schulz obilazi Uniju u klasičnoj izbornoj kampanji (s busom, sloganima i sučeljavanjima). Schulz je ukazao kako se radi samo Van Rompuyevom osobnom mišljenju i kako mnogi članovi Europskog vijeća na ovo pitanje gledaju drugačije. »I što je još važnije – europski birači gledaju na ovo pitanje drugačije od Van Rompuya«, kazao je socijalistički kandidat za najvažniju fotelju u EU.

  Kako bi ojačao »veliku koaliciju« na ovom pitanju, Juncker je još dodao: »Schulz i ja obilazimo cijelu Europu kako bi građanima objasnili što je ulog u ovim izborima. Svaki građanin EU ima pravo suodlučiti o tome u kojem će smjeru ići Europa narednih pet godina«.

Zagrade Lisabona

  Jednima odgovara da se funkcije dijele, kako je Juncker rekao, »u sporednim sobama«, a drugima da ključnu riječ imaju nacionalne države (jasno, najveće će se tu najglasnije čuti). Međutim, cijela ta priča Lisabonskim ugovorom je jednostavno stavljena u zagrade. Bez potvrde Europskog parlamenta nema šefa Komisije i sva birokratska mašinerija će to morati uzeti u obzir.

  Jedno pitanje tu, naravno, ostaje vrlo otvoreno. Ni EPP ni S&D (Socijalisti i socijaldemokrati) neće imati aposlutnu većinu mandata. Hoće li se, stoga, ići na klasična koaliranja, poznata iz domaćih parlamentarnih preslagivanja, ili će se prepustiti fotelja relativnom pobjedniku (po anketama vodi EPP, ali sa samo nekoliko mjesta prednosti – od ukupno 751 mandata u europarlamentu), bit će vrlo zanimljivo pratiti. No, kako god na kraju ispadne, budući šef Komisije – a teško je zamisliti da to neće biti ili Juncker ili Schulz, imat će mnogo veći europski demokratski legitimitet od Jose Manuela Barrosa čiji mandat je na isteku.

  Bitka za demokratskiju EU, svakako je i hrvatska bitka. Teško da bilo koja politička zajednica u 21. stoljeću ima budućnost ako je birači doživljavaju potpuno odvojenom od njih i njihovih interesa. Stoga je, u ovoj, za hrvatske prilike neobičnoj priči, potpuno jasno kako je Van Rompuy negativac, a Juncker i Schulz – pozitivci.

  Kad bi, recimo, potporu direktnijem izboru šefa Europske komisije javno i otvoreno dali Milanović i Karamarko, bio bi to mali doprinos eurodemokraciji, ali ogroman doprinos zdravijim odnosima u Hrvatskoj.

   Jedina doista bitna dilema

Zasad, međutim, ništa od toga. Pritisnuti unutardržavnim i unutarstranačkim situacijama, i jedan i drugi šef velikih hrvatskih partija inzistiraju na razlikama, a ne na sličnostima. I za Milanovića i Karamarka (pogotovo potonjeg) je mnogo toga na kocki 25. svibnja i zato su hrvatske teme glavne u kampanji za EU izbore. Analize se neusporedivo više bave time tko će dobiti 100-200 glasova više, nego kuda će ići Unija i tko će nas, zapravo, tamo zastupati. U isto vrijeme, plamti i žustra bitka za treće mjesto, koje nosi solidan politički kapital za budućnost, ali i za četvrto, peto, možda i šesto, jer sve te pozicije bi mogle dati eurozastupnika, te njemu i stranci/koaliciji/politici koju zastupa puno veću javnu vidljivost.

  U suštini su, međutim, ipak najbitnije stvari o kojima je govorio Juncker: da građani EU suodluče o smjeru kretanje Europe u narednih pet godina. On i njegova grupacija (EPP), pa time i HDZ koji joj pripada, smatraju da je Unija išla dobrim smjerom kojim treba nastaviti i dalje. Schulz i njegovi (S&D), pa time i SDP koji im pripada, drže da smjer nije bio dobar i da su radikalna fiskalna disciplina i štednja produbile krizu i milijune ljudi bacila na burzu rada.

  A onda će se već oni koji pobijede, vjerojatno u suradnji s onima koji izgube, obračunati do kraja sa »starim vremenima« i »sporednim sobama«.